Rev-2343/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2343/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.K. iz V.G., koga zastupa punomoćnik V.R., odvjetnika iz Z., protiv tužene mldb. A.I., zastupane po majci i zz J.K.I., obje iz Z., ista zastupana po punomoćniku B.Ž., odvjetniku iz Z., radi izmjene odluke o uzdržavanju, rješavanjući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od dana 5. travnja 1994. godine broj Gž-2218/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od dana 17. prosinca 1993. godine broj P-366/93, u sjednici održanoj dana 15. rujna 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja izjavljena protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od dana 5. travnja 1994. godine broj Gž-2218/94, odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja koja glasi:

" Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrđuje se da je K.I. počam od 1.7.1993. g. nadalje dužan plaćati na ime doprinosa za uzdržavanje mldb. A.I., mjesečni iznos u visini i od 15% plaće koju prima iz radnog odnosa, do svakog 10. u mjesecu, na ruke majke i zz tuženoga, J.K. -I., a tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove postupka a sve u roku od 15 dana."

Protiv ove pravomoćne presude reviziju izjavljuje tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj revizijski sud donese presudu temeljem odredbe iz čl. 395. ZPP. U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu:ZPP) sud prvog stupnja je reviziju tužitelja dostavio tuženoj i nadležnom državnom odvjetniku.

Tužena nije odgovorila na reviziju tužitelja, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Predmet spora je zahtjev da se izmijeni iznos uzdržavanja utvrđen ranijom pravomoćnom odlukom od dana 25.2.1992. godine broj P-778/91, a kojom odlukom je obavezan tužitelj za uzdržavanje maloljetne tužene mjesečno doprinositi iznos od 50% zajamčenog osobnog dohotka Republike Hrvatske. To sve iz razloga što bi se izmijenile okolnosti na temelju kojih je bila donesena ranija odluka.

Uporište za ovo traženje tužitelj ima u odredbi iz čl. 272. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", pročišćen tekstu broj 51/89 i 59/90, u daljnjem tekstu: ZBPO).

U smislu odredbe iz čl. 272. ZBPO osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen ranijom pravomoćnom odlukom ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka.

Dakle, valjana primjena materijalnog prava ovisila je o ocjeni da li su se i u kojoj mjeri izmijenile okolnosti na temelju kojih je bila donesena ranija odluka.

U odnosu na vrijeme kada je donesena odluka čija se izmjena traži na način kako je to izneseno u citiranom dispozitivu presude prvog stupnja, prilike se nisu izmijenile u pravcu koji bi opravdavao zahtjev tužitelja. Naime, maloljetna tužena, a s obzirom na vrijeme kada je donesena odluka čija se izmjena traži počela je sa redovnim pohađanjem škole, te su samo tom činjenicom njene potrebe znatno povećane.

S druge pak strane tužitelj koji u vrijeme kada je donesena ranija odluka nije bio u radnom odnosu, sada je u stalnom radnom odnosu. Stoga je sud valjano ocijenio da nema razloga za izmjenu utvrđene visine doprinosa za uzdržavanje maloljetne tužene u pravcu da bi se ta visina znatno smanjila na 15% plaće koju prima iz radnog odnosa, u odnosu na 50% zajamčenog osobnog dohotka u Republici Hrvatskoj kako je to određeno ranijom odlukom. Naime, sud je utvrdio da tužitelj sada prima plaću jedva nešto veću od najniže plaće u Republici Hrvatskoj. Stog razloga sudovi su valjano primjenili naprijed citiranu materijalno-pravnu odredbu kada su odbili tužbeni zahtjev.

Iz izloženog dakle slijedi da nije ostvaren razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a kako ovaj sud ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Stoga je odlučeno kao u dispozitivu presude.

U Zagrebu, 15. rujna 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.