Gž R-778/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-778/2018-2

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Verici Franić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku G. J., odvjetniku iz O., protiv tuženika Bolnice O., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 11 Pr-160/2018-8 od 20. lipnja 2018., 22. listopada 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 11 Pr-160/2018-8 od 20. lipnja 2018.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kuna.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 42.829,76 kuna bruto s naslova razlike manje isplaćenih plaća, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano pod točkom I. izreke. Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Protiv navedene presude žalio se je tuženik pobijajući je zbog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, - Odluka USRH, dalje: ZPP), predlažući preinačenje pobijane presude, podredno njeno ukidanje, potražujući trošak žalbenog postupka.

Tužiteljica je odgovorila na tuženikovu žalbu protiveći se svim njenim navodima predlažući odbijanje iste. Zatražen je trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u utuženom bruto iznosu od 40.829,76 kuna, koje se potraživanje odnosi za razdoblje od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2013., jer da u ovom razdoblju tuženik nije plaćao tužiteljici slobodan dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom; od 1. prosinca 2013. pa do podnošenja tužbe jer da u tom razdoblju tuženik nije plaćao tužiteljici dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužiteljica odradila iako je za cijelo vrijeme radila u otežanim uvjetima rada; za razdoblje od 1. listopada 2015. do podnošenja tužbe tuženik nije plaćao tužiteljici dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica cijelo vrijeme radila kao medicinska sestra i imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata; da tuženik nije tužiteljici isplatio dodatak na staž u zdravstvenim ustanovama na sve odrađene sate iako je tužiteljica imala više od 34 godine radnog staža, za razdoblje od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2017.; da je tuženik pogrešno obračunavao naknade plaće na koje tužiteljica ima pravo.

Tužiteljica svoje potraživanje temelji na odredbama članka 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 88/13, dalje: KU 88/13.), odredbama članaka 57. i 59. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13, dalje: KU 143/13.), na odredbi članka 54. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12, dalje: TKU) te na odredbama članka 86. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09), i na odredbi članka 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR/14).

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica kroz cijelo utuženo razdoblje kod tuženika kao poslodavca obavljala poslove radnog mjesta medicinske sestre na Klinici za anesteziologiju ,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao naknadu na ime plaćenog slobodnog dana nakon odrađenog dežurstva, subotom, nedjeljom i blagdanom,

- da joj tuženik nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada,

- da tuženik nije tužiteljici isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za redovan rad,

- da je tuženik tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ili naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad isplaćivao u umanjenom iznosu s obzirom da joj kao isplaćenu plaću nije obračunavao i razlike plaće koje su predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća prema plaćama koje su umanjene za neisplaćene dodatke,

- da tuženik tužiteljici nije isplatio dodatak na staž u zdravstvenim ustanovama za sve odrađene sate iako je tužiteljica cijelo vrijeme imala više od 34 godine radnog staža,

- da je odredbom članka 60. stavka 2. KU-a 88/13. određeno da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodni dan. Tužiteljica je postavila predmetni tužbeni zahtjev sukladno tuženikovom izračunu, pa u tom smislu nije sporna visina, već pravna osnova potraživanja.

Tuženik u žalbi u bitnome ističe kako nema uporišta u kolektivnom ugovoru za kumulaciju svih dodataka na plaću, na način kako je to zaključio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, smatrajući da tužiteljica ima pravo na uvećanje plaće za otežane uvjete rada koje joj pripada za svaki sat kada je radila u otežanim uvjetima rada, pa tako i za sve odrađene prekovremene sate, a ovo na temelju odredbe članka 86. ZR/09 odnosno članka 94. ZR/14, koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću, te na odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13, dalje: KU), kojim je utvrđeno pravo radnika na dodatak na plaću za otežane uvjete rada na način da se osnovna plaća uvećava za određeni postotak. Također, i da ima pravo na uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje pacijenata i to za sve efektivno odrađene sate, s time da je odredbama članka 57. KU 143/13 utvrđeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi medicinskoj sestri se osnovna plaća uvećava za 25%, ujedno, tužiteljica ima pravo i na dodatak za staž sukladno odredbi članka 60. KU.

Glede žalbenih navoda, kazati je, kako tuženik u žalbi u bitnome, ustraje u tvrdnji da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno pogrešno tumačio značenje odredbi kolektivnih ugovora na koje se poziva u pobijanoj presudi, te da je zanemario Zaključak broj 48. Povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora zdravstva i zdravstvenog osiguranja, no, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebao isplatiti tuženik, pa se žalbeni navodi utoliko ukazuju neosnovani. Također, za odgovoriti je da nema nikakve pravne zapreke iz navedenih propisa da se predmetni dodaci na plaću tužiteljici kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu.

Što se tiče ostalih žalbenih navoda kazati je kao istima tuženik sadržajno ustraje na onim tvrdnjama koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka i u tom smislu ponovno ukazujući na Zaključak 367., a koje tvrdnje je sud prvog stupnja valjano ocijenio neutemeljenim navodeći u obrazloženju pobijane presude jasne i određene razloge za takvu svoju ocjenu, koje žalitelj ne dovodi u sumnju pa ih tako prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih se upućuje kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Odluka o parničnom trošku sadržana u izreci prvostupanjske presude također je pravilno i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavka 2. točke 2., 4.,

8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

U izloženom, žalbu tuženika je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu trebalo je odbiti kao neosnovan jer nije bio potreban za vođenje parnice sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Kako tuženik u žalbi nije uspio trebalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan sukladno odredbama članaka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 22. listopada 2018.

Sutkinja:

Verica Franić, v. r.