Gž-1014/2011-2 · Županijski sud u Puli - Pola



Posl. br. Gž-1014/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Poli, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Roberta Fabrisa, kao predsjednika vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ondine Vidulin-Matijević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. BŽ i 2. BŽĆ, oboje iz [adresa], Unit 3-30-34 Old Warrandayte Road, Donvale 3111, Melbourne Victoria, zastupanih po punomoćniku Marku Kuzmanoviću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženih 1. IŽ iz [adresa]. mlt. ĆŽ iz [adresa], zastupane po ocu i zakonskom zastupniku IŽ te majci i zakonskoj zastupnici NŽ, oboje zastupani po punomoćnici Mirjani Žrvnar, odvjetnici iz [adresa], radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tuženih izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, posl. br. P-896/08-49 od 2. studenog 2010. na sjednici vijeća održanoj dana 16. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženih kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola, posl. br. P-896/08-49 od 2. studenog 2010.

II. Odbija se zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom presuđeno je slijedeće:

- st. I. odbijen je tužbeni zahtjev postavljen na pobijanje pravne radnje tuženih te utvrđenje da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen 7. veljače 2007. između 1. tuženog IŽ i pok. AŽ bez učinka prema tužiteljima u dijelu potrebnom za namirenje njihove tražbine, a utvrđuje se da je i ugovor o darovanju, sklopljen 12. ožujka 2007. između 1. tuženog i 2. tužene bez učinka prema tužiteljima u dijelu potrebnom za namirenje njihove tražbine, pa se ovlašćuju tužitelji da na temelju te presude ishode uknjižbu prava vlasništva, svaki u ½ dijela, na dvosobnom stanu koji se nalazi u zgradi u [adresa], izgrađenoj na k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] [broj poduloška] Knjige položenih ugovora za k. o. [katastarska općina];

- st. II., prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja postavljen tako da se pobijaju pravne radnje 1. tuženog i pok. AŽ te 1. tuženog i 2. tužene pa se utvrđuje da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 7. veljače 2007. sklopljen između IŽ i pok. AŽ bez učinka prema tužiteljima, u dijelu potrebnom za namirenje njihove tražbine u iznosu od 24.367,00 AUD, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a koja teče od 7. veljače 2007. pa do isplate te se utvrđuje da je ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 12. ožujka 2007. između 1. tuženog i 2. tužene bez učinka prema tužiteljima u dijelu potrebnom za namirenje njihove tražbine u iznosu od 25.000,00 AUD kunske protuvrijednosti, sve sa pripadajućim kamatama, nakon čega se ovlašćuju tužitelji da svoje potraživanje u iznosu od 24.367,00 AUD kunske protuvrijednosti sa pripadajućim kamatama koje teku od 7. veljače 2007. pa do isplate, namire prodajom nekretnine koju čini dvosobni stan u razizemlju zgrade izgrađene na k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] [broj poduloška] knjige položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], što je 2. tužena dužna trpjeti;

- 2. tužena se može osloboditi obveze da trpi namirenje ukoliko sama ispuni svoju obvezu prema tužiteljima;

- st. III. preostali dio tužbenog zahtjeva postavljen po pravilima eventualne kumulacije odbijen je, kao neosnovan;

- st. IV. naloženo je tuženima da solidarno tužiteljima naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 41.705,44 kune, u roku od 15 dana.

Protiv te presude žalbu su podnijeli tuženi iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) i odluke o parničnom trošku. Žalbenim navodima tuženi citiraju obrazloženje presude u smislu utvrđenih činjenica nakon čega ukazuju da je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka tako što je glavna rasprava zaključena na ročištu održanom 19. listopada 2010. na način da se provodi dokazni postupak i to tako što se vrši uvid u dokumentaciju, čitaju iskazi i konstatira da je dokazni postupak dovršen.

To znači da je tek obrazloženjem osporavane presude navedeno koji su dokazi izvedeni tijekom dokaznog postupka. Žalbenim navodima upućuje na čl. 200. i čl. 300. st.1. do 3. ZPP-a. Konstataciju da će se izvesti dokaz saslušanjem ŠŽ u svojstvu svjedoka te uvidom u potvrdu sačinjenu po punomoćniku Milenku Iliću ne prihvaća ispravnim postupanjem. Naime, sud nije izveo dokaz saslušanjem ŠŽ jer je svjedok umro pa se presuda ne može temeljiti na tom dokazu, a ni na potvrdi sačinjenoj po odvjetniku Milenku Iliću jer ta isprava sama se po sebi ne može poslužiti kao dokaz.

Tijekom postupka nije predloženo njegovo saslušanje, pa u navedenom tuženi nalaze povredu iz čl. 354. st.1. ZPP-a. Što se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuju kako je tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji aktivno legitimiran podnijeti svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela na isplatu, a tužitelji nisu dokazali da su vjerovnici pok. AŽ, niti su sudu predočili materijalni dokaz u tom smislu. Daljnjim žalbenim navodima analiziraju se iskazi svjedoka OŽ, TŽ, JŽ te pročitani iskaz ŠŽ iz postupka osiguranja dokaza pa zaključuju da nijedan od navedenih svjedoka nije iskazao kako su upravo tužitelji pok.

AŽ poslali novac na ime kupnje stana. To što je 2. tužiteljica podigla hipotekarni kredit ne znači da je taj novac i poslan. Konačno, tvrdi se kako je novac poslan tijekom kolovoza 1998., a kupoprodajni ugovor je sklopljen u listopadu 1998. Nadalje, tužitelji da nisu dokazali postojanje usmenog dogovora sa AŽ da će im ista oporučno ostaviti stan, a nije sporno da je u tom smislu sačinila oporuku koju je naknadno pravnim poslom opozvala.

1. tuženi je vodio dugogodišnju brigu o uzdržavanju bake pa mu je osporavanom presudom nanesena nepravda. Ukazuju i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatraju da tražbina ne postoji te da nisu pasivno legitimirane stranke parnice. S tim u svezi upućuje na odredbu čl.

69. st.

2. Zakona o obveznim odnosima te na čl.

67. u vezi s čl.

69. istog zakona. Osporava se i odluka o parničnom trošku, pa je žalbeni prijedlog da se presuda preinači u smislu odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuju trošak žalbenog postupka.

Sa tom je žalbom postupljeno po čl. 359. ZPP-a.

Odgovor nije dostavljen.

Žalba tuženih nije osnovana.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, postavljenom u odnosu na tužene, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev postavljen na pobijanje pravne radnje 1. tuženog IŽ i pok. FŽ te pravne radnje IŽ i mlt. ĆŽ, koje radnje se odnose na sklopljeni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o darovanju, u dijelu koji je potreban za namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 24.367,00 AUD, kunske protuvrijednosti, na koji iznos zatezna kamata teče od 7. veljače 207. pa do isplate, te ih ovlašćuje na prodaju konkretnog stana (izrekom točno navedenog), što je 2. tužena dužna trpjeti, s time što se te obveze može osloboditi ako sama ispuni obvezu tužiteljima, sve uz obrazloženje da je dio imovine tužitelja postao imovina tuženih, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, zakonu i sl., međutim, kako vraćanje od dužnika, sada pok. AŽ nije moguće, već od njenih pravnih slijednika, djelomično se pobijaju poduzete pravne radnje dužnika i pravnih slijednika, u dijelu u kojem je novčana tražbina dospjela na isplatu, sve primjenom odredaba čl. 66. - 71. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08).

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i dodatno pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka, one na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a), kao i na ispravnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud takve povrede ne nalazi, već prihvaća da je na utvrđeno i sudu predočeno činjenično stanje ispravno primijenjeno materijalno pravo.

