I Kž-427/2018-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-427/2018-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru, od 21. ožujka 2018. broj K-9/17-79, u sjednici održanoj 31. siječnja 2019., u prisutnosti opt. D. K. i branitelja optuženika, Lj. P. V., odvjetnika iz Z. ,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. K., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se opt. D. K. za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 3., u svezi čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. st. 1. KZ/11. uračunava vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. studenog 2016. pa nadalje.

II. Žalba opt. D. K. u ostalom dijelu i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 3., čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11., pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 godina. Primjenom čl. 54. st. 1. KZ/11., u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. studenog 2016. pa nadalje. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 11.083,00 kuna, te paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i optuženiku izreći strožu kaznu zatvora.

Optuženik je podnio dvije žalbe. Jednu putem braniteljice T. B. G., odvjetnice iz Z.2 , zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenopravnoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Drugu žalbu je podnio putem branitelja Lj. P. V., odvjetnika iz Odvjetničkog društva u Z.1 , zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu, odnosno pobijanu presudu preinačiti „… u smislu navoda ove žalbe …“.

Imajući u vidu sadržaj ovih dviju žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Na temelju čl. 475. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izviješteni opt. D. K. i njegovi branitelji T. B. G., odvjetnica iz Z.2 i Lj. P. V., odvjetnik iz Z. , jer su to zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, Lj. P. V., odvjetnik iz Z.1 , a putem audio video uređaja, sukladno čl. 475. st. 8. ZKP/08, sjednici je prisustvovao i opt. D. K.

Žalba opt. D. K. djelomično je osnovana u dijelu odluke o kazni, dok su žalbe, i to u ostalom dijelu žalba optuženika, a žalba državnog odvjetnika u cijelosti, neosnovane.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede Kaznenog zakona. U žalbi se ne navodi koja se povreda Kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako se smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, te pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava ovaj žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede Kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su, nasuprot tvrdnji žalitelja, izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda Kaznenog zakona.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba, i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

Premda žalitelj, sustavno, osporava vjerodostojnost iskaza ošt. S. L., jer je kazneno djelo prijavila tek nakon mjesec dana, pravilno je prvostupanjski sud poklonio vjeru logičnom, opsežnom i životnom iskazu oštećenice. Naime, oštećenica je, sa puno detalja, opisivala postupke optuženika kad ju je pratio te iznenada uhvatio iza leđa i odvukao preko ceste, kada ju je udarao otvorenim dlanom po licu i šakom po glavi, kada ju je bacio na pod, udario nogom i šakom po tijelu i odveo u mračni dio ulice. Opisivala je postupke optuženika kada je krenuo udariti njenom glavom o zid, te joj počeo gurati glavu prema svom spolovilu, kada ju je uhvatio za kosu i ugurao svoje spolovilo u analni otvor, kada je od nje opet zahtijevao da ga oralno zadovolji i opet ugurao svoje spolovilo u njena usta, a nakon toga ugurao spolovilo u njen analni otvor, te nakon kraćeg vremena natjerao da ga oralno zadovolji i opet joj ugurao spolovilo u njen analni otvor, te prijetio da o svemu mora šutjeti, jer će je u protivnom ugurati u gepek i nitko je više neće vidjeti.

