Pž-472/2017-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 94 Pž-472/2017-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja HIDROBEL d.o.o. Belišće, Starovalpovački put 1, OIB 90047074492, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Zvonarević, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika DVORAC d.o.o. Valpovo, Reljkovićeva 16, OIB 15734642164, kojeg zastupa punomoćnica Margareta Krivić, odvjetnica u Osijeku, radi isplate iznosa od 389.542,86 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-151/2015-10 od 23. studenog 2015., 9. listopada 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-151/2015-10 od 23. studenog 2015. u dijelu točke 1. izreke u kojem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 102.000,00 kn i u točkama 2. i 3. izreke.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-151/2015-10 od 23. studenog 2015. u dijelu točke 1. izreke u kojem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 5.304,59 kn.

II. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-151/2015-10 od 23. studenog 2015. u točki 4. izreke.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odlučeno je da se smatra da je tužba povučena za iznos od 107.304,59 kn (točka 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 287.542,86 kn sa zateznim kamatama i ovršnog troška u iznosu od 11.594,29 kn sa zateznim kamatama, te je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Jelene Grgić iz Valpova, poslovni broj Ovrv-230/14 od 9. prosinca 2014. ukinut u cijelosti (točka 2. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 35.497,00 kn u roku od osam dana (točka 3. izreke), te je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 4.245,00 kn odbijen kao neosnovan (točka 4. izreke).

Tužitelj je protiv presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na točku 1. izreke navodi da je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 107.304,59 kn budući da iz spisa proizlazi da je tužitelj povukao tužbu za manji iznos i to za iznos od 102.000,00 kn. Navodi da sud nije odlučio o njegovu zahtjevu za naknadom parničnog troška. Da sud u obrazloženju pogrešno navodi da je tužitelj tuženiku ispostavio račun broj 1427 na iznos od 299.446,60 kn, a taj račun nije niti predmet ovog postupka. Nadalje, da sud pogrešno navodi da među strankama nije sporno da utužena tražbina predstavlja razliku između ugovorne cijene i cijene koju je tužitelj naknadno odredio jer stranke nikada nisu takvo očitovanje izrazile. Da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je odbio tužiteljev dokazni prijedlog za izvođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja zbog čega su činjenice o cijeni vode ostale neutvrđene. Sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije uzeo u obzir da su ugovori u rujnu 2014. među strankama raskinuti. Da je sud pogrešno interpretirao odredbu članka 208. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 130/11, 56/13 i 14/14), jer je pogrešno zaključio da je tužitelj stranka koja je nezadovoljna cijenom pa da stoga treba u postupku pred sudom tražiti izmjenu cijene. Suprotno tome tužitelj smatra da je na temelju navedene odredbe valjalo utvrditi da je tuženik nezadovoljna strana koja je trebala pokrenuti sudski postupak radi izmjene cijene vode. Osim toga tužitelj navodi i da isporučitelj vode sukladno člancima 208. i 197. stavku 5. Zakona o vodama ima autonomiju određivanja cijene vode na način da to odgovara troškovima proizvodnje, distribucije i općeg poslovanja. Navodi da je sud trebao primijeniti Zakon o obveznim odnosima, a ne Zakon o vodama. Predlaže ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije ostvarena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. U odnosu na žalbene navode tužitelja, ocjena je ovog suda da je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj u ovom postupku traži isplatu iznosa od 287.542,86 kn po dijelu računa broj 1771 od rujna 2014. i dijelu računa broj 2009 od listopada 2014. za isporučenu pitku vodu i prikupljenu otpadnu vodu. Točno tužitelj u žalbi ističe da je sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je tužitelj tuženiku ispostavio i račun broj 1427 na iznos od 299.446,60 kn, a koji da nije predmet ovog postupka. Međutim, navedena konstatacija suda u obrazloženju presude nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude budući da je sud u nastavku obrazloženja pravilno utvrdio da su predmet ovoga spora računi broj 1771 i 2009.

Među strankama je sporno je li isporučitelj vodnih usluga ovlašten jednostranom odlukom izmijeniti cijenu vodnih usluga koje pruža drugom isporučitelju vodnih usluga, te tko se smatra nezadovoljnom stranom koja može od suda zatražiti izmjenu ugovorene cijene u smislu odredbe članka 208. stavka 3. Zakona o vodama.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik sklopio s društvom Kombel d.o.o. Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće broj 227/06 i Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda broj 228/06, oba od 15. svibnja 2006., kojima je ugovorena cijena vode za piće i cijena troškova pročišćavanja komunalnih otpadnih voda,

- da je tužitelj kao novoosnovano društvo preuzeo obveze, prava i dio imovine društva Kombel d.o.o., pa tako i predmetne ugovore,

- da je tužitelj ponudio tuženiku nove ugovore u kojima je cijena promijenjena i da stranke nisu postigle dogovor oko nove cijene i

- da tražbina čije je plaćanje predmet spora predstavlja razliku između ugovorne cijene i više cijene koju je tužitelj naknadno odredio.

