Rev-1480/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1480/2016-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P., OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Đ., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1963/15-2 od 9. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-159/14-10 od 2. travnja 2015, u sjednici održanoj 5. studenoga 2019.,

r i j e š i o j e :

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1963/15-2 od 9. prosinca 2015., te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zkul. 4208 K.O. K. pobliže opisanim u toj toč. izreke pa je tuženica obvezana trpjeti i dozvoliti da se temeljem navedene presude u zemljišnim knjigama briše dosadašnji upis prava vlasništva na imenu tuženika i upiše pravo vlasništva na ime tužitelja, u roku 15 dana, dok je u toč. II. izreke tuženica obvezana tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.140,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15. dana. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-159/14-10 od 2. travnja 2015., na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj B. P. iz K., ... (OIB: ...) po pravnom osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zkul. 4208 K.O. K. na čkbr. 3192/171-L. u D. sa-1 ral i čkbr. 3192/210-L. u D. sa 800 čhv, što je tuženica R. H. O.:... dužna trpjeti i dozvoliti da se temeljem ove presude u zemljišnim knjigama briše dosadašnji upis prava vlasništva na imenu tuženice i upiše pravo vlasništva na ime tužitelja, sve u roku 15 dana“, te je naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) podnio reviziju zbog materijalnopravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije žalba tuženice a tužitelju dosude troškovi postupka, uključujući i trošak revizijskog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetnih nekretnina.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, pa u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je utvrdio:

- da su na predmetnim nekretninama kao vlasnici sve do 21. kolovoza 1946. bile upisane fizičke osobe,

- da su sporne nekretnine od 1884., kada su i upisane u zemljišne knjige, bile u posjedu obitelji A. i F., koji su prednici tužitelja i njegovih roditelja,

- da su posljednjih 30 godina, te nekretnine u posjedu tužitelja i njegovih roditelja J. i J. P.,

- da su predmetne nekretnine samo formalno bile upisane kao općenarodna imovina, i da su samo formalno predane na korištenje poljoprivrednoj zadruzi K., iako fizički i faktički nikad nisu predstavljale narodnu imovinu niti su bile u posjedu te P. zadruge, s kojom je tužitelj 2. svibnja 2006., samo formalno zaključio kupoprodajni ugovor kako bi tužitelj u katastru mogao izvršiti prijenos nekretnina na sebe, tako da je do 6. travnja 1941., računajući od 1884., protekao rok od 40 godina potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

Stajalište je prvostupanjskog suda da je tužitelj primjenom odredbe čl. 388. st. 2. i 4., čl. 159. st. 3., čl. 160. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje u tekstu: ZVDSP-a), pravnog pravila iz paragrafa 1472., bivšeg OGZ- a iz 1811., te čl. 113. st. 1. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni listˮ SFRJ, br. 25/65 i 12/67) stekao pravo vlasništva dosjelošću, te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

Drugostupanjski sud na temelju činjenice da je 5. kolovoza 1946., upisano pravo vlasništva u korist FNRJ, potom Zemljišno knjižnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, a 10. siječnja 1948., kao Općenarodna imovina (stavljena pod upravu Narodnog odbora K., poslije općine Đ.), da je temeljem rješenja Skupštine Općine Đ. od 19. ožujka 1968., uknjiženo pravo korištenja za korist Opće poljoprivredne zadruge K., a potom 24. lipnja 1999., pravo vlasništva Republike Hrvatske, smatra da je Republika Hrvatska postala nositeljem prava vlasništva temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 54/94), cijeneći da za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije relevantno razdoblje do 1946., već razdoblje nakon 1946., kada je upisano vlasništvo FNRJ odnosno Zemljišnoknjižnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, jer je nakon tog vremena, posjed upisanih vlasnika, koje tužitelj naznačuje kao prednike, iako takvu tvrdnju ni činjenično ne potkrjepljuje, nepošten.

Za razdoblje od 1946., pa nadalje za stjecanje vlasništva dosjelošću, smatra da je relevantna odredba čl. 112. st. 1. Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list“ FNRJ br. 43/59 te „Službeni list“ SFRJ br. 25/65, 12/61 i 14/70 i „Narodne novine“ broj 52/71) kojom je bila propisana zabrana stjecanja vlasništva dosjelošću na zemljištu u društvenom vlasništvu, osim uz izuzetak propisan st. 2. iste zakonske odredbe, a to je u slučajevima ako je vrijeme potrebno za dosjelost isteklo do 6. travnja 1941., te odredba čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima („Službeni list“ SFRJ broj 6/80 i 36/09) koji je imao istu zabranu, koji je preuzet kao republički zakon Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91).

Drugostupanjski sud nadalje smatra da tužitelj nije mogao steći vlasništvo dosjelošću ex lege primjenom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., koji je određivao da se u rok u stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991., bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, jer je tu odredbu ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom broj: U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.), a čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koji je sada na snazi određuje da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991.g. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma.