Detalj kada je optuženik uhvatio oštećenicu iza leđa i grubo je odvukao preko ceste u mračni dio ulice, zabilježen je nadzornom kamerom, a o svemu onome o čemu je iskazivala oštećenica, na jednaki je način iskazivala i svjedokinja M. B. D., kojoj je oštećenica ispričala događaj. Žalitelj izvlači pojedine rečenice iz konteksta iskaza ispitanih svjedoka, ali ostaje činjenica da su svjedoci Z. L., svjedokinja M. B. D. i svjedok L. F., odnosno svjedokinja K. P., potvrdili iskaz oštećenice. Tako je majka oštećenice Z. L., potvrdila da je njena kćer došla u stan oko 04,00 sata, a ujutro je na njenom licu vidjela natečeni podljev. Podljev je bio na čitavom čelu, naročito je bila zadebljana lijeva strana čela, a podljev se spuštao prema očima. Oštećenica je samo šturo rekla da su joj se upalili sinusi, te se jako našminkala i stavila puder na lice kako bi prikrila ozljede. Svjedokinja K. P. je radila zajedno sa oštećenicom u restoranu G. Primijetila je na S. oku plavicu, premda je imala puder, a podljev se protezao do gotovo pola lica. Majka oštećenice nije uspjela od svoje kćeri „izvući“ odakle joj masnice, a da bi tek kasnije saznala da je to od optuženika kojeg se oštećenica jako bojala jer joj je prijetio. I svjedokinja M. B. D. je iskazala kako je oštećenicu srela tri dana nakon odnosnog događaja i zapazila na njezinom licu modricu, a na njen upit samo je odgovorila da ju je „ … one večeri …“ napao optuženik. Desetak dana kasnije, oštećenica je uz plač rekla da se plaši. Tek tada joj je ispričala cijeli događaj. I svjedok L. F. je od oštećenice pokušavao doznati što se dogodilo. Ona mu je, nakon puno pokušaja i pitanja, odgovorila da ju je istukao optuženik. S obzirom da poznaje oštećenicu, znao je da se dogodilo i nešto više jer mu nije odgovarala na dodatna pitanja. Kada mu je, naposljetku, ispričala što se dogodilo i što joj je sve radio optuženik, pitao je zašto to odmah nije prijavila policiji, a ona je odgovorila da se optuženika boji. Svjedok je napomenuo kako je želja oštećenice da se, naposljetku, odseli iz grada, bila motivirana upravo ovim događajem.

Činjenica je da osobe koje dožive traumatsko iskustvo, teško govore o istom. Logičan je bio strah oštećenice od nasilnog optuženika, životno je bilo potiskivanje traumatičnog događaja i s tim u vezi logičan je bio vremenski odmak, nakon kojeg je, konačno, sazrela odluka da o svemu obavijesti policiju.

Iskaz oštećenice, ali i iskazi ispitanih svjedoka demantiraju obranu optuženika koji opisuje odnosni događaj na način kako se u kritično vrijeme družio sa oštećenicom, kako su se spontano počeli ljubiti, kako ga je oštećenica pokušala oralno zadovoljiti, ali nikako nisu uspjeli obaviti spolni odnos, jer je „… zbog pijanstva bio impotentan …“.

Nasuprot žalbenoj tvrdnji vezanoj uz utvrđenu ubrojivost optuženika, prvostupanjski sud je, pravilno, ocijenio stručnim i vjerodostojnim vještački nalaz Klinike za psihijatriju V., Zavoda. U vještačenju je navedeno kako „… prema podacima iz sudskog spisa, te na temelju razgovora i pregleda ispitanika, nismo našli elemenata koji bi govorili da su ispitanikove sposobnosti shvaćanja značenja svojeg postupanja i upravljanja svojom voljom tempore criminis bila u bilo kojem stupnju umanjene …“ (list 304 spisa). Vještak doc. dr. sc. G. A. je bio detaljno ispitivan na raspravi, kada je jasno iskazao kako nisu pronašli nikakvih znakova ili simptoma da bi optuženik imao neku bolest, oštećenje ili ozljedu mozga, niti ima priložene medicinske dokumentacije koja bi za takvo što govorila (list 315 spisa). Kako je utvrđen poremećaj ličnosti kod optuženika, vještak je bio decidiran kako poremećaj ličnosti, u pravilu, nema forenzičko značenje u smislu smanjenja ubrojivosti (list 316 spisa). S obzirom na utvrđeni alkohol, vještak je bio decidiran kako je alkohol u ovoj koncentraciji mogao djelovati dezinhibirajuće, ali na temelju raspoloživih podataka ne može se zaključiti da je to bilo do te razine koja bi umanjivala njegovu sposobnost shvaćanja ili kontrole svog ponašanja (list 316 spisa).

Ovakav zaključak vještaka potvrđen je i snimkom P. b., na kojoj je vidljivo kako se optuženik kreće koncentrirano i pravocrtno prema oštećenici, ogledava se kako bi provjerio ima li nekog na ulici, a trenutak nakon toga je istu čvrsto zgrabio i odvukao je preko ulice. Uostalom, da je optuženik, tijekom počinjenja odnosnog kaznenog djela, bio svjestan i ubrojiv, proizlazi iz njegove obrane iz koje je vidljivo kako nema rupa u pamćenju, a što je i sam naglasio. Naime, on je opisao cijeli događaj i naveo iste lokacije o kojima je iskazivala i oštećenica, s time što je ciljano opisao događaj na način koji ga eksklupira od kaznenopravne odgovornosti.

Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik ostvario sva bitna obilježja odnosnog kaznenog djela. Na tri različite lokacije u gradu, obavio je ukupno sedam oralnih i analnih odnosa sa oštećenicom. Takvo sustavno maltretiranje je trajalo čak dva sata. Oštećenicu, koju je zaskočio na ulici s leđa, vodio je od jedne do druge lokacije i prisiljavao na spolne radnje koje su izjednačene sa spolnim odnosom. Svojim je postupcima, uz iznimnu upornost, narušavao spolnu slobodu oštećenice na različitim javnim mjestima u gradu. Naime, sve lokacije na kojima se to odigravalo nalaze se neposredno uz javnu prometnicu u centru Z.2 , što je kod oštećenice, očito, stvorilo osjećaj bespomoćnosti, nelagode i srama da će je, u takvom ponižavajućem stanju, netko od poznanika vidjeti. Posljednji čin se odigrao u ranim jutarnjim satima, u dvorištu škole koja se nalazi u neposrednoj blizini zgrade i kvarta u kojem oštećenica živi. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud kako sve to govori da se radilo o kaznenom djelu počinjenom na osobito ponižavajući način, koji nadilazi uobičajeni stupanj poniženja koji, po naravi stvari, prati svako kazneno djelo silovanja. Nadalje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kada je zaključio da je kazneno djelo počinjeno i na osobito okrutan način. Zamjetna je velika razlika u fizičkoj snazi između optuženika, koji je u to vrijeme težio oko stotinjak kilograma, i krhke, devetnaestogodišnje djevojke. Usprkos tome, optuženik je postupao izuzetno grubo, silovito kršeći otpor bitno slabije osobe iznenadnim napadom s leđa, odvlačenjem u mračni dio ulice i udarcima šakom u glavu, šakama i nogama po tijelu, povlačenjem za kosu kao da će udariti njenom glavom u zid, te jasnim i nedvosmislenim prijetnjama smrću. Takvo, divljačko, postupanje optuženika prema oštećenici pratilo je sedam oralnih i analnih odnosa, što ukazuje da je ovo kazneno djelo počinjeno i na osobito okrutan način, jer nadilazi uobičajeni intenzitet okrutnosti koji je inače svojstven takvoj vrsti kaznenih djela.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

U pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o kazni, a državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi da treba izreći „ … strožiju kaznu zatvora …“.

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

S tim u svezi, prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne, sumarno, obrazložio kako je otegotnim cijenio dosadašnju optuženikovu osuđivanost, brojnost spolnih radnji na štetu oštećenice, te optuženikov odnos prema žrtvi kojoj nije izrazio žaljenje. Nikakvih olakotnih okolnosti, na strani optuženika, prvostupanjski sud nije našao. Optuženik u žalbi relativizira činjenicu da nije izrazio žaljenje tvrdnjom kako se ne može, istovremeno, negirati počinjenje kaznenog djela i izražavati žaljenje za nešto što, kako tvrdi, nije počinio. Nadalje, u žalbi tvrdi kako je propušteno olakotnim cijeniti njegovu mladost, da je bio osuđivan za djela počinjena prije više godina, život u sređenoj obitelji i korektno ponašanje tijekom postupka.

U pravu je optuženik kada tvrdi da mu je kazna prestrogo odmjerena, jer je prvostupanjski sud brojnost spolnih radnji izjednačenih sa spolnim odnošajem, cijenio dva puta. Jednom kao obilježje kaznenog djela, a drugi puta kao otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Brojnost spolnih radnji izjednačenih sa spolnim odnošajem, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, determinirala je težu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz čl. 154. KZ/11., sa težom zapriječenom kaznom od kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11. Kako je, pogrešno, na štetu optuženika cijenjeno otegotnom okolnošću nešto što je istovremeno i obilježje, konkretnog, kvalificiranog kaznenog djela, te kako nisu ocjenjene olakotnom okolonošću mladost optuženika i njegovo korektno ponašanje na sudu, procijenjeno je da će se i nešto blažom kaznom od one koja je izrečena prvostupanjskom presudom, moći ispuniti svrha kažnjavanja.

Vodeći računa o svrsi kažnjavanja, te općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, kaznom zatvora u trajanju sedam godina moći će se izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela ali mu omogućiti i ponovno uključivanje u društvo, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Upravo odmjerenom kaznom zatvora, optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu kojim se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Primjenom čl. 486. st. 1. ZKP/08. trebalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 31. siječnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v. r.

Ileana Vinja, v. r.