I Kž-1091/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1091/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Š. M., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. Š. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj VIII K-30/06 od 10. ožujka 2010., u sjednici održanoj dana 31. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika i opt. Š. M. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj VIII K 30/06-59 od 10. ožujka 2010. opt. Š. M. proglašena je krivom pod toč. 1. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ-a za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pod točkama 3., 4. i 5. za tri kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. KZ-a, za koja su joj utvrđene kazne zatvora i to pod toč. 3. u trajanju od jedne godine, pod toč. 4. u trajanju od jedne godine te pod toč. 5. u trajanju od šest mjeseci, pod toč. 7. za kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 4 i 6 KZ-a, za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te pod toč. 8. za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287. KZ-a, za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. u svezi st. 2. toč. c. KZ-a ista osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem odredbe iz čl. 466. ZKP/97 (dalje u tekstu: ZKP) u svezi s čl. 80. KZ-a od opt. Š. M. oduzeta je imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela iz toč. 1. u iznosu od 173.521,32 kn.

I Kž 1091/10-4

Temeljem odredbe čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a ošt. TD „Z. š.“ d.o.o. dosuđen je imovinskopravni zahtjev od 55.927,71 kuna s pripadajućim kamatama.

Temeljem odredbe iz čl. 122. st. 4. ZKP-a opt. Š. M. oslobođena je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP-a te isti padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Istom presudom temeljem odredbe iz čl. 353. toč. 3. ZKP-a protiv opt. Š. M., zbog odustanka državnog odvjetnika od kaznenog progona, odbijena je optužba za pod toč. 2 za kaznena djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ-a te pod toč. 6. za kazneno djelo povrede dužnosti u slučaju gubitaka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje iz čl. 626. st. 1. toč. 2. Zakona o trgovačkim društvima.

Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i opt. Š. M..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te predlaže optuženici izreći jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

Opt. Š. M., po branitelju mr. sc. M. R., odvjetniku u V., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine u odnosu na djela pod 1., 3., 4. i 5., kao i odluci o kazni za sva djela te predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, uz napomenu da optuženica priznaje kaznena djela pod toč. 7. i 8. izreke.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Darku Klieru, podneskom broj KŽ-DO-2217/10 od 31. prosinca 2010. predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu optuženice odbiti kao neosnovanu.

Žalbe državnog odvjetnika i opt. Š. M. nisu osnovane.

O žalbi opt. Š. M. osim zbog odluke o kazni

U odnosu na djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude žaliteljica smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da ona nije prisvojila iznos od 173.521,32 kune jer da je taj novac kojega je ona pozajmljivala iz utrška svoje tvrtke utrošen za potrebe tvrtke.

Tvrdi da zbog proteka vremena nije sačuvala sve dokumente o utrošku tog novca, te da je naknadno pribavila dokumentaciju iz koje je vidljivo u što je uložen taj novac, konkretno da je dugovanje Š. „V. C.“ u iznosu od 267.718,50 kuna djelomično podmirila kompenzacijom između te štedno kreditne zadruge, njezine tvrtke „A.“ d.o.o. V. te J. B., Z.

R., S. K. i R. B..

Međutim, optuženica je proglašena krivom da je iz utrška tvrtke uzela i za sebe zadržala 173.521,32 kune u gotovini, pa njena tvrdnja da bi kompenzacijom pokrila neka od dugovanja tvrtke nije od utjecaja na utvrđenje prvostupanjskog suda, jer kompenzacija prema

I Kž 1091/10-4

priloženim izjavama znači prijeboj međusobnih potraživanja bez međusobnog plaćanja, što nadalje znači da se priloženim izjavama o verižnom prijeboju ne dokazuje da bi iznosom od 173.521,32 kune, za koje prvostupanjski sud utvrđuje da ih je optuženica prisvojila, bila pokrivena obveza njezine tvrtke „A.“ d.o.o prema štedno kreditnoj zadruzi „V. C.“. Stoga žalbi priložene izjave o verižnom prijeboju (kompenzaciji) između navedenih osoba, osim što na sebi ne nose oznaku datuma, nisu uopće podobne da dovedu u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda.

Ovo tim prije što je postupak protiv optuženice trajao nekoliko godina (sama optužnica podnesena je 6. listopada 2006.) i što je prvostupanjski sud temeljem provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja optuženici priznao svaki dokument kojim je ona potkrepljivala svoje tvrdnje da je iznosom od 2.061.744,24 kune koje bez ikakve dvojbe nije položila na račun tvrtke, podmirivala obveze tvrtke pa makar i mimo računa.

Stoga je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjski sud pravilno te tako utvrđeno činjenično stanje žalba ničim nije uspješno dovela u pitanje.

Neosnovano je žalba i zbog povrede zakona u odnosu na toč. 1. izreke jer žalba pogrešno smatra kako uzimanje gotovog novca iz utrška vlastite tvrtke, iako nezakonito, ne znači da je počinjeno kazneno djelo, te da uzimanjem novca iz vlastite tvrtke optužnica nije ostvarila elemente kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti , jer da nikome nije nanijela štetu, a niti je sebi pribavila imovinsku korist jer imovina tvrtke da je u konačnici njezin novac.

