Rev-664/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-664/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, mr. Andrije Erakovića, dr. Ivana Kaladića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. I. iz B., protiv tuženika M. H. iz U., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u B., i K. Č. iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene M. H. protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 7. rujna 1998. godine, posl. br. Gž-507/98, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bujama od 15. studenog 1996. godine, posl. br. P-248/93, u sjednici vijeća održanoj dana 26. lipnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužene M.H. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužene M.H. za ponavljanje postupka pravomoćno završenog presudom od 15. srpnja 1993. godine – prema kojoj je tužena dužna platiti tužitelju iznos od 35.787.500 tadašnjih HRD.

Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužene i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv tog rješenja reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se oba rješenja nižestupanjskih sudova ukinu.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revidentica smatra da je u postupku povodom prijedloga za ponavljanje počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što je taj postupak vodio i donio odluku sudac pojedinac – a ne predsjednik vijeća “kako to izričito navodi ZPP”. Prema tome, u reviziji se navodi da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99- dalje: ZPP).

Na takav revizijski prigovor treba, prije svega, reći da je odredbama čl. 425. do 428. ZPP predviđeno postupanje i donošenje odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka po sucu kao predsjedniku vijeća.

Također, prema odredbi čl. 41. st. 3. ZPP predsjednik vijeća može poduzimati samo one radnje u postupku i donositi samo one odluke za čije je poduzimanje, odnosno donošenje ovlašten ovim zakonom. Međutim, prema odredbi čl. 41. st. 4. ZPP ako ovim zakonom nije drukčije određeno, sudac pojedinac u rješavanju stvari iz svoje nadležnosti ima sva prava i dužnosti koja pripadaju predsjedniku vijeća i vijeću.

Iz sadržaja naprijed navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi zaključak da predsjednik vijeća poduzima radnje i donosi odluku u stvarima u kojima je za postupanje i donošenje odluke o glavnoj stvari predviđena nadležnost vijeća. Naprotiv, ukoliko bi se radilo o stvarima iz nadležnosti suca pojedinca, tada u smislu naprijed navedene odredbe čl. 41. st. 4. ZPP sva prava i dužnosti predviđena odredbama ZPP za predsjednika vijeća – ima sudac pojedinac.

U ovom predmetu presudu, kojom je pravomoćno završen postupak, je donio sudac pojedinac (u skladu sa sporazumom stranaka u smislu čl. 43. st. 2. ZPP). Zbog toga je i pravilno postupio prvostupanjski sud kad je povodom prijedloga za ponavljanje postupka radnje poduzimao i donio odluku sudac tog suda kao sudac pojedinac.

Prema tome, nije osnovan taj revizijski prigovor, a nije uočena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U odnosu na drugi revizijski prigovor treba, prije svega, konstatirati da se u ovom predmetu prijedlog za ponavljanje postupka temelji na odredbi čl. 421. toč. 9. ZPP. Prema odredbi čl. 421. toč. 9. ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

U konkretnom slučaju tužena svoj prijedlog temelji na jednom dopisu samog tužitelja od 4. lipnja 1993. godine (list 19). Međutim, ni u svom prijedlogu, niti u reviziji revidentica ne navodi sasvim jasno da li smatra da se radi o novoj činjenici ili o novom dokazu, već svojim navodima različito razmatra sadržaj tog dopisa. No, jasno je vidljivo da tužena ponavlja svoju tvrdnju da dug koji je prema pravomoćnoj presudi dužna platiti nije njen – već dug drugotuženog ili O. d.o.o. iz B.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužena još u postupku prije donošenja presude tvrdila da se ne radi o njenom dugu i da je ta njena tvrdnja raspravljena u postupku,

- da priloženi dopis tužitelja (na koji se tužena poziva u svom prijedlogu za ponavljanje postupka) ne sadrži ništa drugo nego ono što je i sam tužitelj naveo u tužbi. Imajući u vidu tako utvrđene činjenice nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 421. toč. 9. ZPP za ponavljanje postupka.

Naime, činjenica koja je već iznesena u postupku koji je prethodio donošenju presude, kojom je pravomoćno završen postupak, ne može se smatrati novom činjenicom u smislu odredbe čl. 421. toč. 9. ZPP. U ovom predmetu je tužena od samog početka (već u o dogovoru na tužbu – list 5) tvrdila da se ne radi o njenom osobnom dugu već o dugu “firme”, pa ta tvrdnja iznesena u prijedlogu za ponavljanje postupka, za čiju osnovanost tužena smatra da proizlazi iz navedenog dopisa, nije nova – niti predstavlja novu činjenicu u smislu citirane zakonske odredbe.

S druge strane, navedeni dopis, kao što je naprijed navedeno, ne sadrži ništa novo što bi potvrđivalo neku tvrdnju tužene – osim što potvrđuje navode tužitelja iz tužbe (i dopis je pisao tužitelj). Zbog toga i taj dopis ne predstavlja novi dokaz u smislu odredbe čl. 421. toč. 9. ZPP na temelju kojeg bi mogla biti donesena povoljnija odluka za tuženu da je bio upotrijebljen u prijašnjem postupku.

Prema tome, nije ostvaren niti drugi revizijski razlog, pa je na temelju čl. 393. u vezi s čl. 400. st. 4. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 26. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.