II Kž-291/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 291/13-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasmine Sabađija, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u svezi s člankom 28. stavkom 2. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi optuženog V. M., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 14. lipnja 2013. broj K-Rz-3/11 o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj dana 5. srpnja 2013.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba optuženog V. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog V. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u svezi s člankom 28. stavkom 2. i dr. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 31/93 i 35/93 - dalje u tekstu: OKZRH), produljen je pritvor protiv optuženog V. M. iz osnove u članku 102. stavku 1. točki 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi V. M. putem branitelja M. U., odvjetnika iz Z., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da mu se ukine pritvor. Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97 jer obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, konkretno o osnovanoj sumnji te o nužnosti primjene mjere pritvora kao najstrože mjere. Suprotno istaknutim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud dao jasne, određene i dostatne razloge iz kojih proizlazi da su u odnosu na optuženika i

II Kž 291/13-4

nadalje ispunjeni kako opći, tako i posebni uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora po osnovi iz članka 102. stavak 1. točka 4. ZKP/97.

U okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo u svojstvu i na način na koji mu se pravomoćnom optužnicom stavlja na teret, ukazujući pritom na iskaze svjedoka koji su tijekom kaznenog postupka ispitani. Međutim, navedeni žalbeni navodi nisu od utjecaja kod preispitivanja odluke o primjeni mjere pritvora. Naime, vijeće, kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog suda, prilikom odlučivanja o opstojnosti mjere pritvora ovlašteno je isključivo utvrditi postojanje relevantnog stupnja osnovane sumnje (što je u konkretnom slučaju i učinjeno), ne upuštajući se pritom u ocjenu vjerodostojnosti i dokazne snage izvedenih dokaza.

Neosnovano žalitelj osporava i postojanje posebno teških okolnosti počinjenja djela. Naime, optuženom V. M. se, a kako je to ispravo utvrđeno i u pobijanom rješenju, stavlja na teret da je u razdoblju od sredine srpnja 1991. do sredine lipnja 1992., tijekom obrane šireg područja S. i B., u svojstvu zapovjednika policijskih snaga na tom području (u dijelu inkriminiranog razdoblja) te u svojstvu zamjenika načelnika Policijske uprave S. (u cijelom tom razdoblju), ovlašten time za izdavanje zapovijedi pripadnicima podređenih mu policijskih postrojbi i odgovoran za poštivanje i primjenu ratnog i humanitarnog međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila na tom području i za humano postupanje prema ratnim zarobljenicima, znajući da pripadnici njemu podređenih policijskih postrojbi neovlašteno i nasilno ulaze u domove građana srpske nacionalnosti i postupaju nezakonito, nije poduzeo ništa da se takva postupanja spriječe i kazne, već je, naprotiv, sprječavao poduzimanje mjera za utvrđivanje neposrednih počinitelja i na taj način odobravao nezakonita postupanja sebi podređenih, a i osobno je sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe i naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, koji su zatvarani i zlostavljani te uhićivani radi razmjene, pri čemu je njih 24 ubijeno na brutalan način. Upravo iz prethodno opisane brojnosti i modaliteta inkriminiranih radnji tijekom razdoblja od gotovo godine dana proizlazi optuženikova bezosjećajnost i okrutnost u protupravnom postupanju, koje je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, počinjeno pod okolnostima koje nadilaze uobičajene okolnosti pod kojima se čine takva, po svojoj prirodi, teška kaznena djela. Stoga takve okolnosti predstavljaju posebno teške okolnosti djela, što ne umanjuje ni činjenica proteka vremena od počinjenja djela. Žalitelj neosnovano polemizira sa značenjem pojma „posebno teške okolnosti djela“, smatrajući da je takav kriterij određivanja pritvora krajnje nejasan. Naime, radi se o zakonom, jasno određenom pojmu, koji predstavlja valjanu zakonsku osnovu za primjenu mjere pritvora.

Slijedom navedenog, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je primjena mjere pritvora protiv optuženika iz osnove u članku 102. stavku 1. točki 4. ZKP/97 i nadalje nužna, a ista svrha se ne može ostvariti blažim mjerama. Pravilnost navedenog utvrđenja nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima kojima se ukazuje na optuženikovo loše zdravstveno stanje. Iako iz dokumentacije u spisu proizlazi da je optuženikovo zdravlje narušeno, navedena okolnost sama po sebi ne može imati za posljedicu ukidanje pritvora budući da se optuženiku odgovarajuća medicinska skrb pruža u pritvoru. Tako je vidljivo da je optuženiku, osim što su mu osigurane redovne kontrole i uzimanje ordinirane terapije, omogućen odlazak na bolničko liječenje u bolnicu po njegovu izboru, u kojoj mu je ugovoren

II Kž 291/13-4

operativni zahvat i postoperativni oporavak. To ukazuje da optuženikova prava, zajamčena člankom 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, suprotno navodima žalbe, ni na koji način nisu ugrožena ili ograničena zbog primjene mjere pritvora. S tim u svezi, neosnovano žalitelj ističe da boravak u pritvoru dovodi do pogoršanja njegova zdravstvenog stanja jer navedeno ne proizlazi iz medicinske dokumentacije u spisu, a ni iz mišljenja liječnika prof. dr. sc. M. M..

Budući da žalbom optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 398. stavak 4. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 398. stavka 3. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 5. srpnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Sabađija,v.r.

Ileana Vinja, v. r.