Uzz-1/2007-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 1/07-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, kao članova vijeća, u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, klasa: UP-II-942-01/02-01/20, ur. broj: 514-03-03-04/4-02-2 od 24. travnja 2002., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: UZ-DO-86/06 od 28. prosinca 2006. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-6246/02 od 31. kolovoza 2006., u sjednici održanoj 19. studenoga 2008.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijena je tužba da se poništi rješenje tuženog Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, klasa: UP-II-942-01/02-01/20, ur. broj: 514-03-03-04/4-02-2 od 24. travnja 2002. kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja G. Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvog područnog odsjeka, klasa: UP/I-942-01/97-02/16, ur. broj: 251-18-02/201-00- 34 od 24. veljače 2000., a kojim je riješeno da se M. L. i B. S. vraća u vlasništvo svakoj u ½ dijela odgovarajući suvlasnički dio nekretnine i to zgrade u Z., … i …, sagrađenoj na z.k.č. br. 2659, upisane u z.k. ul. br. 2402, k.o. G. Z., u površini od 502 m2 s kojom je neodvojivo povezano (1) vlasništvo jednosobnog stana u uličnom prizemlju …, u površini od 20,12 m2, (2) jedna soba na mansardi …, u površini od 18,60 m2, (3) jednosobni stan na mansardi …, u površini od 19,36 m2.

Protiv te presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prihvati i pobijana presuda preinači tako da se poništi rješenje drugostupanjskog i prvostupanjskog tijela i predmet vrati na ponovni postupak

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Pobijana presuda je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima («Narodne novine» broj 53/91, 9/92. i 77/92. – dalje: ZUS) ispitana samo u granicama zahtjeva.

Nije sporno da su nekretnine vraćene M. L. i B. S. unukama prijašnje vlasnice pok. S. S.. Također nije sporno da unuk prijašnje vlasnice S. P., njemački državljanin, nije podnio zahtjev za naknadu.

Sporno je u ovom stadiju postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti je da li pravo koje bi pripalo S. P. pod pretpostavkom da je podnio zahtjev za naknadu pripada Republici Hrvatskoj.

Pravilno je postupio Upravni sud Republike Hrvatske kada je odbio tužbu.

Prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine («Narodne novine» broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02. – dalje: Zakon o naknadi) Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovinu koja je predmet naknade temeljem odredaba toga Zakona glede koje zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano. U konkretnom slučaju M. L. i B. S. podnijele su zahtjev da im se vrate navedene nekretnine, a ne samo dio tih nekretnina. Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 77. Zakona o naknadi na imovinu glede koje zahtjev nije podnesen ili je pravomoćno odbijen. Traži se da je zahtjev podnesen, neovisno o tome jesu li ga podnijele sve osobe koje su na to ovlaštene ili samo jedna od njih (odnosno samo neke od njih). Nije propisano da Republika Hrvatska stupa na mjesto one osobe koja nije podnijela zahtjev (neovisno od toga zbog čega to nije učinila –ne želi podnijeti zahtjev ili je umrla). Imovina pripada Republici Hrvatskoj samo kad zahtjev uopće nije podnesen ili je pravomoćno odbijen. Osobe kojima pripada pravo na naknadu navedene su u odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o naknadi glasi:

«Prava iz ovoga Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik), koji na dan donošenja ovoga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo». Odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-1-637/1 od 21. travnja 1999. («Narodne novine» broj 39/99) ta odredba je ukinuta u dijelu koji glasi: «.....koji na dan donošenja ovog Zakona ima hrvatsko državljanstvo».

Zakon, dakle, daje definiciju prijašnjeg vlasnika tako da s prijašnjim vlasnikom izjednačava njegove zakonske nasljednike prvoga nasljednoga reda. Prema odredbi čl. 9. st.

u vlasništvo na imovini koja se daje 3. Zakona o naknadi nasljednici prijašnjega vlasnika stječ

neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju prednika, ako se drukčije ne sporazume (naknadno pronađena imovina). Time je određen krug osoba koji su ovlašteni podnijeti zahtjev za naknadu, a nije propisano da zakonskim nasljednicima prvoga nasljednog reda pripada pravo na naknadu samo u onom dijelu kojeg bi naslijedili.

