Revr-1295/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1295/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja B. I. iz K., kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. d.d. iz K., kojeg zastupaju punomoćnici B. A. i S. V., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž-8648/11-2 od 14. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-799/10 od 4. svibnja 2011. (pravilno P-729/10-32 od 4. svibnja 2011.), u sjednici održanoj 11. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž- 8648/11-2 od 14. ožujka 2012. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-729/10-32 od 4. svibnja 2011. kojom je pod toč. I. iznosa 363.000,00 kn sa zateznom kamatom uz naknadu parničnih troškova, a ujedno je pod toč. II. izreke tužitelj obvezan tuženiku isplatiti parnične troškove 46.125,00 kn sa zateznom kamatom.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. Potražuje trošak revizije.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Tužitelj neosnovano ističe da obrazloženje pobijane presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Sudovi su se očitovali o tome koji su odlučne činjenice za rješenje spora te obrazložili utvrđenje o spornim činjenicama, poglavito u pogledu prigovora zastare.

U reviziji tuženik zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučujući o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Drugostupanjska presuda, s obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom, glede utvrđenog činjeničnog supstrata i primijenjenog materijalnog prava, čini određeno pravno jedinstvo. Zato drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili neobrazloženu odluku te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka tim što je konstatirao da prihvaća činjenično utvrđenje i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se poziva na razloge iz prvostupanjske presude.

Prema tome sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije, prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP koju tužitelj također prema sadržaju svoje revizije posebno ističe, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

Predmet spora je novčana tražbina iz radnog odnosa koja je pripadala predniku (pokojnom ocu) tužitelja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je.

- da se tražbina tužitelja odnosi na zahtjev prednika tužitelja M. I. s osnova neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. prosinca 1994. do 16. prosinca 2003. sa zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine neisplaćene plaće,

- da je posljednja plaća M. I. iz mjeseca prosinca 2003. po tvrdnji tužitelja dospjela 5. siječnja 2004..

- da je tužitelj podnio tužbu 31. kolovoza 2007..

Ocijenivši tužbeni zahtjev neosnovanim, nižestupanjski sudovi su ga odbili, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

U revizijskoj fazi postupka sporna je međutim i dalje osnovanost prigovora tuženice u vezi zastare potraživanja. Nižestupanjski sudovi su isti prigovor ocijenili osnovanim smatrajući da je zastarni rok počeo teći od dospijeća i posljednje neisplaćene plaće iz prosinca 2003., odnosno 5. siječnja 2004., a kako je tužba podnesena 31. kolovoza 2007., smatraju da je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja plaće u navedenom vremenu.

Odredbom čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03 – dalje: ZR) propisano je – ako tim ili drugim Zakonom nije drugačije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

U konkretnom slučaju tužitelj je mogao zahtijevati isplatu razlike plaće nakon poništenja odluke tuženika br. 01-3254/93 od 26. studenoga 1993. i odluke br. 01-3254/93 od 12. veljače 1994., a iste odluke su poništene tek presudom Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-427/04 od 24. ožujka 2004..

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud kada je vođena parnica radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, zastara potraživanja radnika s osnove neisplaćene plaće počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom.

Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 31. kolovoza 2007. a presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-258/02 je postala pravomoćna 24. ožujka 2004., to je u ovom slučaju nastupila zastara potraživanja. Pogrešno tužitelj smatra da se u ovom slučaju ima primijeniti odredba čl. 233. ZOO prema kojoj tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Odredba čl. 131. ZR je odredba posebnog značenja u odnosu na odredbu čl. 233. ZOO, koja je odredba općeg značenja, pa se u ovom slučaju primjenjuju odredbe čl. 131. ZR.

Istina je da je tužitelj podnoseći tužbu protiv tuženika radi poništenja odluka od 26. studenoga 1993. i 12. veljače 1994. mogao istaknuti zahtjev za isplatu razlike plaće, no njegovo pravo na isplatu plaće nastalo je i moglo se ostvariti donošenjem odluke kojom je poništena izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Stoga niti tužitelj kao pravni slijednik svog prednika i njegov nasljednik, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa koja je pripadala predniku tužitelja i koja nije strogo osobno pravo ostavitelja te je ista naslijeđena, ne daje ovlast tužitelju na ostvarenje većeg prava nego što bi to imao i sam prednik tužitelja, jer je tužitelj mogao naslijediti tražbinu onakvu kakvu je imao njegov prednik u trenutku smrti, pa time i glede roka zastare, zbog čega nasljeđivanjem tražbine nije došlo do produženja roka zastare.

O parničnim troškovima suprotno navodima revizije odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 155. ZPP.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 11. studenoga 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.