Gž-320/2013-2 · Županijski sud u Karlovcu

Gž-320/2013-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Denis Pancirov Parcen kao predsjednika vijeća, te Mire Bosiljevac i Vesne Britvec kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz L., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku iz B., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate dodataka na plaću, povodom žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, broj P- 1084/11-22 od 7. prosinca 2012. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 6. ožujka 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1084/11-22 od 7.prosinca 2012. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane da tužitelju G. B. isplati na ime dodataka na plaću iznos od 201.879,03 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom počam od dospijeća svakog mjesečnog dodatka do isplate, te je ujedno naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.452,50 kn,

sve to u roku od 8 dana.

Tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (do traženog iznosa od 370.666,20 kn bruto) kao neosnovanim.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli tužitelj i tuženik.

Tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga označenih odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11 – dalje ZPP). Tužitelj navodi da sud nije mogao dosuditi njemu razliku plaće prema varijanti nalaza vještaka u kojoj varijanti je vještak odbijao slobodne dane od utvrđenog broja prekovremenih sati rada. Tužitelj navodi da tuženik nije u formi pisanih rješenja izvršio preraspodjelu radnog vremena, tako da se i ne može znati za koje je prekovremene sate je uopće tužitelju omogućeno korištenje slobodnih dana, odnosno da postoji mogućnost da su njemu slobodni dani dati na korištenje po nekom drugom osnovu, a ne samo po osnovi prekovremenog rada. Tužitelj nadalje navodi u žalbi da vještak prilikom obračunavanja ukupnog broja radnih sati nije mogao oduzimati 8 sati rada za vrijeme trajanja stražarske službe i službe dežurstva, jer da prema internim propisima tuženika ova služba traje 24 sata u kontinuitetu, te da vojna osoba ne smije napuštati vojni objekt za vrijeme trajanja ove službe. Stoga tužitelj smatra da se rad u ovim službama ima računati kao 24 sata radni dan. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno podredno da preinači prvostupanjsku presudu i usvoji u cijelosti njegov tužbeni zahtjev.

Tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga označenih odredbom čl. 353. st.1. ZPP. Tuženik navodi u žalbi da on ništa ne duguje tužitelju na ime dodataka na plaću, jer da je tužitelju plaćen rad za dežurstvo, rad na straži i rad na terenu u cijelosti, da je ovaj rad platio u skladu sa internim aktima tuženika, te da se radi o specifičnoj vrsti posla koje je regulirana isključivo internim aktima i da se na vojnu osobu ne mogu primjenjivati odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Tužitelj u predmetu spora traži da mu tuženik isplati dodatke na plaću za prekovremeni rad, za rad subotom, nedjeljom, za rad blagdanima, te za noćni rad i to za period vremena od listopada 2007. godine do rujna 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj djelatna vojna osoba, te da je zaposlen u Hrvatskoj kopnenoj vojsci, gardijskoj motoriziranoj brigadi, na dužnosti poslužitelja radara, ustrojbeni čin desetnik.

Nadalje je u postupku utvrđeno da je tužitelj u utuženom periodu vremena radio prekovremeno, te da je radio noću, subotama, nedjeljama i blagdanom i da mu tuženik nije u cijelosti isplatio dodatke na plaću za ovaj rad.

Tuženik je u postupku otklanjao svoju obvezu da tužitelju plati dodatke na plaću prema odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, jer smatra da se na djelatnu vojnu osobu ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora koje govore o posebnim dodacima na plaću. Tuženik naime, smatra da se na djelatnu vojnu osobu mogu primijeniti samo interni akti tuženika i da je ovim internim aktima propisan način kako se obračunava naknada za stražarsku službu za rad na terenu i službu dežurstva, te da je tužitelj u skladu sa internim aktima u cijelosti primio naknadu. Stoga tuženik smatra da više ništa ne duguje tužitelju, a posebno i iz razloga što je tužitelj dobivao i koristio slobodne dane na ime ostvarenog prekovremenog rada.

Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da se na pitanje dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotama i nedjeljama, te rad blagdanom i na djelatne vojne osobe trebaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 92/04, 93/08).

Tako je odredbama Zakona o službi u oružanim snagama (NN. br. 33/02, 58/02, 135/03 136/04), propisano da djelatnoj vojnoj osobi, odnosno, državnim službenicima i namještenicima pripada povećana plaća za prekovremeni rad, tj. rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su određeni Općim propisima, te da se na prekovremeni rad ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana Općim propisima o radu.