Imajući u vidu da ne mogu nastati pravni učinci pravnih pretpostavki koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer je izričito isključena mogućnost nastupanja tih pravnih posljedica kod stjecanja vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu do 8. listopada 1991.g., a da od tog vremena pa do podnošenja tužbe, odnosno podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, nije protekao rok od 40 godina propisanih čl. 159. st. 4. ZVDSP-a, drugostupanjski sud smatra da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 159. st. 1. ZVDSP-a za stjecanje vlasništva tužitelja dosjelošću i na temelju ovlaštenja iz čl. 373. ZPP-a preinačuje pobijanu presudu i odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

Osporavajući pravilnost navedenih pravnih shvaćanja tužitelj je u reviziji naznačio sljedeće pravno pitanje:

„Jesu li posjednici, u biti izvanknjižni vlasnici, takvih nekretnina, (koji su uz sve karakteristike zakonitog i savjesnog posjedovanja u pravilu i u Uredima za katastar upisani kao izvanknjižni vlasnici i posjednici) imaju valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i ima li mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva kojim se traži da se deklaratornom presudom utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretnini opisanoj kao društveno vlasništvo (danas je kao titular prava vlasništva upisana RH), ukoliko se u provedenom dokaznom postupku utvrdi da su oni do dana donošenja odluke Ustavnog suda RH (Odluka br. U-I-58/1997, U-I-235/ 997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I- 1054/997 od 17. studenoga 1999., objavljena u „Narodnim novinama“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.) bili u nesmetanom posjedu tih nekretnina u razdoblju od 40 godina (čl. 159/4 ZVDSP-a), računajući pri tome i vrijeme njihovih pravnih prednika, te smatra li se stvarnopravni zahtjev tužitelja kao „imovina“ koja uživa predmet zaštite odredbom čl. 1. Protokola br. 1, sve to i pod uvjetom da je do 17. studenoga 1997., proteklo vrijeme koje je potrebno za dosjedanje i da je posjed imao sve nužne karakteristike posjeda koje se traže za primjenu izvanredne dosjelosti (sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da bude u vlasništvu – stvar u prometu, posjed određenih kvaliteta, bona fidei posjedovanje), i da su cijelo vrijeme imali miran posjed s uočljivom voljom držati stvari kao svoju (amino domini), a posjed da je bio barem pošten?“

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja tužitelj navodi da je riječ o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, a da je u pobijanoj presudi izneseno pravno shvaćanje o navedenom pitanju suprotno pravnom shvaćanju zauzetom u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. Navodi da je riječ o nekretninama koje su desetljećima, nakon 6. travnja 1941., a i prije toga kontinuirano i sve do danas bile u neprekinutom nesmetanom posjedu fizičkih osoba, a koje su prema posljednjem upisu u zemljišnim knjigama upisane na Republiku Hrvatsku primjenom čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Ističe da je tijekom postupka utvrđeno da one nikada efektivno nisu bile u posjedu tijela državne vlasti kao ni RH, nakon njezinog osamostaljenja, da niti država niti bilo koja druga treća osoba ni na koji način nije polagala pravo na posjed niti vlasništvo tih nekretnina, pa su prednici tužitelja kao posjednici, a nakon toga i tužitelj bio u bona fidei posjedovanju, a takav posjed da je trajao sve do donošenja odluke Ustavnog suda od 17. studenoga 1999, a i nakon toga, svakako duže od 40 godina. Smatra da je ex lege stekao vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću i to na temelju čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, koje uvjete je tužitelj ispunio i prije donošenja odluke Ustavnog suda (1999.), a čije odluke imaju učinak samo ex nunc.

Nadalje smatra da je drugostupanjski sud propustio respektirati sve pravne posljedice koje je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a stvorila prije nego što je ukinuta. Naglašava da je Ustavni sud RH odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a ukinuo radi zaštite prava trećih osoba, a da u konkretnom nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba. Nalazi da je predmeta pravna činjenična situacija potpuno identična navedenom predmetu Europskog suda, te da je bilo potpuno opravdano i u skladu sa legitimnim očekivanjima tužitelja razumno se osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno, a da u konkretnom slučaju ne postoji javni interes koji bi mogao opravdati neprimjenjivanje odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a i da tužitelj ne bi trebao niti smio snositi posljedice greške koju je sama država počinila time što je svojevremeno sama donijela neustavni propis.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

O pravnom pitanju koje je postavljeno u reviziji ovaj sud se izjasnio u odluci br. Rev- 291/14 od 17. travnja 2018., a ono glasi:

„kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

Nakon toga je ZVDSP-a., u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Ustavni sud je 17. studenoga 1999., ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.)

Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske) na koje se revident i poziva, ali i na presudama toga suda u predmetima Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi.

Prema pravnom shvaćanju citiranog suda iznesenom u pobrojanim odlukama „u tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

Prema navedenom pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama.

Kako iz podataka u spisu proizlazi da su prednici tužitelja posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka, odlučujući ponovno o žalbi tuženice, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. br. 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio sve relevantne činjenice, odnosno jesu li s obzirom na izneseno pravno shvaćanje, u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje.

U nastavku postupka drugostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 5. studenoga 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.