Revr-2/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Nenada Perina, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. S. iz P., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., protiv tuženika Glazbene škole I. M. R. iz P., koju zastupa R. S., odvjetnik u P., radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. lipnja 2003. godine, br. Gž 1671/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 21. ožujka 2001. godine, br. P 1792/00, u sjednici održanoj dana 25. kolovoza 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice i preinačuju se presude Županijskog suda u Puli od 16. lipnja 2003. godine, br. Gž 1671/01 i presuda Općinskog suda u Puli od 21. ožujka 2001. godine, br. P 1792/00 i sudi:

Poništavaju se kao nezakonita rješenja tuženika U. škole P., a sada Glazbene škole I. M. R. P. od dana 30. rujna 1993. godine, klasa broj: 602-03/93-12-848, ur.broj: 2168-16-93- 01 i rješenje od dana 18. studenog 1993. godine, klasa broj: 602-03/93-12-848, ur.broj: 2168- 16-93-02.

r i j e š i o j e:

Ukidaju se navedene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljici razliku u plaći u razdoblju od 28. studenog 1993. godine pa do dana 31. kolovoza 1995. godine sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća pojedinog iznosa plaće pa do isplate kao i u odluci o trošku postupka i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O trošku postupka u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se ponište rješenja tuženika pobliže označena u st. 1. izreke, te naloži tuženiku da tužiteljici naknadi razliku u plaći u razdoblju od 28. studeni 1993. godine do 31. kolovoza 1995. godine sa pripadajućom zateznom kamatom, te je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi trošak postupka u iznosu od 7.228,50 kn, već je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.485,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud preinači obje nižestupanjske presude, te prihvati zahtjev tužbe i traži trošak postupka uključujući i trošak revizije.

Tuženik nije odgovorio, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Utvrđeno je da je tužiteljica radila kod tuženika odnosno njegovog prednika kao nastavnica ritmike i baleta, i to je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, da je 30. rujna 1993. godine prednik tuženika donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici zbog trajnog prestanka potrebe za njezinim radom, pri čemu radni odnos prestaje sa danom 27. ožujka 1994. godine, tj. nakon isteka porodiljinog dopusta, te da je odlukom školskog odbora tuženika od 18. studenog 1993. godine odbijen kao neosnovan prigovor tužiteljice.

Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev kao neosnovan sa ocjenom da je zbog činjenice što je 1. travnja 1991. godine tada nadležni Fond osnovnog školstva ukinuo financiranje programa u okviru kojeg je radila tužiteljica kao nastavnik ritmike i baleta zbog koje činjenice je tuženik Pravilnikom ukinuo radno mjesto nastavnika ritmike i baleta, te je prestala potreba za radom tužiteljice. Ocjena je nižih sudova da je tuženik kod donošenja odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljice postupio sukladno odredbama čl. 24., 25. i 26. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92, 26/93, 29/94 – dalje: ZRO), te da pobijanom odlukom nisu povrijeđena prava tužiteljice iz radnog odnosa.

Revidentica cijeni da je njezino pravo iz radnog odnosa povrijeđeno između ostalog i iz razloga što tuženik prilikom donošenja odluke nije poštovao odredbu čl. 78. st. 1. toč. 3. ZRO prema kojoj zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika radni odnos ne može prestati trudnici odnosno ocu ili majci za vrijeme korištenja porodiljskog dopusta. Iako je tužiteljici produljeni porodiljni dopust prestao sa danom 28. studenog 1993. godine, te je dana 27. studenog 1993. godine upućena kući na četiri mjeseca, a radni odnos joj je prestao protekom porodiljnog dopusta odnosno dana 27. ožujka 1994. godine da se pobijane odluke tuženika ne mogu smatrati zakonitima.

Prema odredbi čl. 240. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 – dalje: ZR) postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije početka primjene tog zakona dovršit će se po odredbama zakona koji važe do dana početka njegove primjene, ako tim zakonom određeno pravo nije uređeno na povoljniji način za radnika.

U ovom predmetu postupak zaštite prava nije završen prije 1. siječnja 1996. godine kada se počeo primjenjivati Zakon o radu koji u odredbi čl. 70. st. 1. propisuje da poslodavac (između ostalog) ne može otkazati trudnici za vrijeme trudnoće, te 15 dana nakon prestanka trudnoće, odnosno osobi koja koristi porodni dopust za vrijeme korištenja i 15 dana nakon prestanka korištenja tog prava.

Po ocjeni ovog suda to pravo je odredbom čl. 70. ZR uređeno na povoljniji način od prava iz odredbe čl. 78. ZRO pogotovo nakon izmjene st. 2. tog članka (Zakonom o izmjenama i dopunama ZR - "Narodne novine", broj 17/01) prema kojem je otkaz ništav ako je na dan davanja otkaza poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti zbog kojih radniku nije mogao dati otkaz.

Ova odredba se primjenjuje i u ovom predmetu temeljem odredbe čl. 242. ZR, jer je ovo pravo uređeno za tužiteljicu na povoljniji način.

Iz iznesenih razloga je osnovan tužbeni zahtjev za poništenje osporenih odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice zbog trajnog prestanka potrebe za njezinim radom, te je ovaj sud prihvatio reviziju tužiteljice, preinačio nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu i presudio kao u st. 1. izreke (čl. 395. st. 1. ZPP).

Kako zbog pogrešnog pravnog stava nižestupanjski sudovi nisu cijenili dio zahtjeva tužiteljice da joj tuženik naknadi razliku u plaći u razdoblju od 28. studenog 1993. godine pa do 31. kolovoza 1995. godine, to u tom dijelu nije bilo uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda, te su primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u tom dijelu nižestupanjske presude ukinute i predmet je vraćen istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Ukinuta je i odluka o trošku postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o zahtjevu za naknadu troška revizije odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. u svezi odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 25. kolovoza 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.