Dakle, Zakon o službi o oružanim snagama (N.N. br.-33/02) po pitanju plaće i naknada na plaću izjednačava djelatnu vojnu osobu sa službenicima i namještenicima u pogledu primjene pravnih propisa, tako da se i na djelatnu vojnu osobu supsidijarno trebaju primijeniti Opći propisi o radu u pogledu plaće, a to znači treba se primijeniti Zakon o radu, te Zakon o državnim službenicima i namještenicima i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike.

Odredbom pak čl.39. st.1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (N.N.-92/04, 93/08), a koji je važio u utuženom razdoblju, propisano je uvećanje plaće po osnovi noćnog rada i to za 40 % , nadalje uvećanje za prekovremeni rad 50 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjence ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni za 10 %, a za dvokratni rad sa prekidima dužim od jednog sata 10 % povećanja, te za rad blagdanima i neradnim danima uvećanje za 150 %. Dalje je odredbom čl.39. prema stavku 2. propisao, da se ovi dodaci međusobno ne isključuju.

Također i nakon 31.07.2007. godine, to jest nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama (NN-76/07) na pitanje Dodataka na plaću za djelatnu vojnu osobu imaju se i nadalje primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama (NN" 76/07) je pitanje rada u dežurstvu i plaćanje toga rada regulirao na drugačiji način u odnosu na Zakon o službi u oružanim snagama ("NN 33/02). Naime, čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSOS-a izmijenjena je odredba čl. 97. ZOSOS-a tako da je u st.1.toč.5. brisana, a dodan je st.7. kojim je izričito propisano "dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uredit će se raspodjelom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću."

Ministarstvo obrane nije donijelo opće propise kojima bi se uredilo pitanje plaćanja naknade za dežurstvo i to sve do donošenja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("NN" 118/09) koji Pravilnik se primjenjuje od 1.10.2009. godine.

Tek je donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaća (NN-118/09) koji Pravilnik se primjenjuje od 01.10.2009. godine, određen način kako će se obračunavati dodatak na plaću za dežurstvo, za terenski rad i za službu straže.

Kako dakle, sve do donošenja ovog Pravilnika nije bilo općeg akta temeljem kojeg bi se odredio način obračunavanja dodataka na plaću, a kako dodaci na plaću za prekovremeni rad pripadaju djelatnoj vojnoj osobi po samom Zakonu o službi u Oružanim snagama, to se do donošenja novog općeg akta treba obračunavati prekovremeni rad prema Općim propisima radnoga prava, tj. prema odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

Radi utvrđenja činjenice da li je tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama,nedjeljama i blagdanom u utuženom periodu vremena, prvostupanjski sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem i to po sudskom vještaku D. J., koji je dao nalaz i mišljenje na temelju uvida u službenu dokumentaciju o prisutnosti tužitelja na radu, koju dokumentaciju je u spis predmeta priložio tuženik.

Na temelju nalaza financijskog vještaka i na temelju uvida u službenu dokumentaciju, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom periodu vremena obavljao stražarsku službu, te službu dežurstva i rad na terenu i da je na ovaj način ostvario prekovremene sate rada, a isto tako da je ostvario noćni rad, rad subotom, nedjeljom i blagdanom.

Nadalje je u postupku utvrđeno da je tužitelj za ove ostvarene prekovremene sate rada od tuženika dobivao na korištenje slobodne dane, ali ne u dovoljnom broju tj. ne na način da bi svi odrađeni prekovremeni sati bili kompenzirani slobodnim danima. Naime, prema odredbama Kolektivnog ugovora 1 sat prekovremenog rada računa se kao 1,5 sati redovnog rada.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se faktički iskorišteni slobodni dani trebaju uzeti u obzir kod obračunavanja dodataka, tj. da se prekovremeni rad treba kompenzirati faktički iskorištenim slobodnim danima, a ovo bez obzira na činjenicu što tuženik kao poslodavac nije donosio rješenja o preraspodjeli radnog vremena u pismenoj formi. Naime, iz dokumentacije tuženika proizlazi da je tužitelj uvijek nakon obavljene službe straže ili službe dežurstva dobivao na korištenje određeni broj slobodnih dana, pa se prema tome ima smatrati da je ove slobodne dane dobivao upravo radi kompenzacije prekovremenih sati rada.

Stoga se u tom smislu neosnovani žalbeni navodi tužitelja. Naime, da je tužitelj dobivao na korištenje slobodne dane po nekoj drugoj osnovi npr. po osnovi dobrovoljnog davanja krvi, ili po osnovi školovanja tada je teret dokaza i na tužitelju da dokaže da su ovi slobodni dani bili dodjeljivani eventualno iz drugog razloga a ne zbog kompenzacije prekovremenog rada.