Naime, vezano za žalbene navode tuženih valja reći da je sud prvog stupnja na ispravan i zakonit način proveo postupak, da je ispravno ocijenio svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti nakon čega je donio ispravnu odluku kojom je naveo razloge o odlučnim činjenicama i obrazložio zašto tužbeni zahtjev smatra osnovanim. Takvo postupanje ovaj sud nalazi postupanjem u skladu sa odredbama aktualnog procesnog zakona i parničnog postupka. Valja navesti da je tijekom postupka izveden dokaz uvidom u izvanparnični predmet Općinskog suda u Puli – Poli, posl. br. R1-30/08, što znači da je pročitan iskaz svjedoka ŠŽ, koji postupak je iniciran činjenicom što se radi o svjedoku visoke životne dobi. Budući je neizvjesno kada bi parnični sud izveo taj predloženi dokaz, tužitelji su proveli postupak osiguranja dokaza, da bi sebi stvorili povoljniju pravnu poziciju u budućoj parnici. Navedeno postupanje, kao i postupanje parničnog suda aktualne parnice u skladu je sa zakonom, točnije pravilima procesnog postupanja. Što se tiče provedenog dokaza uvidom u potvrdu sačinjenu po punomoćniku pok. AŽ, Milenku Iliću, valja reći da je taj dokaz od strane tužitelja predložen, a od strane suda prihvaćen, te se ne radi o bitnoj povredi propisanoj čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Tijekom postupka utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: da su pravni prednici parničnih stranka sada pok. NŽ i AŽ, otac i majka 1. tužitelja, svekar i svekrva 2. tužiteljice, djed i baka 1. tuženog te pradjed i prabaka 2. tužene, da su za života podijelili bračnu stečevinu tako da je suvlasnički dio AŽ u iznosu od 52. 304,80 DEM isplaćen od strane unuka OŽ, dana ..1998. i to sklapanjem kupoprodajnog ugovora kojim OŽ od svoje bake kupuje nekretnine koje u naravi čine njenu bračnu stečevinu stečenu tijekom trajanja braka sa RŽ, da je nakon te činjenice AŽ željela riješiti vlastito stambeno pitanje jer je do tada živjela kod kćeri, da za takav pravni posao nije imala dovoljno novčanih sredstava, da su joj u tome pomogli sin BŽ i njegova supruga BŽĆ tako što je BŽĆ tijekom kolovoza 1998., točnije 21. kolovoza 1998. podigla hipotekarni kredit u iznosu od 25.000,00 AUD i od tog iznosa 24.367,00 AUD poslala, putem supruga BŽ, pok.

PŽ koja je nakon toga dana 13. listopada 1998. sklopila kupoprodajni ugovor za stan površine 52,58 m3 u Puli na adresi [adresa] i postala njegov vlasnik, da tužitelji, dominatno 2. tužiteljica, nisu taj novac darovali pok. AŽ, što je ona znala, da je utanačena obveza vraćanja tako što će sastaviti oporuku kojom taj stan nasljeduju tužitelji, svaki u ½ dijela, da je oporuku u tom smislu i sastavila, radi se o sudskoj oporuci sastavljenoj u predmetu Općinskog suda u Puli, posl. br. R1-288/99 dana 29. studenog 1999. kojom stan ostavlja u nasljeđe tužiteljima u jednakim dijelovima, a nekretnine ako budu postojale u času smrti sinu VŽ, da je nekoliko godina živjela sama u stanu kojeg je kupila, da se u zadnje vrijeme (nije sasvim jasno utvrđeno kada) u stan doselio unuk IŽ sa svojom kćeri ĆŽ, da je IŽ vodio brigu o pok.

AŽ, da je po osnovi obveze uzdržavanja od bivšeg supruga RŽ primala uzdržavanje, da joj je sin BŽ slao određene iznose iz Australije gdje živi, te konačno da je 7. veljače 2007. sa 1. tuženim sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji obuhvaća i predmetni stan, da je ..2007. umrla te da je 1. tuženi stan darovao 2. tuženoj darovnim ugovorom sklopljenim 12. ožujka 2007. Time navedenim oporuka AŽ postaje bespredmetna, pravno ona je sklapanjem teretnog pravnog posla - ugovora o dosmrtnom uzdržavanju opozvana, pa obveza koju je za života preuzela prema tužiteljima, točnije njen dug prema tužiteljima postaje nenaplativ, slijedom čega tužitelji pobijaju pravne radnje između pok.

AŽ i tuženih u dijelu koji je potreban za njihovo namirenje i sud prvog stupnja takav zahtjev prihvaća osnovanim.

Obzirom da tu odluku ne prihvaćaju tuženi suština žalbenih navoda je da tužitelji nisu aktivno legitimirani na podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, ustraju na navodu da tužitelji nisu dokazali da bi pok. AŽ poslali novac za kupnju stana, na dogovoru da će im stan ostaviti u nasljeđe, a osporavaju i primjenu materijalnog prava.

