Revr-1074/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1074/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz S., koja je zastupana po punomoćniku I. G., odvjetniku u S., protiv tuženika V. h. d.o.o. S. D., koji je zastupan po odvjetnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda I. R., V. G.-K. i B. I. u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-569/14 od 19. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-160/13 od 4. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2016.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I. Utvrđuje se da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu radi poslovno uvjetovanih razloga od 05.01.2010.g. nedopuštena, te da radni odnos tužiteljici nije ni prestao.

II. Dužan je tuženik vratiti tužiteljicu na rad i rasporediti je na poslove njene stručne spreme i radnih sposobnosti.

2. Dužna je tužiteljica u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-160/13 od 4. travnja 2014.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud usvoji reviziju tužiteljice, ukine pobijanu presudu i preinači istu usvajanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva, a podredno vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturiječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iako tužiteljica revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Iz tih navoda slijedi da tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu i vraćanje na rad.

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da su stranke 23. srpnja 2003. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika na radnom mjestu čuvanja i održavanja objekta;

- da je tuženik 5. siječnja 2010. donio Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu radi poslovno uvjetovanih razloga, koja je tužiteljici uručena tužiteljici 15.1.2010.;

- da je protiv te Odluke tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu 4. veljače 2010.;

- da je tuženik kao kriterij prilikom otkaza ugovora o radu naveo da je zbog smanjenog opsega, prilagodbe poslovanja tržišnim uvjetnima prihvaćen novi ustroj organizacija tuženika, te da je 11. prosinca 2008. donesen Pravilnik o radu, te da se ukidaju radna mjesta koja su predviđala obavljanje poslova čuvanja i održavanja objekta;

- da u vrijeme kada je donesena odluka o otkazu kod tuženika nije postojalo radno mjesto čuvanja i održavanja objekta;

- da je tuženik o namjeri otkazivanja ugovora o radu tužiteljice izvijestio sindikalnog povjerenika A. G. koji nije dao suglasnost za namjeravani otkaz;

- da je tuženik nudio tužiteljici posao „stalnog sezonca“, ali da je ona taj posao odbila.

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. t. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

U konkretnom slučaju zbog promjene organizacije poslovanja prestala je potreba za obavljanjem poslova održavanja i čuvanja objekta obzirom da je tuženik kao poslodavac obavljanje tih poslova povjerio obrtu P. P., a što je za poslodavca ekonomičnije. Pritom prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno ocjenjuju da je autonomno pravo poslodavca organizirati poslovanje na način koji on smatra najboljim, što znači da je poslodavac ovlašten izmijeniti sistematizaciju radnih mjesta, pa i ukinuti pojedina radna mjesta.

Slijedom utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te citiranih zakonskih odredbi ovaj sud je zaključio da je tuženik dokazao da je radi smanjenog opsega poslovanja, te drugačijom sistematizacijom rada zbog gospodarskih razloga, imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz tužiteljici.

Neosnovano se tužiteljica u reviziji poziva da je postupanje tuženika u suprotnosti s obvezama tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 107. st. 4. ZR. To iz razloga što je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova radno mjesto „čuvanje i održavanje objekta“ na kojem je bila zaposlena tužiteljica, ukinuto. Tuženik je ponudio tužiteljici posao „stalnog sezonca“ koji je ista odbila, dok je natječaj za tri konobara na Zavodu za zapošljavanje u T., raspisao kada mu se za to ukazala potreba, odnosno dva mjeseca nakon davanja otkaza tužiteljici, na koje natječaje se tužiteljica mogla javiti, što međutim nije učinila.

Neosnovan je također i navod tužiteljice u reviziji da tuženik nije o otkazu tužiteljice izvijestio sindikalnog povjerenika, obzirom da iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik uputio dopise sindikalnom povjereniku i radničkom vijeću, čime je postupio sukladno odredbi 118. ZR.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 20. siječnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.