I Kž-87/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 87/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Hajrije Novoselec kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. J., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97 i broj 27/98 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 12. studenog 2009. godine broj K 36/07-121, u sjednici održanoj dana 19. travnja 2011. godine

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. Ž. J., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda odluci o kazni, te se opt. Ž. J. za kazneno djelo zlouporabe službenog položaja iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

II. U ostalom dijelu žalba opt. Ž. J. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim optuženi Ž. J. što je počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Od optuženog je temeljem čl. 82. st. 1. i 2. Kaznenog zakona oduzeta imovinska korist u iznosu od 476.450,00 kn. U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o

I Kž 87/10-4

kaznenom postupku obavezan na dužnost plaćanja istih u iznosu od 68.104,20 kn, te troška suda u paušalnom iznosu od 5.000,00 kn.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi Ž. J. po branitelju P. K., odvjetniku iz P.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno oda se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u svezi s čl. 393. st. 3. Zakona o kaznenom postupku tvrdeći da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije proveo sve postupovne radnje i raspravio sporna pitanja na koja mu je ukazao Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud svojim rješenjem kojim je ukinuo raniju prvostupanjsku presudu.

Točno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom ukidnom rješenju od 4. rujna 2007. godine, broj I Kž-974/04, odgovarajući na navode žalbe optuženika koja je polemizirala sa utvrđenjima prvostupanjskog suda u presudi od 8. lipnja 2004. godine, broj K-6/02, naložio da u situaciji kada sam prvostupanjski sud u tada pobijanoj presudi raspravlja o mogućnosti kompenzacije potraživanja optuženika iz osnove plaće sa trgovačkim društvom „V.“ d.d. S. B. gdje je bio direktor, ali u kome je po izreci presude počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, provede određene dokaze radi utvrđenja radi li se o protupravnoj imovinskoj koristi na strani optuženika ili ne.

Međutim, u ponovljenom postupku, nakon što je prvostupanjski sud uz ostale izvedene dokaze ispitao kao svjedoka i stečajnog upravitelja „V.“ u stečaju P. F. i utvrdio da optuženik nikada nije iskazivao svoje potraživanje plaće, niti prije, a niti nakon otvaranja stečajnog postupka nad „V.“, prvostupanjski sud sada zauzima ispravan, jasan i nedvosmislen stav da protupravna imovinska korist i ne može biti predmet kompenzacije, pa i sa eventualno zakonitim potraživanjem optuženika, zbog čega se više i ne ukazuje potreba za izvođenjem onih dokaza na koje je ukazao Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim ukidnim rješenjem. Stoga i ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u svezi s čl. 393. st. 3. Zakona o kaznenom postupku.

Žalbenu osnovu pogrešne primjene kaznenog zakona obrazlaže tvrdnjom o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, polemizirajući sada sa nedvosmislenim stavom prvostupanjskog suda da pribavljena protupravna imovinska korist ostvarena kaznenim djelom ne može biti predmet kompenzacije tj. da eventualno potraživanje optuženika ne može dati legalitet njegovom utvrđenom prisvajanju.

I Kž 87/10-4

U tome dijelu prvostupanjski sud, nakon što je iz činjeničnog opisa, sukladno uputi iz ukidnog rješenja, izostavio dio koji se odnosio isplate izvršene na osnovu putnih naloga, prvostupanjski sud ispravo utvrđuje ostali dio pribavljenih iznosa, a koji se kako je to opisala svjedokinja A. B. odnose na isplate izvršene optuženiku bilo na način da je on potpisivao isplatnice, bilo da se radi o isplatama izvršenim na temelju naloga optuženika za koje nije sačinjavana isplatnica. Upravo u odnosu na ove isplate svjedokinja je i po mišljenju Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja uvjerljivo iskazala da isplatnice nisu rađene upravo po nalogu optuženika, jer je on govorio kako se radi samo o pozajmicama. Dakle već i u tome dijelu jasno je vidljivo da kod optuženika obrana da su ovakve isplate kompenzacija za njegova potraživanja sa osnove neisplaćene plaće samo pokušaj otklanjanja kaznene odgovornosti. Upravo ova svjedokinja je opisala način kako je vršila isplate i tada je jasno istakla kako je evidentirala svrhe isplata i osobu kojoj je isplata izvršena tj. optuženika naznačujući kada se radi po njegovom nalogu o isplati plaće, a kada nikakva osnova nije navedena. Upravo njen iskaz potvrđen je pronađenim bilješkama i opaskama napisanim na računima koji su bili predmet knjigovodstvenog vještačenja. Ovim vještačenjem prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da je optuženik naložio isplatu i primio bez ikakve dokumentacije o pravdanju utroška, a zatim i zadržao ukupno 476.450,00 kuna.

Obrana optuženog da se ne radi o protupravno pribavljenoj imovinskoj koristi, obrazlažući to tvrdnjom da je i on prema trgovačkom društvu imao nepodmirena potraživanja sa osnove plaća, kako to ispravno i u pobijanoj odluci jasno i nedvosmisleno zaključuje i prvostupanjski sud predstavlja samo pokušaj otklanjanja kaznene odgovornosti optuženika.

Naime, prvostupanjski sud je kako je već ranije istaknuto ispitao kao svjedoka P. F., stečajnog upravitelja „V.“ u stečaju i iz njegovog iskaza utvrdio da optuženik nikada nije iskazivao svoje potraživanje plaće i to niti prije, a niti nakon otvaranja stečajnog postupka nad „V.“.

Upravo ova okolnost nedvojbeno ukazuje da je koncept obrane optuženika kako novac koji bi zadržao ne predstavlja protupravnu imovinsku korist već namirenje njegovog potraživanja plaće samo pokušaj otklanjanja njegove kaznene odgovornosti za kazneno djelo kako je ono utvrđeno izrekom prvostupanjske presude.

Da bi se u bilo kojem obliku moglo govoriti o pribavljanju i zadržavanju ovog novca sa osnove kompenzacije zbog neisplaćene plaće bilo bi potrebno ispunjenje nekoliko zakonom određenih obaveza. Takva kompenzacija ili prijeboj prema Zakonu o obveznim odnosima doista je moguća, pa i kao jednostrani čin. Međutim, za postojanje prijeboja po hrvatskom pravu, jedna strana mora drugoj dati izjavu o prijeboju. Dakle, nije za nastanak prijeboja dovoljno da se je susrelo kompenzabilno potraživanje s isto takvim protupotraživanjem. Taj susret ne dovodi automatski do prijeboja. Čak štoviše, usprkos postojanju potraživanja i protupotraživanja podobnih za kompenzaciju, do prijeboja ne mora doći, jer ona zavisi o stranačkoj volji. Točno je da u tom pogledu ne mora postojati sporazum stranaka, ali je neophodno, a i dovoljno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj, zbog čega se takva kompenzacija i naziva jednostranom. Za samo davanje izjave o prijeboju zakonom nije propisana nikakva posebna forma.

I Kž 87/10-4

Međutim, upravo iz iskaza svjedoka P. F., stečajnog upravitelja „V.“ u stečaju nedvojbeno proizlazi da optuženik nikada nije dao bilo kakvu izjavu u vezi svoga potraživanja plaće niti namjere prijeboja. Ova tvrdnja istaknuta je samo u kaznenom postupku u okvirima obrane optuženika, u kome postupku prvostupanjski sud ispravno ocjenjuje da se radi samo o naknadnom pokušaju izbjegavanja kaznene odgovornosti. Da bi se doista radilo o prijeboju ili kompenzaciji, pa makar i jednostranoj, bilo je potrebno da optuženik protivnoj stani, dakle trgovačkom društvu u odnosu na svoja dospjela potraživanja dade izjavu o prijeboju, dakle da protivnoj stanci dade nedvosmisleno do znanja da je prisvajanje novca motivirano prijebojem zakonitih i dospjelih potraživanja koja ona ima prema trgovačkom društvu. Takve izjave, prema navodima svjedok P. F., stečajnog upravitelja „V.“ u stečaju nije bilo niti prije pokretanja stečajnog postupka, a čak niti nakon započinjanja postupka stečaja.

Okolnost što stečajni upravitelj u ovom kaznenom postupku ne postavlja imovinskopravni zahtjev prema optuženiku ne daje pravo za zaključivanje da se automatizmom dogodio prijeboj potraživanja. U takvoj situaciji zakonsko pravo oštećenika je potraživati ili ne potraživati iznos štete, a Kazneni zakon u čl. 82. nedvojbeno naznačava da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, već da ista mora biti oduzeta, te kako oštećenik nije postavio imovinskopravni zahtjev u utvrđenom iznosu pribavljene imovinske koristi to je prvostupanjski sud valjano i u skladu sa zakonom od optuženika oduzeo imovinsku korist za koju je ispravno utvrdio da ju je optuženik pribavio počinjenjem kaznenog djela i to upravo u iznosu 476.450,00 kuna

Prema tome prvostupanjski sud je na ispravno utvrđeno činjenično stanje valjano i zakonito primijenio kazneni zakon.

Međutim, iako posebno istaknuta žalbena osnova zbog odluke o kaznenoj sankciji nije posebno obrazložena, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu i u tome dijelu i utvrdio da je kazna na koju je osuđen optuženik odmjerena odveć strogo.

Naime, ispravno prvostupanjski sud utvrđuje sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako olakotne (roditeljstvo, neosuđivanost i narušeno zdravstveno stanje) tako i otegotne (društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela), nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost izrazitog proteka vremena od počinjenja kaznenog djela, a čemu nije doprinosio sam optuženik. Ispravnim vrednovanjem svih utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, posebno imajući u vidu izrazit protek vremena od počinjenja kaznenog djela čemu nije doprinio sam optuženik, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, kazna zatvora u granicama zakonom propisanog minimuma za počinjeno kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, u trajanju od jedne godine ukazuje se primjerenom kako težini počinjenog kaznenog djela tako i osobi optuženika te dostatnom za postizanje svih svrha kažnjavanja kako ih propisuje zakon. Stoga je u dijelu odluke o kazni, na način kako je to navedeno u izreci presude, prihvaćanjem žalbe optuženika i preinačena prvostupanjska presuda.

Kako ne postoje drugi razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

I Kž 87/10-4

U Zagrebu, 19. travnja 2011. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Štrucelj, v. r.

Miroslav Šovanj, v.r.