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno na temelju nalaza financijskog vještaka, utvrdio da efektivno radno vrijeme prilikom obavljanja službe straže, službe dežurstva i prilikom rada na terenu iznosi 16 sati, a ne 24 sata kako je to tvrdio tužitelj. Naime, nije životno prihvatljivo i fizički nije moguće da bi djelatna vojna osoba obavljala službu straže i službu dežurstva 7 dana neprekidno u trajanju od 24 sata, a bez da je 8 sati koristila vrijeme potrebno za dnevni odmor.

U slučaju da su služba straže i služba dežurstva obavljene kroz tjedan tada se 8 sati računa kao redovno radno vrijeme, 8 sati kao prekovremeni rad, a 8 sati otpada na odmor. U slučaju pak da su služba straže i dežurstva obavljene u dane vikenda, tada 16 sati rada predstavlja prekovremeni rad, a 8 sati opet otpada na dnevni odmor.

Točno je doduše, da Službovnik oružanih snaga RH tretira rad na straži i službu dežurstva kao cjelodnevni rad, te da tužitelj za vrijeme vršenja ove službe ne može napuštati vojni objekt.

Međutim, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda unatoč tome što tužitelj ne može napuštati vojni objekt, činjenica je da prilikom vršenja ovih službi tužitelj uvijek ima pravo na 8 sati dnevnog odmora i da on u okviru ovih 24 sata koje boravi u objektu, radi samo 16 sati efektivno. Stoga i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda tužitelju se prilikom obračunavanja dodataka na plaću prema kriterijima kako to predviđaju odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ovaj rad ne bi mogao računati kao 24 sata efektivnog rada, već samo kao 16 sati efektivnog rada, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Naime, niti prema odredbama Kolektivnog ugovora nije predviđeno da bi se sati obaveznog dnevnog odmora (spavanja) obračunavali kao radni sati.

Slijedom toga, nije osnovan niti ovaj žalbeni navod tužitelja.

Sa druge pak strane, nije osnovan niti žalbeni navod tuženika kada on navodi da je tužitelju za rad na terenu i rad na straži isplaćena naknada sukladno Pravilniku o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, tj. da mu je isplaćena dnevnica zbog boravka na terenu, pa da mu iz ovog razloga ne bi pripadali dodaci za prekovremeni rad. Naime, pravo na dnevnicu ne isključuje pravo na plaćanje prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanom kako to predviđaju odredbe Kolektivnog ugovora, jer naime dnevnica i ne predstavlja dodatak za takav rad, već predstavlja naknadu za povećane troškove zbog boravka na terenu.

Što se tiče žalbenog navoda tuženika da prema odredbama Zakona o radu prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati dulje od 32 sata mjesečno, odnosno ne smije trajati dulje od 180 sati godišnje, treba reći da se radi o odredbi koja propisuje obvezu za poslodavca da se pridržava propisanog limita prekovremenog rada i da rasporedi rad na način da ne dođe do potrebe da radnici rade prekovremeno preko Zakonom propisanog limita. Međutim, u situaciji kada je faktički došlo do toga da su radnici radili i veći broj radnih sati prekovremeno nego što to dopuštaju odredbe Zakona o radu, tada ovo ne može ići na štetu radnika i tada je poslodavac dužan platiti takav prekovremeni rad radniku. U konkretnom slučaju, činjenica je da je tuženik omogućavao tužitelju faktično korištenje slobodnih radnih dana, ali ne u dovoljnom broju tj. ne na način da bi sav odrađeni prekovremeni rad bio kompenziran slobodnim danima i upravo iz tog razloga tuženik duguje tužitelju dodatke na plaću prema kriterijima kako to predviđaju odredbe kolektivnog ugovora.

Slijedom svega naprijed navedenog prvostupanjski sud je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na ime dodataka na plaću za utuženi period vremena dosudio iznos od 201.879,03 kn bruto, a odbio ga je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do traženog iznosa od 370.666,20 kn bruto. Nadalje, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno odlučio o naknadi parničnog troška tužitelju.

Svojim žalbenim navodima niti tužitelj, niti tuženik ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske presude pa kako nema niti razloga na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je njihove žalbe valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

U Karlovcu, 6. ožujka 2013. godine

Predsjednik vijeća:

Denis Pancirov Parcen