Gž-3785/2010-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: Gž-3785/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vesne Kovačević Ostoić, kao predsjednika vijeća, te Paule Božić i Jasenke Grgić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. Z., …, zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici iz Z., …, protiv tuženika SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, SVEUČILIŠNI RAČUNSKI CENTAR - Z., …, zastupanog po punomoćnici A. P. P., odvjetnici iz Z., …, radi isplate i raskida sporazuma, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, podnesenim protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8738/95-37 od 27. studenog 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. travnja 2011. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te se potvrđuju točke I, III, IV. i V. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8738/95-37 od 27. studenog 2009. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 361.488 američkih dolara (USD) sa zateznim kamatama od 01. studenog 1991. godine (t. I. izreke). Tužba je odbačena u dijelu u kojem je zatraženo utvrđenje da je raskinut sporazum između stranaka od 15. rujna 1982. godine (t. II. izreke), ali je taj sporazum raskinut konstitutivnom odlukom suda (t. III. izreke). Tuženiku je naloženo plaćanje tužitelju parničnog troška u iznosu od 13.372,86 kn (t. IV. izreke), a tužitelju je naloženo plaćanje tuženiku parničnog troška u iznosu od 17.365,86 kn (t. V. izreke).

Protiv navedene presude žale se obje parnične stranke. Tužitelj se žali protiv t. I. i t.

V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje: ZPP). Predlaže preinaku, odnosno ukidanje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu. Tuženik se žali protiv t. III. izreke i protiv odluke o trošku postupka. Žalbu podnosi također zbog svih žalbenih razloga i predlaže ukidanje presude u pobijanom dijelu.

Žalbe su neosnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje raskida (s danom 01. studenog 1991. godine) sporazuma sklopljenog između stranaka 15. rujna 1982. godine o namjenskom udruživanju sredstava za nabavu i korištenje elektroničkog računala IBM 4341/2, odnosno zahtjev za konstitutivni raskid tog sporazuma. Tužitelj ujedno traži povrat iznosa od 361.488 USD u kunskoj protuvrijednosti na ime neutrošenog dijela amortizacije, u skladu s postotkom učešća tužitelja u nabavnoj cijeni računala (20% od 1.807.440 USD).

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti odbio zbog toga što je utvrdio da je računalo bilo amortizirano 1990. godine, dakle prije izvršene pretvorbe tužitelja. Na temelju toga zaključuje da je u trenutku pretvorbe neutrošeni dio amortizacije predstavljao aktivu tužitelja kao društvenog poduzeća, koju je trebao procijeniti u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe. Tužitelj navedene okolnosti nije dokazao pa ga je sud odbio sa zahtjevom za isplatu i utvrdio da nije aktivno legitimiran za potraživanje isplate. Odbačena je tužba u dijelu u kojem je postavljen zahtjev za utvrđenje raskida sporazuma (na dan 01. studenog 1991. godine), s obrazloženjem da se radi o utvrđivanju činjenica, što nije dopušteno odredbama ZPP-a. Međutim, prihvaćen je zahtjev za konstitutivni raskid sporazuma. Prvostupanjski je sud ovaj dio presude obrazložio time da je iz korespondencije stranaka utvrđeno kako se tuženik bio suglasio s raskidom koji je bio predložio tužitelj.

Tužitelj u žalbi navodi da se u pogledu isplate radi o zahtjevu koji nije postojao u vrijeme pretvorbe (provedene u lipnju 1992. godine, na temelju bilance na dan 31. prosinca 1991. godine) pa stoga nije mogao biti ni unesen u njegov temeljni kapital. Poziva se i na to da je tek sudskom odlukom sporazum između stranaka raskinut.

Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev isplatu. Naime, i sâm tužitelj u žalbi potvrđuje da je računalo amortizirano još 1990. godine te da je odluku o pretvorbi donio u lipnju 1992. godine, na temelju bilance na dan 31. prosinca 1991. godine. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je tužitelj već 10. svibnja 1990. godine (interni dopis od tog datuma; list 10- 11 spisa) predvidio otpis računala tokom te godine i zbog nabavke vlastitog računala odlučio "pokrenuti postupak za otkazivanje predmetnog SAS-a i regulirati pitanje vraćanja udruženih sredstava, odnosno ostatka vrijednosti udružene opreme i obračunate amortizacije". Također, nije sporno da je tužitelj 30. listopada 1990. godine tuženiku predložio raskid sporazuma s danom 01. studenim 1991. godine (u skladu s odredbama sporazuma koje reguliraju rokove za prestanak ugovora). Prema tome, u vrijeme donošenja odluke o pretvorbi u lipnju 1992. godine (pa i u vrijeme zaključenja bilance na dan 31. prosinca 1991. godine) tužitelj je imao sve elemente na temelju kojih je mogao zaključiti da mu, barem po vlastitom računu, potraživanje prema tuženiku ulazi u aktivu koju treba procijeniti u postupku pretvorbe, u skladu s odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" broj 19/91).