Takvo stanovište žaliteljice je neosnovano i zakonski neutemeljeno.

Tvrtka „A.“ je pravna osoba koja ima svoj pravni život neovisno o tome tko je osnivač te tvrtke. Imovina tvrtke je imovina pravne osobe, potpuno neovisna o imovini optuženice koja je fizička osoba.

Stoga prisvajanjem imovine iz trgovačkog društva kojega je osnovala i čija je direktorica, i prenošenje te imovine iz imovinske mase društva u vlastitu imovinu predstavlja kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ-a, pa se izloženo stanovište žaliteljice ne može prihvatiti.

Što se tiče kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju pod toč. 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je optuženica u inkriminirano vrijeme kao direktorica tvrtke „A.“ znala da je tvrtka prezadužena i da ne može platiti robu koju je naručivala od oštećenika, jer je račun tvrtke bio je u neprekidnoj blokadi za velike iznose koji su se povećavali, a optuženica je kao sredstvo osiguranja izdavala mjenice iako je znala da te mjenice nemaju nikakvog pokrića, tim prije što je od početka 1998. do kraja 2001. godine sav utržak od maloprodaje zadržavala za sebe, i na taj način je oštećenike dovodila u zabludu tako da su oni na štetu svoje imovine isporučili naručenu robu, za koju je optuženica znala da je neće moći platiti, što dokazuje njenu namjeru na počinjenje tih kaznenih djela.

To što je optuženica u odnosu na ošt. „Z. š.“ 17. studenog 2010. podmirila svoj dug ne utječe na opstojnost kaznenog djela pod toč. 4. izreke, jer je riječ o činjenici koja je nastala

I Kž 1091/10-4

nakon donošenja prvostupanjske presude i govori samo o odnosu počinitelja kaznenog djela prema oštećeniku, što eventualno može biti od utjecaja na visinu kazne u smislu odredbe čl. 56. st. 2. KZ-a.

Isto vrijedi i u odnosu na djelo pod 5. i ošt. „D.“ d.o.o. T. B.“ a naknadna izjava oštećene tvrtke da više nema potraživanja prema tvrtci optuženice ne utječe na postojanje namjere na počinjenje kaznenog djela tempore criminis, o čemu je prvostupanjski sud također dao valjane i iscrpne razloge.

Što se tiče kaznenih djela pod toč. 7. i 8. optuženica i u žalbi navodi kako ta kaznena djela u potpunosti priznaje.

Stoga se žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na djela pod 1. 3, 4 i 5, te zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na djelo pod toč. 1. ukazuje neosnovanom.

O žalbama zbog odluke o kazni

Optuženica u svojoj žalbi tvrdi da su joj pojedinačno utvrđene pa time i jedinstvena kazna zatvora kazne prestroge, a da pritom ne obrazlaže koje su to okolnosti zbog kojih smatra da je kazna prestroga, dočim državni odvjetnik smatra kako je jedinstvena kazna zatvora prenisko odmjerena, što znači da se slaže s pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora.

U tom smislu valja navesti da su inkriminirana kaznena djela počinjena u razdoblju od početka 1998. do kraja 2001., dakle pred gotovo 14 godina, da je prvostupanjski sud optuženici olakotnim cijenio da je većinu novca koji u razdoblju od početka 1998. do kraja 2001. nije polagala na račun društva,ipak uporabila za poslovanje društva iako je objektivno i taj novac mogla zadržati za sebe, obzirom da je s blagajne podigla 2.061.744,24 kune, a da je 414.497,46 kuna utrošeno na podmirenje obveza prema vjerovnicima društva, a da je 1.475.725,46 kuna uloženo u nekretninu društva na kojoj su uređeni poslovni objekti i započeta nova djelatnost, od koje je optuženica očito očekivala prihode koji će joj omogućiti stabilizaciju poslovanja društva. Olakotnom je cijenjena i činjenica da je dug prema društvu „D.“ u međuvremenu u potpunosti podmiren, ali s druge strane otegotnim joj je cijenjeno stupanj krivnje (izravna namjera) te specijalni povrat obzirom da je već bila osuđivana presudom Općinskog suda u Varaždinu iz 2000. zbog kaznenog djela iz čl. 303. st. 2. KZ-a te presudom iz 2002. zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. KZ-a.

Stoga su po stanovištu ovog drugostupanjskog suda pojedinačne kazne zatvora pravilno odmjerene te ih uostalom niti državni odvjetnik ne dovodi u pitanje.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe o stjecaju koje ga obvezuju da jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedinačno utvrđene te da ne može dosegnuti njihov zbroj. Stoga će i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda upravo jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine biti u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja i kaznenopravnih sankcija uopće.

I Kž 1091/10-4

Pravilno je prvostupanjski sud prema optuženici primijenio i sigurnosnu mjeru oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom te je pravilno odlučio i o troškovima postupka.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio kakvu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom izloženog, a nalazeći da žalbe državnog odvjetnika i optuženice nisu osnovane, valjalo je iste odbiti te temeljem odredbe iz čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 31. listopada 2012.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.