Gž-1346/2009 · Županijski sud u Zadru

V Gž-1346/09

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, te Marina Grbića i Katije Hrabrov, kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. K. Z. žene P. i 2. P. Z. sina B., oboje iz P. i zastupani po punomoćniku mr. sc. Z. Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1. N. G. pok. A. iz K. A. (kod M. i I. L.), 2. N. G. i 3. A. G. rođ. V., oboje iz N., svi zastupani po punomoćniku J. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i predaje u posjed nekretnine, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Benkovcu od 2. travnja 2009. godine poslovni broj P-308/05, u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Benkovcu od 2. travnja 2009. godine poslovni broj P-308/05.

Obrazloženje

Pobijanom presudom utvrđeno je da su tužitelji suvlasnici svaki za ½ dijela k.č. 433 k.o. N. u površini od 869 m2, koji je u skici mjerenja vještaka A. T. od 31. listopada 2008.godine označen točkama A,B,C,D,E i A i u naravi predstavlja zemljište sa izgrađenom kućom prizemnicom tlocrtne površine 122 m2, pomoćnim objektom, septičkom jamom i gusternom, slijedom čega se nalaže tuženicima da isele iz kuće i cijelu naprijed slovima označenu nekretninu predaju tužiteljima u neposredan samostalan posjed slobodan od osoba i stvari, kao i da solidarno nadoknade tužiteljima parnični trošak u iznosu od 12.660,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

Protiv gornje presude žalbu su izjavili tuženici zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.točka 2.,4.,8.,9. i 11. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl.365.st.2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su izvanknjižni (su)vlasnici realnog dijela sporne katastarske čestice, a potom i vlasničkopravni zahtjev, kao predmnjevanih vlasnika, radi njegove predaje u posjed, jer da tuženici sporni dio kat. čestice posjeduju bez valjane pravne osnove.

Dakle, radi se o tužbi iz čl.166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09).

Što se tiče činjeničnog stanja iz spisa predmeta kao nesporno proizlazi da su tužitelji kao obdarenici s ocem tužiteljice i 1. tuženice kao darovateljem, sada pokojnim A. B. pok. M., dana 18. kolovoza 1975.godine sklopili ugovor o darovanju za slučaj smrti, u kojem je stipulirano:

- da je otac vlasnik za cijelo čest. zem. 433 k.o. N. u površni oko 2000 m2,

- da su stranke na toj čestici izgradile 1974. godine stojnu kuću prizemnicu veličine 11x 9 m u kojoj kući stanuju darovatelj sa svojom ženom M. i obdarenici sa svojom djecom i vode zajedničko domaćinstvo,

- da nakon smrti darovatelj daruje obdarenicima sve svoje (su)vlasništvo na rečenoj stojnoj kući i zemljišnoj čestici u površini i to: sav teren ispod kuće, povrh kuće 1 m, ispod (južno) kuće 3 m, istočno 8 m, zapadno sve do puta, što je valjano identificirano očevidom na licu mjesta uz nazočnost mjernika i prikazano na skici lica mjesta,

- da žena darovatelja rečena M., ako ga nadživi, ima pravo doživotnog stanovanja u toj stojnoj kući, a isto tako i kći N. dok se ne uda.

Neutemeljeno se u žalbi tvrdi da bi darovatelj tim ugovorom neovlašteno raspolagao i dijelom sa bračnom stečevinom njegove supruge M., jer ista kao svjedokinja izričito navodi da je zemljište bila djedovina njezinog supruga i da je kuću napravila „S.“, odnosno tužiteljica i da je to samo njezina kuća, ne polažući nikakva prava na predmetnoj nekretnini.

Stoga, kada darovatelj u ugovoru spominje suvlasnički dio na stojnoj kući to treba tumačiti na način da se odnosilo na njegov suvlasnički dio u odnosu na obdarenike, a ne bračnu stečevinu, jer u tom raspolaganju između M. i A. nije bilo nikakvog prijepora tako da kuća sa zemljištem ima pripasti tužiteljima.

Nadalje, u žalbi se navodi da je otac 1. tuženici ugovorom osigurao stanovanje do udaje, a kako se u međuvremenu rastavila da se ima uzeti kao da nije udavana, zbog čega da je pogrešan zaključak suda da je to pravo 1. tuženica konzumirala.

U korist 1. tuženice, kako je rečeno, nesporno je ugovoreno pravo stanovanja (habitacija) koja je kao i ostale osobne služnosti namijenjena zadovoljavanju potreba određene osobe (ad personam), ovdje kćeri N., koja služnost je vremenski ograničena (najkasnije do smrti) i neprenosiva te se cijeni prema potrebama ovlaštenika u vrijeme osnivanja služnosti, u konkretnom slučaju da se druga kći stambeno zbrine dok se ne uda.

Kako se 1. tuženica udala 1980. godine i otišla živjeti u P. time je prestalo njezino pravo stanovanja, ali kako se razvela 1984.godine i ponovno se vratila živjeti u spornu kuću, to bi upućivalo na zaključak da je njezinim ponovnim prihvaćanjem u kuću od strane oca, a očito i tužitelja ipak prešutno obnovljena habitacija.

Međutim, nije sporno da je 1. tuženica, kako sama navodi, dvije godine u izvanbračnoj zajednici s M. L. iz K. A., ali ipak neistinito da ne živi kod njega, nego da kod njega ode samo povremeno.

Naime, u vrlo iscrpnom iskazu njezin sin N. G. sin Lj. navodi da u spornoj kući živi baka M. i on sa svojom obitelji u kojoj, osim tek rođenog djeteta rođenog prije 40 dana, ima dijete rođeno prije 15 mjeseci i da je prije tih 40 dana majka samo povremeno dolazila u kuću i prespavala u sobi gdje je probio dimnjak i da majka živi u K. (A.).

To njezino izbivanje, po ocjeni ovog suda, ima za posljedicu gubitak njezinog prava, jer više nije stambeno nezbrinuta, s obzirom da živi kod izvanbračnog supruga, a samo je povremeno posjećivala sina, odnosno 2. tuženika, do rođenja drugog djeteta, ali ne i potom, jer sin živi, kako sam kaže, u S. kod roditelja njegove supruge.

Stoga nije utemeljen prigovor da tuženici imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje stvari i koji bi zaustavljao vlasnički zahtjev na (konačnu) predaju u posjed, s time da obnova kuće o trošku države ne utječe na stvarnopravne odnose.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl.368.st.1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zadru, 30. lipnja 2009. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Blanka Pervan