Kako tužitelj nije dokazao unos ovog potraživanja u temeljni kapital, provedenu obnovu postupka pretvorbe niti da bi ovo potraživanje utjecalo na njegovu tehnološku cjelinu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je na temelju čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine" broj 21/96) potraživanje prema tuženiku (sve i da je ono nesporno postojalo) preneseno Hrvatskom fondu za privatizaciju (danas je to Agencija za upravljanje državnom imovinom).

Tužitelj ne može raspolagati potraživanjem koje kao poznatu i izvjesnu aktivu nije procijenio u svoj temeljni kapital i za koju aktivu nije plaćena cijena (uplatom dionica), bez obzira na okolnost da je sporazum između stranaka konačno raskinut tek sudskom presudom u ovom postupku.

Stoga je žalbu tužitelja protiv t. I. izreke prvostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373.a st. 1. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu odluku.

Tuženik u žalbi navodi da, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, iz svih njegovih dispozicija prije i tokom postupka proizlazi da nikada nije bio suglasan sa raskidom sporazuma.

U pravu je tuženik kada tvrdi da se iz njegovog dopisa tužitelju od 23. svibnja 1991. godine (na koji se poziva pobijana odluka; list 24-26 spisa) ne može zaključiti da je pristao na sporazumni raskid ugovora. Prvostupanjski se sud poziva na rečenicu iz tog dopisa u kojoj tuženik poručuje da će korektno izvršavati svoje obveze do 01. studenog 1991. godine, s kojim danom je tužitelj zatražio raskid sporazuma. Međutim, u istom tom dopisu tuženik eksplicitno navodi da se ne slaže sa raskidom sporazuma. U prethodnom dopisu upućenom tužitelju (od 04. travnja 1991. godine; list 27-28 spisa) tuženik izričito naglašava da nema nikakvog interesa odustati od sporazuma. Konačno, iz cjelokupnog držanja tuženika u ovom postupku je očito da nikada nije izrazio svoju suglasnost za raskidom tog ugovora; čak i tužitelj u svom podnesku od 11. siječnja 1993. godine potvrđuje da se tuženik ne slaže sa raskidom ugovora. Prema tome, rečenica na koju se poziva prvostupanjski sud je naprosto izvučena iz konteksta. Tuženik, naime, tom rečenicom samo potvrđuje tužitelju da će do dana kojeg je sâm tužitelj naznačio kao dan okončanja ugovornog odnosa korektno izvršavati svoje ugovorne obveze.

Uostalom, kada bi se i radilo o sporazumnom raskidu, sud bi takav raskid trebao konstatirati deklaratornom odlukom (koju je tužitelj i zatražio, a prvostupanjski je sud odbacio s pogrešnim obrazloženjem da se radi o utvrđenju činjenica; suprotno tome, radi se o utvrđenju postojanja ili nepostojanja određenog pravnog odnosa).

Međutim, konstitutivna odluka o raskidu sporazuma je ipak pravilna, ali zbog drugih razloga.

