Rev-499/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 499/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr.sc. Olge Jelčić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. c. d.o.o. P., koga zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u P., protiv tuženika S. D. i S. S., oboje iz P., koje zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u P., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 8. lipnja 1998. godine, br. Gž 708/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 18. veljače 1998. godine, br. P 238/94- 13, u sjednici održanoj dana 17. travnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženici su dužni tužitelju isplatiti dug u iznosu od 900,00 DEM protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju NBH s pripadajućom zakonskom kamatom od 7. siječnja 1994. godine pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od kn 1.207,80 sve u roku od 15 dana."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj u ovoj parnici traži da mu tuženik plati kao naknadu štete iznos od 900 DEM, a u skladu sa st. 2. toč. 3. Sporazuma (Ugovora) o posredovanju od 13. kolovoza 1993. sklopljenim između stranaka.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama nije sporno:

- da su dana 13. kolovoza 1993. godine stranke sklopile Ugovor o posredovanju glede prodaje kuće tuženika i plovila, kojim ugovorom

- da se tužitelj obvezao posredovati u prodaji tuženikove nekretnine i pokretnine, a

- da se tuženik kao nalogodavac obvezao isplatiti tužitelju kao posredniku proviziju – naknadu za njegov rad u posredovanju u visini od 2% od prodajne cijene, odnosno 1% tog iznosa u slučaju odustanka nalogodavca od tog ugovora i sklapanja ugovora s drugim posrednikom ili direktno kupcem ili jednostranog raskida ugovora,

- da je tuženik prodao svoju nekretninu bez posredstva tužitelja.

Sporno je međutim da li tužitelja pripada naknada posredovanja unatoč činjenici što je nekretnina tuženika prodata bez tužiteljevog posredovanja odnosno da li ga pripada naknada štete.

Obzirom na činjenicu da posredovanje tužitelja glede prodaje sporne nekretnine tuženika je ostalo bez rezultata, polazeći od odredbe čl. 814. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja za isplatu tako ugovorene naknade za posredovanje neovisno o rezultatu njegova rada, ispravno ocijenivši da je takva odredba ugovora protivna moralu i kao takva ništava (čl. 103. st. 1. i čl. 105. st. 1. ZOO).

Naime, u smislu odredbe čl. 814. ZOO kada je ugovoreno da će posrednik imati pravo na određenu naknadu i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata, sudit će se prema odredbama što vrijede za ugovor o dijelu. Što znači da posrednik iznimno ima pravo na naknadu i u slučaju neuspjelog posredovanja pri čemu je mjerilo njegov trud i nastojanje u pronalaženju partnera (kupca) njegovom komitentu (nalogodavcu). Zato ugovaranje prava posrednika na naknadu neovisno o rezultatu njegova rada, tj. uloženom trudu, a kada je ovaj ostao bez rezultata ukazuje se nemoralnom i takva odredba ništava.

Neosnovano je i potraživanje tužitelja s osnova naknade štete zbog povrede ugovorene obveze (čl. 265. st. 3. ZOO), a kako su to nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili. Naime, tuženi kao nalogodavac mogao je opozvati nalog za posredovanje kada je htio, pošto se tog prava nije odrekao, a kako iz postupka ne proizlazi da je opozivanje bilo protivno savjesnosti (čl. 816. ZOO), to nema povrede ugovorne obveze od strane tuženika, a time ni pretpostavke za naknadu štete tužitelju.

Kako je, dakle, odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, trebalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. travnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivo Grbin, v.r.