Rev-1259/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1259/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Ljubice Munić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. G. iz V. V., zastupane po punomoćnici I. B. A., odvjetnici iz G., protiv tuženika S. M. iz N. B., H., zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz B., radi isplate, rješavajući revizije tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru pod brojem: Gž-1283/06

od 24. kolovoza 2006., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Garešnici pod brojem: P-88/05 od 9. prosinca 2005., u sjednici održanoj 28. listopada 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 35.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju „E. & s. b.“ d.d. R. na dan isplate zajedno sa kamatama koju „E. & s. b.“ d.d. R. plaća na devizne štedne uloge po viđenju obračunatom od 31. siječnja 2005. pa sve do isplate, kao i da tužiteljici naknadi troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.160,02 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju „E. & s. b.“ d.d. R., na dan isplate zajedno sa kamatom koju „E. & s. b.“ d.d. R. plaća na devizne štedne uloge po viđenju obračunatom od 1. kolovoza 2005. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Preko dosuđenog u toč. II. izreke ove presude odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na zahtijevane kamate za vremenski period od 1. prosinca 2002. do 31. srpnja 2005.

IV. Nalaže se tužiteljici da plati tuženiku parnične troškove ovog postupka u iznosu od 22.565,51 kn u roku od 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

„Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana, a žalba tuženika se uvažava pa se presude Općinskog suda u Garešnici broj P-88/05 od 9. prosinca 2005.:

- potvrđuje u toč. I. izreke, kojom je tužiteljica u cijelosti odbijena sa primarno postavljenim tužbenim zahtjevom, te u toč. III. izreke kojom je tužiteljica djelomično odbijena sa supsidijarno postavljenim tužbenim zahtjevom,

- preinačuje u toč. II. i IV. izreke te sudi:

„I. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a koji glasi:

Nalaže se tuženiku S. M. da tužiteljici R. G. isplati iznos od 5.160,02 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju „E. & s. b.“ d.d. R., na dan isplate zajedno sa kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju počevši od 1. kolovoza 2005. pa sve do isplate.

II. Tužiteljica G. R. dužna je tuženiku S. M. naknaditi parnični trošak u iznosu od 30.500,00 kn u roku od 15 dana.“

Protiv navedene drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pa istu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži razloge revizije, te da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji žalbu tužiteljice i prvostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti usvoji postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, te donese odgovarajuću odluku o troškovima postupka kao i naknadi troškova revizije.

Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Odredbom čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prijeporno je i u ovom stadiju postupka da li postoji valjan pravni osnov po kojem bi tuženik bio u obvezi i platiti tužiteljici utužene iznose.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da su pok. M. G. – otac tužiteljice i tuženik zaključili dva ugovora o zajmu i to 19. siječnja 1996. u iznosu od 30.000,00 DEM, a 25. veljače 1996. u iznosu od 30.000,00 DEM, te da je u tim ugovorima bila naznačena mjesečna kamata u visini od 600,00 DEM;

- da je rok povratka zajma naveden u ugovoru bio šest mjeseci;

- da je tuženik tužitelju na ime povrata zajmova platio ukupno iznos od 67.600,00 DEM; i to zadnji iznos u studenom 2002.;

- da je između tužiteljice i tuženika zaključena vansudska nagodba od 26. listopada 2004., temeljem koje se tuženik obvezao vratiti 35.000,00 EUR-a i to na način kako je to određeno nagodbom, a za slučaj da tuženik to ne učini da se vraćaju na one ugovore o kreditu od 19. siječnja 1996. i 25. veljače 1996.

U vrijeme kad su tuženik i suprug tužiteljice sklopili ugovore o zajmu 19. siječnja i 25. veljače 1996. bio je na snazi Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine", broj: 91a/93), koji je u članku 10. st. 3. propisivao da je kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće i strane osobe u RH dopušteno u slučajevima i na način predviđen tim zakonom. Kako odredbama citiranog zakona nije predviđena mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih osoba to su navedeni ugovori protivni tim kogentnim propisima, pa je pravilan zaključak da se radi o ništavim ugovorima i to po odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi.

U slučaju ništavosti ugovora stranka iz takvog ugovora ne može tražiti ispunjenje ugovornih obveza, a što tužiteljica traži u ovoj parnici, već u slučaju ništavosti postoji obveza propisana odredbom čl. 104. st. 1. ZOO, tj. da je svaka ugovorna stranka ništavog ugovora dužna vratiti ono što je u izvršenju tog ugovora primila. Dakle, tuženik bi bio u obvezi povratiti pozajmljeni iznos strane valute. Kako je tuženik znatno prije pokretanja ove parnice vratio ne samo ono što je primio 60.000 DEM, već i više toga, tj. 6.700,00 DEM preko navedenog primljenog iznosa, on je svoju obvezu iz odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a u cijelosti izvršio.

S obzirom na naprijed iznijeto pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da su tužbeni zahtjevi tužiteljice i to onaj primarno postavljeni za isplatu iznosa od 35.000 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti ali isto tako i onaj supsidijarni na isplatu 5.160,02 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti su pravno neosnovani.

Utuženi iznos od 35.000 EUR-a (primarno postavljeni zahtjev) predstavlja iznos duga po ništavim ugovorima, koji dug su stranke utvrdile zaključenjem izvansudske nagodbe od 26. listopada 2004.. Tim zahtjevom traži se ispunjenje ugovorne obveze iz ništavog ugovora, koji kao takav ne postoji i ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Temeljem naprijed iznijetog nižestupanjski sud pravilno zaključuje da je i među strankama zaključena vansudska nagodba ništava, to stoga što zaključenje izvansudske nagodbe – pretpostavlja postojanje nekog ugovornog odnosa i postojanje obveza stranaka koje nisu u suprotnosti s prisilnim propisima. U konkretnom slučaju navedene pretpostavke nisu postojale, jer je nagodbeno utvrđenje tuženikove obveze u suprotnosti s odredbom čl. 104. st. 1. ZOO (utemeljeno je na ništavim ugovorima), radi čega ista ne uživa sudsku zaštitu tj. ne može biti valjan pravni osnov za traženu isplatu.

Dakle, kako su sporni ugovori o zajmu ništavi, a tuženik je povratom iznosa od 66.700 DEM prije pokretanja ove parnice ispunio svoju zakonsku obvezu iz čl. 104. st. 1. ZOO, neosnovan je i supsidijarno postavljeni tužbeni zahtjev.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 28. listopada 2008.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.