Ne može se primijeniti pravilo o ošasnoj imovini prema kojem ostavina bez nasljednika postaje državno vlasništvo zbog toga što se ne radi o ostavini bez nasljednika budući je u pitanju imovina koja nije bila u vlasništvu, jer je bila oduzeta prijašnjem vlasniku. U situaciji kada je prijašnji vlasnik umro, a ima dva zakonska nasljednika prvoga nasljednoga reda od kojih je jedan umro, a drugi (živući) je podnio zahtjev za naknadu – ne bi trebalo biti sporno da pravo na naknadu pripada podnositelju zahtjeva u cijelosti, a ne samo u jednoj polovini. Nema razloga za drugačiji zaključak i u situaciji kad je živ i drugi zakonski nasljednik, ali nije podnio zahtjev za naknadu bez obzira na to zbog kojih razloga to nije učinio.

Zakon o naknadi izjednačuje prijašnje vlasnike i njihove tzv. nasljednike prvoga nasljednoga reda te ih sve naziva «prijašnjim vlasnicima», iako to ovi drugi po logici stvari nisu. Označeni ovlaštenici nisu nasljednici, jer imovina koja se nadoknađuje ili vraća u vlasništvu je države (tzv. nasljednici nisu mogli naslijediti tu imovinu, jer ona nije bila u vlasništvu osobe kojoj je oduzeta u trenutku njezine smrti). Oni imovinu ne stječu u trenutku smrti prijašnjeg vlasnika («ostavitelja») nego pravomoćnošću odluke nadležnog tijela uprave. Zakon o naknadi se ne pridržava ni pravila nasljednog prava o naknadno pronađenoj imovini (nakon što je već donesena odluka o nasljeđivanju), jer se vlasnički udjeli određuju neovisno o tome kako su utvrđeni rješenjem o nasljeđivanju (čl. 9. st. 3. Zakona o naknadi). Zakonodavac je odredio da su ovlaštenici naknade, osim prvotnog vlasnika, samo njegov bračni drug i najbliži srodnici, a isključio je iz kruga ovlaštenika sve druge nasljednike (zakonske, nužne, oporučne) ako ne spadaju u prvi nasljedni red. U upravnom postupku zadatak je upravnog tijela ispitati je li podnositelj zahtjeva za naknadu legitimiran, odnosno podnositelji zahtjeva ako ih je više, tj. spada li u krug ovlaštenika prava na naknadu (prijašnji vlasnik i nasljednici prvoga nasljednoga reda). Zakonske odredbe ne daju osnove za zaključak da se u upravnom postupku mora utvrđivati (istraživati) ima li još ovlaštenika kojima pripada pravo na naknadu, a koji nisu podnijeli zahtjev, niti se može zaključiti da bi upravno tijelo bilo ovlašteno zahtjev za naknadu djelomično odbiti ako bi utvrdilo da ima nasljednika prvog nasljednog reda osim onog ili onih koji su podnijeli zahtjev.

Pozivanje na odredbu čl. 50. Zakona o naknadi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ne može dovesti do drukčijeg ishoda ovog spora. U smislu te odredbe prijašnji vlasnik nekretnine na kojoj je u vrijeme oduzimanja bila upisana hipoteka ima pravo na naknadu samo ako uplati revalorizirani iznos duga u korist proračuna Republike Hrvatske ili ako dokaže da je dugovanje prestalo. U konkretnom slučaju nije sporno da je dugovanje prestalo. Međutim, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se navodi da nije relevantna činjenica da je hipoteka brisana, nego činjenica da dugovanje nije prestalo zbog toga što je prijašnja vlasnica podmirila dug, već je dugovanje podmireno iz drugih izvora. Ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske da u situaciji kad hipoteka više ne postoji (brisana je jer je tražbina osigurana hipotekom namirena) ne postoji ni obveza plaćanja revaloriziranog iznosa duga koji je bio osiguran hipotekom.

Zbog navedenih razloga zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen te je temeljem čl. 50. st. 1. ZUS.

U Zagrebu, 19. studenoga 2008.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.