Revr-602/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 602/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Olge Jelčić i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja dr. V. G. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Humanističke i društvene znanosti, Zagreb, zastupanog po punomoćniku mr. V. P., odvjetniku iz Z., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2005., broj Gžr-1120/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenoga 2002., broj Pr-4675/00, u sjednici održanoj dana 21. prosinca 2006.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja, da se ponište odluke tuženika broj: 01-154-1-1994 od 2. ožujka 1994. i broj: 01-154-3-1994 od 25. svibnja 1994., kao i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u ukupnom iznosu od 29.354,14 kn sa zateznim kamatama i parničnim troškom. Naprotiv, tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.258,60 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju u smislu odredbe čl. 385. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92. i 112/99. – dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena je prije nego što je 1. prosinca 2003. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 117/03.), pa je ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu do tada važeće odredbe čl. 386. ZPP-a, revizijski sud utvrdio da u postupku pred sudovima nižeg stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Revident nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka u tome, što je u donošenju drugostupanjske presude sudjelovao sudac koji je kao prvostupanjski sudac sudio u drugom sporu između istih stranaka, vođenim pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem

U reviziji se navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i time što drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode, a odnose se na dijelove iskaza svjedoka, koje revident smatra odlučnim, jer da su iskazivali, kako to općenito tužitelj navodi u reviziji, o različitom tretmanu pojedinaca i velikom političkom pritisku na Odsjeku za filozofiju, zatim o navodnom prestanku financiranja rada tužitelja od strane Ministarstva i dr. Revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se poziva tužitelj, nisu ostvareni, jer u smislu odredbe čl. 71. toč. 5. ZPP-a, sudac treba biti izuzet samo ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda, a tužitelj se u reviziji poziva na drugostupanjskog suca koji nije sudio kao prvostupanjski sudac u ovom predmetu, već u drugom predmetu nižeg suda.

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ocjenjuje, a ne stranka, koji su žalbeni navodi odlučni, a koji su općenite naravi i kao takvi nisu od odlučnog značaja.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u tome što tuženik prethodno nije izradio Program rješavanja viška radnika, nije zatražio mišljenje sindikata i nije u predmetnim odlukama naveo razloge iz čl. 20. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" broj 25/92.

– pročišćeni tekst – dalje: ZRO).

Međutim, predmet ovog spora nije prestanak radnog odnosa tužitelja, već se tužbom zahtijeva poništenje odluke tuženika kojom se tužitelj upućuje na čekanje, u trajanju od šest mjeseci uz isplatu minimalne plaće, zbog privremenog prestanka potrebe za njegovim radom. Prema odredbama ZRO, u takvom slučaju nije propisano da prethodno treba tražiti suglasnost sindikata, i izraditi Program rješavanja viška radnika.

Sudovi nižeg stupnja ocijenili su pravilnost i zakonitost sporne odluke primjenom odredbe čl. 20. i čl. 21. ZRO. Uvidom u pobijanu odluku utvrđeno je, da je tužitelj upućen na čekanje zbog ekonomskih razloga, jer tuženik više nije u mogućnosti osigurati obavljanje poslova na koje je tužitelj bio raspoređen kao viši znanstveni suradnik, zbog toga što Ministarstvo znanosti i tehnologije više ne osigurava tuženiku sredstva iz državnog proračuna za obavljanje tih poslova.

Kako se tužitelja nije moglo rasporediti na neke druge poslove u smislu odredbe čl. 21. st. 2. ZRO, upućen je na čekanje.

Sudovi su ocijenili, da sporna odluka nije u suprotnosti s odredbom čl. 21. st. 3. ZRO, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik dao prednost nekom manje uspješnom u radu ne vodeći računa o posebnim znanjima, sposobnostima, stručnoj spremi, dužini radnog staža i socijalnom statusu tužitelja.

Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za poništenje predmetne odluke tuženika i za isplatu razlike između plaće i minimalne plaće koju je primao tužitelj za vrijeme čekanja.

Prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa razlozi revizije koji se odnose na prigovore činjeničnih utvrđenja nižih sudova, ne mogu biti predmetom ispitivanja pobijane presude u revizijskom postupku.

Zbog toga što nisu ostvareni razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, radi kojih je revizija tužitelja izjavljena, kao ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. prosinca 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.