I Kž-889/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 889/2002-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv ošt. M. Z. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-112/02 od 11. rujna 2002. godine, u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. M. Z. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim M. Z. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) i uz primjenu čl. 57. KZ izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Temeljem čl. 63. KZ u izrečenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. travnja 2002. godine do 11. rujna 2002. godine.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen obaveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.

Protiv ove presude uložile su žalbe obje stranke.

Optuženik, putem svoga branitelja L. V., odvjetnika iz Z., pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da mu sud izreče blažu kaznu.

I Kž 889/2002-3

Držani odvjetnik također pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izreče kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Postupajući po odredbi čl. 373. st. 1. ZKP prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavao Vidić u pismenom mišljenju br. KŽ- DO-1926/02 od 24. prosinca 2002. godine predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nejasno je zbog čega optuženik smatra da mu je izrečena prestroga kazna, kada mu je sud prvog stupnja, primjenom propisa o ublažavanju kazne, kaznu maksimalno ublažio. Blaža mu se kazna od izrečenih jedne godine zatvora za kazneno djelo za koje je proglašen krivim ni ne može izreći.

Ne može se prihvatiti tvrdnja državnog odvjetnika da sud nije pravilno ocijenio stupanj optuženikove krivnje, a s druge strane da mu je neosnovano, kao olakotne okolnosti, cijenio činjenicu da do sada nije osuđivan „iako je takva okolnost normalna osobina svakog građanina u civiliziranom društvu“. Kada govori o stupnju optuženikove krivnje državni odvjetnik ukazuje da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi da je optuženik stvorio plan da počini kazneno djelo, ali da to ne ocjenjuje otegotnom okolnošću, što takva činjenica, po svojoj prirodi, jeste.

Točno je da je sud u obrazloženju presude, na stranici 4, naveo da je optuženik stvorio plan da počini kazneno djelo. Međutim, iz daljnjeg obrazloženja presude proizlazi da je optuženik ad hoc donio odluku o izvršenju djela kada je, za vrijeme dok je jeo sendviče pred kioskom, ocijenio da postoje realne okolnosti da dođe do novca. Navodi se da je optuženik vidio s koliko novaca oštećenik, prodavač u kiosku, raspolaže, a vidio je i da je oštećenik izašao iz kioska, a zatim se vratio i nije zaključao vrata. Upravo je tu okolnost optuženik iskoristio i ušao u kiosk.

Dakle ne radi se o nekom unaprijed razrađenom planu napada na oštećenika s ciljem da se dođe do novca, kao što se prikazuje u žalbi, nego o planiranju radnji od trenutka kada je oštećenik ocijenio da bi mogao doći do novca.

Nesporno je da je optuženik u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv zbog dissocijalnog poremećaja, koji je kod njega dijagnosticiran tijekom psihijatrijskog vještačenja, te utjecaja alkohola, jer je u vrijeme vađenja uzoraka u krvi imao 1,10, a u urinu 1,41 g/kg apsolutnog alkohola, a u njegovom organizmu pronađeni su i tragovi droge kokain i MDMA. Već ta okolnost, prema odredbi čl. 42. KZ, opravdava primjenu propisa o ublažavanju kazne.

I Kž 889/2002-3

Kada se, osim toga, vodi računa i o činjenici da je optuženik odmah uhićen, još prije nego što je oštećenik prijavio kazneno djelo, radi toga što je trčeći napuštao mjesto događaja, a pri tome nosio nož u ruci, što navodi na zaključak da se radi o nespretnoj i neiskusnoj osobi kada su u pitanju nedozvoljena ponašanja, te da je sav novac vraćen oštećeniku, po ocjeni ovoga suda izrečenom kaznom od jedne godine zatvora u cijelosti će se postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ.

Iz naprijed iznesenih razloga i kako ispitivanjem presude u smislu čl. 371. ZKP nije nađena povreda zakona na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, radi čega je presuđeno kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 18. siječnja 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Milan Gudelj, v.r.