P-425/2025-7 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-425/2025-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Andrei Grahovac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 6. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, uz javnu objavu 4. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 da tužitelju HZMO iz Zagreba, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 plati iznos od 17.031,91 euro uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. ",

u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegov osiguranik MO smrtno stradao 30. lipnja 1978. u prometnoj nezgodi koju je skrivio DO, vozač osobnog automobila registarske oznake [registarska oznaka], koji je također smrtno stradao, a koji je automobil u trenutku nezgode bio osiguran kod tuženika. Zbog posljedica navedene nezgode obitelji PO priznato je pravo na obiteljsku mirovinu. Odgovornost, osnova i visina tužbenog zahtjeva utvrđena je pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda br. P-607/83, P-7984/85, P-7825/88, P-29452/90 i presudom Općinskog suda u Zagrebu br. P-7064/94 od 16. svibnja 1995. Za nastavna razdoblja, sve do 30. travnja 2003. šteta je namirena u mirnom postupku. Odgovornost tuženika za razdoblje od 1. svibnja 2003. do 31. listopada 2007. utvrđena je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5460/05 od 27. studenog 2009., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 2307/10 od 17. srpnja 2012., a za razdoblje od 1. studenog 2007. do 31. listopada 2009. presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-11256/09 od 20. listopada 2010., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2526/11 od 19. ožujka 2013.

2. Nadalje navodi da je za razdoblje od 1. studenog 2009. do 31. listopada 2012. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu u korist tužitelja br. P-50/12 od 22. siječnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-3265/13 od 18. veljače 2016., dok su za nastavna dva razdoblja isplate vođeni postipci koje su pravomoćno dovršen presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4393/2018 u korist tužitelja i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-56/2019, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5239/2019 od 18. rujna 2020., također u korist tužitelja. Za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. kolovoza 2020. i od 1. rujna 2020. do 30. rujna 2022. pred naslovnim sudom vođeni su parnični postupci pod brojem P-230/2021 i P-145/2023.

3. Tužitelj je nastavio s isplatom obiteljske mirovine obitelju smrtno stradalog osiguranika pa je nastala nova šteta za razdoblje od 1. listopada 2022. do 30. studenog 2024. u iznosu od 17.031,91 euro, što je ukupno isplaćeni iznos obiteljske mirovine u navedenom razdoblju.

4. Odštetnim zahtjevom od 4. prosinca 2024. tužitelj je pozvao tuženika sa štetu podmiri, ali je tuženik odštetni zahtjev otklonio. Stoga tužitelj ovom tužbom u smislu odredbe čl. 161-167 Zakona o mirovinskom osiguranju traži od suda da obveže tuženika na naknadu štete nastalu isplatom obiteljske mirovine u punom iznosu od 17.031,91 euro sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim nastanak štetnog događaja i svoju pasivnu legitimaciju te činjenicu da je tužitelj obitelji pok. osiguranika MO priznao pravo na obiteljsku mirovinu, dok osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu specijalniji zakon u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju. S obzirom da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom obiteljske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. S obzirom da se radi o ozljedi na radu, razvidno je kako navedene razlike nema te kako tužitelj ne trpi štetu. Stoga se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti i predlaže ga odbiti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u prijavu o nesreći na poslu od 18. srpnja 1978. (list 4 – 7 spisa), u rješenje Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu broj MO-280435 od 22. ožujka 1982. (list 8 – 9 spisa), u preslike presuda (list 10 – 43 spisa), u obračun HZMO-a o izvršenim isplatama invalidske mirovine od 1. listopada 2022. do 30. studenog 2024. (list 44 spisa), u zahtjev za naknadu štete od 4. prosinca 2024. s povratnicom (list 46 – 50 spisa), u izvod iz zapisnika sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022. (list 57 – 63 spisa), te u priloženu sudsku praksu.

4. Uvidom u prijavu o nesreći na poslu od 18. srpnja 1978. proizlazi da je pok. MO smrtno stradao 30. lipnja 1978. u prometnoj nezgodi koja je okvalificirana kao nesreća na poslu, dok je uvidom u rješenje Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu broj MO-280435 od 22. ožujka 1982. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja HO, udovici umrlog osiguranika određeno pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. rujna 1981.

5. Među strankama je prije svega sporna primjena prava. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatama invalidske mirovine osiguranici prema odredbama čl. 161. u svezi sa čl. 164. ZOMO, dok je tuženik stava da je odluku o osnovanosti zahtjeva potrebno donijeti primjenom odredbe čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. – dalje: ZOOP).

6. Sud Europske unije je u svojoj odluci poslovni broj C-371/12 od 23. siječnja 2014. iznio pravno shvaćanje prema kojem se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika.

7. Ovaj sud je na stajalištu da je za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (u periodu od 1. listopada 2022. do 30. studenog 2024.), a takav je stav izražen i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-68/19 od 1. ožujka 2022. i dr.

8. Nije sporno da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

9. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

10. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak tako da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama je uređen i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

11. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari o visini štete potrebno je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

12. Odredbom čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a propisana je obveza Društvu za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pri tome se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Prema tome, obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

14. Prema stavu suda teret dokaza kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju. Kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, nije dokazao činjenice bine za donošenje odluke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva pa je valjalo tužbeni zahtjev odbiti, kako je to odlučeno u izreci presude.

U Zagrebu, 4. srpnja 2025.

Sudac:

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka pismeno županijskom sudu.