Prema odredbi članka 208. stavka 1. Zakona o vodama, isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema obvezan je odrediti cijenu vodne usluge sukladno načelima iz članka 197. stavka 5. ovoga Zakona. Prema članku 208. stavku 2. Zakona o vodama osoba koja isporučitelju vodne usluge isporučuje tehnološku ili drugu vodu, koja nakon kondicioniranja može služiti ljudskoj potrošnji određuje njezinu cijenu u skladu s načelima iz članka 197. stavka 5. tog Zakona. Prema članku 208. stavku 3. Zakona o vodama nezadovoljna strana ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavaka 1. i 2. navedenog članka zakona te da do odluke suda Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode.

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 208. stavaka 1. i 3. Zakona o vodama te zaključio da je tužitelj, koji nije bio zadovoljan ugovorenom visinom cijene bio dužan tražiti od suda da se ugovorena cijena izmijeni, a do odluke suda mogao je tražiti od Vijeća za vodne usluge da privremenom mjerom odredi cijenu vode. Budući da tužitelj nije zatražio od suda izmjenu ugovorene cijene, bio je obvezan obračunavati cijenu isporučene vode i pročišćavanje otpadnih voda u skladu sa sklopljenim ugovorima, kako u odnosu na distribuciju vode za piće, tako i u odnosu na sakupljanje i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda. Vodna usluga obuhvaća javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju zbog čega se odredbe članka 208. Zakona o vodama na odgovarajući način primjenjuju i na određivanje cijene za sakupljanje i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda. Neosnovano tužitelj smatra da je taj postupak trebao pokrenuti tuženik, s obzirom na to da se tuženik ispravno poziva na valjane ugovore kojima je ugovorena cijena, a ukoliko je tužitelj želio izmijeniti ugovorenu cijenu, kao nezadovoljna strana ugovora, onda je trebao pokrenuti zakonom određen postupak izmjene ugovorene cijene.

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je pravilno odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja cijene vodnih usluga u skladu s člancima 197. i 208. Zakona o vodama.

Kako je Vijeće za vodne usluge donijelo privremeno rješenje 11. lipnja 2015. o određivanju cijene isporuke vode i cijenu prihvata i pročišćenja otpadnih voda, to ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se do donošenja navedenog rješenja cijene vode i prihvat i pročišćavanje otpadnih voda ima obračunavati prema cijeni iz Ugovora iz 2006. godine, pa je tako trebao biti i obračunat i iznos za mjesec rujan i listopad 2014. Slijedom toga je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na isplatu više obračunatih cijena pravilan.

Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud trebao iz isprava u spisu utvrditi da su predmetni ugovori raskinuti. Pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da stranke nisu otkazale Ugovore od 15. svibnja 2006. Dopis od 1. rujna 2014. se ne može smatrati otkazom ugovora jer ga je poslao prednik tužitelja, trgovačko društvo Kombel d.o.o., koji više nije ugovorna strana pa otkaz nema pravnoga učinka. Nadalje dopis od 19. kolovoza 2014. također ne predstavlja otkaz ugovora jer navedenim dopisom tužitelj poziva tuženika na potpis novih ugovora najkasnije do 25. kolovoza 2014. ili da se kao nezadovoljna strana opredijeli za novoga isporučitelja. Dakle, tužitelj nije dokazao da su Ugovori od 15. svibnja 2006. otkazani.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je u točki 3. izreke presude odlučio o troškovima postupka pa je time odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka.

Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je u dijelu točke 1. izreke pobijane presude u kojem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 5.304,59 kn počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a jer je u tom dijelu prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podneskom od 20. ožujka 2015. povukao tužbu za iznos od 102.000,00 kn, a ne za iznos od 107.304,59 kn kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Slijedom navedenog, prvostupanjski nije mogao utvrditi da je tužba povučena i za iznos od 5.304,59 kn.

Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke 1. izreke u kojem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 102.000,00 kn i u točkama 2. i 3. izreke pobijane presude (izreka ove presude), a na temelju odredbe članka 369. stavka 5. ZPP-a uvažiti tužiteljevu žalbu i ukinuti pobijanu presudu u dijelu točke 1. izreke u kojem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 5.304,59 kn (točka I. izreke ovoga rješenja).

Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a, koju odluku tužitelj konkretno niti ne osporava.

Konačno, ističe se da iz žalbe proizlazi da se tužitelj žali na presudu u cijelosti a u točki 4. izreke sud je odbio tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.245,00 kn pa je stoga tužitelj s time uspio u postupku. Na temelju članka 358. stavka 3. ZPP-a, žalba je nedopuštena ako žalitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 9. listopada 2019.

Sudac

Kamelija Parać

Broj zapisa: 1788e-be007

Kontrolni broj: 079b0-d8d71-057c9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=KAMELIJA PARAĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.