Naime, stranke su 1982. godine ugovorile modalitete međusobnog sudjelovanja u nabavci računala, tada vrijednog 1.807.440 USD. Tu se radilo o jednom od prvih računala, komercijalno obostrano iskoristivog za masovnu obradu podataka, a smještenog u poslovnim prostorima tuženika. Iz spisa je vidljivo da je računalo nabavljeno 1985. godine, a među strankama je nesporno da je u cijelosti amortizirano još 1990. godine. Već je i iz spomenutog internog dopisa tužitelja od 10. svibnja 1990. godine jasno da je tužitelj tada planirao nabaviti novo, vlastito računalo, radi čega je odlučio aktivirati proces za okončanje trajnog ugovornog odnosa s tuženikom. Identično je obrazloženje tužitelja u dopisu tuženiku od 30. listopada 1990. godine, kojim je predložio raskid ugovora. Uzevši u obzir okolnost da je sporazum iz 1982. godine bio sklopljen na neodređeno vrijeme, kao i notornu činjenicu da je od 1982. godine do 1990. godine računalna tehnologija znatno napredovala (tužitelj u postupku upravo i govori o potrebi praćenja tehnološkog napretka), očito je da su u tom razdoblju nastupile okolnosti zbog kojih se - barem za tužitelja - više nije mogla ostvariti svrha ugovora, jer mu nije odgovaralo i dalje obradu podataka za vlastite potrebe obavljati na zajedničkom računalu smještenom kod tuženika i po tehnologiji tada već staroj osam godina (a u vrijeme presuđenja je riječ o čak dvadeset i sedam godina!). Nije razumno pretpostaviti da je tužitelju nastup ovih novih okolnosti mogao biti poznat 1982. godine niti da ih je mogao izbjeći ili svladati. Iz cjelokupnog materijalnopravnog stava tužitelja, istaknutog u korespondenciji prije pokretanja postupka, kao i u ovom postupku, proizlazi nedvojbeno da on kroz formu neuspjelog pokušaja sporazumnog okončanja ugovornog odnosa (predviđenog samim sporazumom), zapravo traži raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Riječ je o institutu iz čl. 133. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91; dalje: ZOO) za čiju su primjenu u ovom slučaju ispunjene sve pretpostavke, pri čemu se dopis tužitelja tuženiku od 30. listopada 1990. godine, kojim je predložio raskid ugovora radi nabavke vlastitog računala, može uzeti kao obavijest o namjeri raskida (čl. 134. ZOO-a).

Stoga je prvostupanjski sud - iako pritom vođen pogrešnim razlozima - pravilno konstitutivnom odlukom raskinuo sporazum zaključen između stranaka 15. rujna 1982. godine pa je i žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi t. III. izreke pobijane odluke, na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP-a.

Tužitelj posebno ne obrazlaže svoje pobijanje odluke o trošku, dok tuženik svoje osporavanje te odluke bazira na osporavanju t. III. izreke prvostupanjske presude. Osim toga, tuženik osporava način utvrđenja vrijednosti predmeta spora od strane prvostupanjskog suda jer smatra da se tečaj američkog dolara nije smio preračunavati na dan podnošenja tužbe, već na dan zaključenja glavne rasprave. Poziva se i na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-4361/2008.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora prema protuvrijednosti u tužbi naznačenog iznosa od 361.488 USD na dan podnošenja tužbe. Naime, tužitelj je u tužbi naveo taj iznos vrijednosti predmeta spora, prema svom potraživanju čiju je visinu odredio na dan podnošenja tužbe. Stoga je opravdano navedeni devizni iznos preračunati u iznos domaće valute upravo na dan podnošenja tužbe. Naime, i da je tužitelj u tužbi naznačio tadašnji kunski iznos vrijednosti svog potraživanja, opet bi taj iznos ostao relevantan u nastavku parničnog postupka jer nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari više nije moguće preispitivati prvotno naznačenu vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 3. ZPP-a). Odluka Ustavnog suda RH, na koju se poziva tuženik, ne može utjecati na pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda jer ona u skladu s načelom legitimnih očekivanja stranaka (u vrijeme pokretanja postupka) utvrđuje njihovo pravo na podnošenje revizije prema uvjetima u vrijeme pokretanja postupka, pri čemu ne dira u utvrđenu vrijednost predmeta spora. U ovom se slučaju ne može govoriti o legitimnim očekivanjima stranaka kada je riječ o visini troškova koji se naknađuju u skladu s odgovarajućim odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore (trenutno je važeća ona objavljena u "Narodnim novinama" broj 148/09), a pogotovo se ne može tek u žalbenoj fazi postupka preispitivati vrijednost predmeta spora određena u tužbi i po kunskoj protuvrijednosti deviznih sredstava naznačenih u tužbi.

Nadalje, kako je odluka o glavnoj stvari u cijelosti potvrđena, neosnovano tuženik pobija odluku o trošku pozivom na svoje osporavanje dijela odluke o glavnoj stvari. I inače je odluka o trošku u prvostupanjskoj presudi pravilna kako po osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP- a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a). Stoga je i tu odluku, odbijanjem kao neosnovanih žalbi stranaka, valjalo potvrditi na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Tuženik je podnio i zahtjev za naknadu troška u postupku u povodu žalbe. No, kako sa svojom žalbom nije uspio, a zahtjev nije ni specificirao (čl. 164. st. 2. ZPP-a), taj je zahtjev valjalo odbiti na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 12. travnja 2011. godine

Predsjednik vijeća:

Vesna Kovačević Ostoić, v.r.