Što se tiče žalbeni navoda valja krenuti od ispravnog zaključka suda prvog stupnja da je dio imovine pok. AŽ postao vlasništvo najprije 1. tuženog, a potom i 2. tužene, a da se u stvari radi o imovini koja se formalno pravno vodila njenom imovinom jer je ona znala za svoje obveze prema trećima (tužiteljima) vezane uz tu imovinu, što je sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sa 1. tuženikom svjesno osujetila. Prema tome dio imovine tužitelja postao je imovina pok. AŽ, kasnije tuženih, temeljem osnove koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala, pa se utoliko radi o djelomičnom stjecanju bez osnove. Suprotno žalbenim navodima tuženih, ovaj sud, kao i sud prvog stupnja prihvaća da su tužitelji novac poslali sada pok. AŽ i to ne sa dovoljno visokom vjerojatnošću, već sa potpunom vjerojatnošću, jer su to dokazali, za razliku od tuženih koji to nisu relevantnim dokazima osporili.

Naime, činjenica je da nakon razvoda NŽ i AŽ nije imala ni novaca, ni nekretnina pa je živjela kod kćeri B koja ju je i uzdržavala. Do većeg novca došla je kada joj je isplaćen dio po osnovi bračne stečevine. Međutim, cjelokupan iznos od 52. 304,80 DEM nije dostatan za kupnju nekretnine, neovisno o činjenici što je u kupoprodajni ugovor unesena bitno niža kupoprodajna cijena od one stvarno isplaćene, pa je očito da je netko tu razliku nadomirio. Prema svim izvedenim i sudu predočenim dokazima to su tužitelji. Tuženi i ne tvrde da bi oni novčano doprinijeli kupnji stana, na isto ne upućuje ni unuk OŽ, ili da bi to učinila kćerka B, odnosno njena kćer koja živi u inozemstvu, a istovremeno prodavatelj nekretnine, punomoćnik AŽ, svjedok koji je nazočio primitku novaca, kupnji i plaćanju kupoprodajne cijene ŠŽ, kao i sami tužitelji tvrde drugačije. Konačno, da novac nije stvarno poslan i kupoprodaja realizirana AŽ zasigurno ne bi sačinila oporuku kojom taj stan ostavlja tužiteljima svakom u ½ dijela. To što tužitelji nemaju točnih saznanja u koju je banku novac stigao ne utječe na zaključak da je poslan i nekretnina kupljena, čak je dio deponiran radi štednje. Konačno, AŽ je nekoliko godina u tom stanu živjela sama jer je tako željela, dok je unuk IŽ živio u susjedstvu u unajmljenom stanu, prema vlastitom iskazu. Navedeno upućuje da je odnos tužitelja sa AŽ bio definiran kao pozajmica sa jasnim utanačenjem o načinu i vremenu povratka primljenog. Kada je naknadnom pravnom radnjom (sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju) postalo jasno da povrat nije moguć bez da to prihvate i tuženi, što je odbijeno, tužitelji traže da poduzeta radnja njihovog dužnika, kao i daljnje radnje u tom smislu, gube učinak u onom dijelu u kojem je jasno da su poduzete na njihovu štetu.

Što se tiče primjene materijalnog prava valja navesti da čl. 66. – 71. ZOO-a propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog kojeg je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza. Naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili morao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je i u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Ako je treća osoba dužnikov krvni srodnik u ravnoj liniji smatra se da mu je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. Pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom, a tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je, ili u čiju je korist poduzeta, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih slijednika. Tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu. Učinak pobijanja je takav da pravna radnja gubi učinak samo koliko je potrebno za namirenje tražbine tužitelja, ako sud usvoji tužbeni zahtjev.

Valja zaključiti da je u vrijeme raspolaganja – sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju AŽ znala (pa i uz činjenicu da iz medicinske dokumentacije jasno proizlazi da se vodila kao dementna osoba, međutim postupak se ne temelji na tim činjenicama) da poduzetom radnjom, onom od 7. veljače 2007. nanosi štetu vjerovnicima, s time što su vjerovnici tužitelji, pri čemu nije bilo osnove, kako to zaključuje i sud prvog stupnja, da tužbom budu obuhvaćeni njezini sveopći pravni slijednici obzirom da su oni raspolaganjem koje je sačinila isključeni iz nasljedstva, a onda i postojećeg duga, po samom zakonu. 2. tužena, kao vlasnik nekretnine, može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu (čl. 69. st. 4. ZOO-a).

Tuženi osporavaju i odluku o parničnom trošku, međutim odluka je i u tom dijelu ispravna i zakonita, ovom sudu valjano i dostatno obrazložena.

Stoga, kako provedenim postupkom nisu počinjene bitne povrede postupka, već je na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenjeno materijalno pravo, žalbu tuženih valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci, po čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli, 16. prosinca 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Robert Fabris