P-5742/2024-14 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5742/2024-14.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 17. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011698074, sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 30, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog dana 20. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Ignac Vugera iz Sesveta pod brojem OU-1258/2006, u dijelu u kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 30, OIB: 02535697732, da tužitelju FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 561,27 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 22. srpnja 2006. po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 9011698074, sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 30, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog dana 20. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Ignac Vugera iz Sesveta pod brojem OU-1258/2006, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 30, OIB: 02535697732, da tužitelju FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 33,85 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 12. travnja 2013. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 559,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011698074 koji je solemniziran dana 20. srpnja 2006. i kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 22.817,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj dalje navodi kako je kredit ugovoren radi kupnje vozila, kako je dana 11. travnja 2013. kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti, kako je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, kako stranke nisu pregovarale o uvjetima kredita i kako tužitelj na iste nije mogao utjecati. Tužitelj navodi kako mu je prilikom isplate kredita dana 21. srpnja 2006. naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od odobrenog kredita, odnosno u iznosu od 1.578,16 HRK (kunska protuvrijednost 342,26 CHF) i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10%, odnosno u iznosu od 2.650,70 HRK, dok mu je prilikom prijevremene otplate dana 11. travnja 2013. naplaćena naknada u iznosu od 255,03 HRK. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, osiguranje kredita i prijevremenu otplatu ništetne budući da se o navedenim odredbama ugovora uopće nije pojedinačno pregovaralo i da je dobivanje kredita bilo uvjetovano plaćanjem navedenih naknada. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da sud presudom utvrdi da su ugovorne odredbe sadržane u čl. 12.3. i čl. 10. Ugovora o kreditu ništetne i da naloži tuženiku da mu isplati iznose naplaćene na ime predmetnih naknada zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama te da mu nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, osporava osnovanost potraživanja i ističe prigovor zastare. Smatra da sporne ugovorne odredbe nisu niti nejasne niti nerazumljive, navodi da su protekli zakonom propisani rokovi zastare od dana kada su sporne naknade naplaćene, tvrdi da zbog plaćanja predmetnih naknada nije došlo do neravnoteže među ugovornim stranama jer su iznosi naknada neznatni u odnosu na iznos kredita, smatra da su naknade ugovorene u skladu sa načelom slobodnog ugovaranja obveza, ističe da se radi o dozvoljenim ugovornim odredbama, navodi kako su predmetne ugovorne odredbe razumljive i jasne i kako ih je tužitelj mogao lako uočiti i razumjeti, ukazuje na zabranu retroaktivne primjene prava, navodi kako sud nije ovlašten utvrđivati volju ugovornih strana različitu od one koja je jasno izražena u samom ugovoru, navodi kako su ugovorne strane jasno izrazile svoju volju i to potvrdile potpisom ugovora koji je i solemniziran kod javnog bilježnika, ističe da je tuženik svojim potpisom potvrdio da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke i da je svjesno odlučio prihvatiti ponuđene uvjete, navodi kako je tuženik mogao sam izabrati između ponuđenih vrsta kredita proizvod koji mu najviše odgovara, tvrdi da je ugovor sukladan svim mjerodavnim propisima o zaštiti potrošača, osporava da bi tužitelj bio potrošač te ističe da je u konkretnom slučaju ugovor ispunjen u cijelosti te smatra da se stoga ništetnost više ne može isticati. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da je su stranke ugovorile kredit za kupnju vozila, da je kredit u cijelosti vraćen prije isteka ugovorenog roka otplate te da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, naknada za osiguranje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, odnosno iznose koji su naplaćeni na ime spomenutih naknada.

5. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje navedenih naknada protivne prisilnim propisima i jesu li iste prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor potrošački jer je kredit ugovorio radi kupnje automobila koji koristi isključivo za osobne potrebe. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ga je trgovac od kojeg je kupio vozilo odveo u banku gdje su mu uručili ugovor koji je pročitao, a vezano za sporne naknade nije dobio nikakva dodatna objašnjenja niti prilikom potpisivanja ugovora niti naknadno prilikom prijevremene otplate. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 10. i 12.3. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije mogao pregovarati o spornim naknadama, već je iste morao platiti kako bi dobio kredit, odnosno kako bi kredit vratio prije ugovorenog roka otplate.

8. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti dodatne naknade troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

9. Obveza korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o naknadama koja je sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna. Tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

10. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

11. Iz sadržaja članka 10. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka, ali je u tom slučaju dužan platiti naknadu za prijevremenu otplate kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. U odnosu na naknadu za osiguranje kredita koja je ugovorena odredbom čl. 12.3. navodi se da se ista plaća u visini od 2,10% sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, međutim, u ugovoru se ne navodi prema kojoj vrijednosti se izračunava navedeni postotak, već se upućuje na opće akte banke. Kako je to prethodno već obrazloženo, u konkretnom slučaju riječ je o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Budući da se o općim aktima banke po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, sud je zaključio da se ni o navedenim naknadama nije pojedinačno pregovaralo.

12. Dakle, tužitelj prilikom ugovaranja kredita nije uopće bio na odgovarajući način upoznat s obvezom plaćanja naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu, a osobito s iznosom naknade, odnosno kriterijima i parametrima prema kojima se određuje visina ove naknade. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da bi bilo koji opći akt tužitelju doista uručen ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogao predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora. Tuženik nije dokazao da bi se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

13. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornima odredbama ugovora, kao ni o općim aktima banke, nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za osiguranje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Obveza korisnika kredita da kreditoru plati dodatne naknade uz uvijete koje jednostrano odredi kreditor, bez definiranja jasnih kriterija prema kojima se utvrđuje njezina visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

14. S obzirom na to da ništetnost gore navedenih ugovornih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti nema učinak u dijelu u kojem je određeno plaćanje spornih naknada. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nisu sporni iznosi koji su tužitelju naplaćeni na ime dodatnih naknada.

15. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovorima kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Tuženik je stoga dužan tužitelju platiti i pripadajuće zatezne kamate od dana kada je naplaćena svaka pojedina naknada.

16. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

17. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

18. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) prema vrijednosti predmeta spora koja je utvrđena na pripremnom ročištu (595,12 EUR).

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 21. ožujka 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 9. travnja 2025. i 11. lipnja 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 500,00 EUR. Ostale radnje nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR.

20. Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije potreban u smislu čl. 155. ZPP, neovisno o tome što je navedena parnična radnja predviđena Tarifom. Budući da se presuda objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda, stranke i njihovi punomoćnici mogu odmah nakon ročišta preuzeti presudu i upoznati se sa njezinim sadržajem tako da u slučaju izostanka s navedenog ročišta ne trpe nikakve štetne posljedice.

U Zagrebu 17. srpnja 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici