Us-9128/2000-6 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-9128/2000-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika vijeća, Sanje Štefan i mr. sc. Mirjane Juričić kao članice vijeća, te više sudske savjetnice Eveline Čolović-Tomić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. d.o.o. iz V. G., koga zastupa D. D., odvjetnica iz Z., protiv rješenja tuženog Ministarstva financija - Porezne uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/II-410-20/00-01/152, ur. broj: 513-07/00-02 od 10. srpnja 2000., radi razreza poreza na promet nekretnina, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2004.

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/II-410-20/00-01/152, ur. broj: 513-07/00-02 od 10. srpnja 2000.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave Z. V., klasa:

UP/I-410-20/99-01/11338, ur. broj: 513-07-01-06-99-3 od 2. prosinca 1999., kojim je tužitelju utvrđena osnovica za razrez poreza na promet nekretnina u iznosu od 734.853,00 kn, te razrezan porez na promet nekretnina u iznosu od 36.742,65 kn.

U tužbi kojom prigovara zakonitosti osporenog rješenja tužitelj u bitnom navodi da su u predmetnom slučaju upravna tijela izvršila procjenu tri stana ROH - BAU s pripadajućim garažnim mjestima, koja uopće nisu predmetom ugovora o kupoprodaji, niti su postojali u vrijeme zaključenja ugovora od 15. srpnja 1999., već je predmet tog ugovora bila ruševna kuća, koja je jedina i mogla biti predmetom procjene. To tim više, jer navedeni stanovi nisu niti bili predmetom prometa, već su izgrađeni kasnije nakon zaključenja ugovora, pa okolnost da su na predmetnom zemljištu zatečena u vrijeme kada je komisija izvršila očevid, ne može biti od utjecaja na procjenu jer te nekretnine nisu bile predmet ugovora koji je tužitelj zaključio s I. D., Z. – J. D., D. M. i J. M., kao prodavateljima.

Okolnost pak da je tužitelj zapisnik o procjeni potpisao bez primjedbi, da ne može biti na njegovu štetu, jer je bio u zabludi glede predmeta procjene koji prema mišljenju tužitelja eventualno može biti samo ruševna kuća koja je i bila predmet rečenog obveznog odnosa.

Predlaže Sudu da tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, pa predlaže Sudu da tužbu odbije.

Tužba je osnovana.

Ispitujući zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva iz tužbe, pri čemu sukladno članku 40. stavku 1. Zakona u upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92) Sud nije vezan razlozima tužbe, Sud nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Naime, uvidom u podatke spisa predmeta dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj zaključio dana 15. srpnja 1999. ugovor o zajedničkom ulaganju sa I. D., Z.-J. D., D. M. i J. M., u svrhu izgradnje stambeno – poslovnog objekta na kčbr. 927 k.o. K..

Prema ugovornim odredbama I. D., Z. – J. D., D. M. i mldb. J. M., kao ulog daju nekretninu koja u naravi predstavlja kuću u S. G., …, s dvorištem i voćnjakom površine 626 m[2] , odnosno 173 ha upisane u zk.ul.br. 236 k.o. K., čiji su suvlasnici u idealnim dijelovima pobliže navedenim u točki II. ugovora, prema kojoj dopuštaju da se navedena kuća sruši i izgradi na navedenoj parceli stambeno – poslovni objekt.

U točki I. tog ugovora, navodi se da su tužitelj i naprijed imenovani dana 30. studenog 1998. potpisali predugovor o kupoprodaje kuće u S. G. … s dvorištem i voćnjakom u površini od 626 m[2] , upisane u zk.ul. br. 236 k.o. K., odnosno kčbr. 927 k.o. K..

Tužitelj se prema ugovoru o zajedničkom ulaganju obvezuje srušiti rečenu kuću izgrađenu na predmetnoj parceli, te izgraditi stambeno – poslovni objekt upisan u točki IV. tog ugovora, a iz točke V. istog ugovora, proizlazi da će se po završetku objekta izvršiti dioba istog, na način pobliže opisan u toj točki ugovora.

Prema odredbi članka 647. a Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 – 112/99), ugovorom o ortakluku uzajamno se obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i /ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja.

U predmetnom slučaju ne može se isključiti da je riječ o ortačkom ugovoru, jer su se ugovorne strane sporazumjele da će unijeti svoj rad i zemljište na kojem je izgrađena dotrajala kuća, koja će se prethodno srušiti, te izgraditi novi stambeno – poslovni objekt, s time da tužitelj kao izvođač radova u ortačku zajednicu unosi svoj rad i financijska sredstva, a nakon izgradnje stambeno – poslovnog objekta izvršit će se dioba imovine.

Imajući u vidu naprijed rečeni ugovor o zajedničkom ulaganju, kao i okolnost da je istom prethodio predugovor u kupoprodaji kuće u S. G., … sa dvorištem i voćnjakom, koje su naprijed imenovani suvlasnici, što proizlazi iz točke I. ugovora, te okolnosti da će se tek po završetku projekta izvršiti dioba vlasništva, prema ocjeni Suda za sada nije bilo osnove za razrez poreza na stjecanje nekretnina temeljem ugovora o zajedničkom ulaganju.

Ovo stoga, jer kada je riječ o stjecanju prava vlasništva na nekretninama temeljem ortačkog ugovora, u tom slučaju prema pravnom shvaćanju ovog Suda, ne postoji obveza plaćanja poreza na promet nekretnina, prema odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", broj: 69/97).

Naime, prema odredbi članka 4. stavka 1. tog Zakona, propisano je da je predmet oporezivanja promet nekretnina, a da se prometnom nekretnina u smislu ovog Zakona smatra svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj, dok je stavkom 2. istog članka citiranog Zakona, propisano da se u tom smislu stjecanjem nekretnine smatra kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanja na temelju odluka suda ili drugog tijela, te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.

Ovo potonje podrazumijeva da stjecatelj nekretnine stječe nekretninu od prednika, dakle da se radi o derivativnom stjecanju vlasništva od ranijeg vlasnika i to uz naknadu, u kojem slučaju postoji i obveza plaćanja poreza na promet nekretnina. Međutim, u slučaju da se vlasništvo stječe nad nekretninama koje će tek biti izgrađene temeljem ortačkog ugovora, u konkretnom slučaju nazvanog ugovorom o zajedničkom ulaganju, radi se o originarnom stjecanju nekretnina koje se stječu tek upisom nekretnine u vlasničku knjigu, jer je do tada njezin vlasnik nepoznat, iz kojeg razloga se ne može niti govoriti o stjecanju nekretnina od prethodnog vlasnika. U tom slučaju pak stranke ne bi bile u obvezi plaćati porez na promet nekretnina, jer ga u smislu citirane zakonske odredbe niti nema.

Međutim, s time u vezi ističe se da iza realizacije ugovora o ortakluku može stajati promet koji podliježe obvezi plaćanja poreza, u slučaju kada ortaci naknadno ugovore drukčiju diobu, kojom se u stvari vrši prijenos nekretnine ili njihovih dijelova na druge osobe, što može imati za posljedicu razrez poreza na onaj dio prometa nekretnina koji je nastao između ortaka i kasnijih stjecatelja određenih dijelova predmetne nekretnine, što međutim nije predmet ove upravne stvari, već posebnog postupka u kojem valja utvrditi da li u tom određenom slučaju postoji ili ne promet nekretnina.

Stoga, osnovano prigovara tužitelj i vrijednosti procijenjene nekretnine, jer ukoliko je riječ o stjecanju nekretnine koja se sastoji u naravi od 4/5 dijela kuće i dvorišta na kčbr. 927 S. G. … upisane u zk.ul. 236 k.o. K., tada s pravom ističe tužitelj da se njezina vrijednost ne može utvrđivati prema vrijednosti koja odgovara vrijednosti tri ROH - BAU stana, radi čije izgradnje je i zaključen ugovor o zajedničkom ulaganju, već prema stvarnoj tržišnoj vrijednosti nekretnine, temeljem izvršene procjene odnosno isprave o stjecanju te nekretnine.

S time u vezi osnovano prigovara tužitelj i metodi procjene nekretnine, za koju smatra da nije realno iskazana, niti može biti ekvivalent vrijednosti tri novo izgrađena stana, već da je njezinu vrijednost moguće procijeniti samo temeljem elemenata bitnih za procjenu tržišne vrijednosti, a ne prema protuvrijednosti tri stana s pripadajućim garažnim mjestima, koja u trenutku zaključenja ugovora o zajedničkom ulaganju, nisu niti bila izgrađena.

Imajući u vidu naprijed rečeno, Sud nalazi da je u nastavku postupka potrebno na nesumnjiv način utvrditi pravo stanje stvari, kao i prirodu ugovora koji je u predmetnom slučaju bio osnova za razrez poreza, tj. što je zaista tužitelj stekao temeljem ugovora, i shodno tome da li je riječ o oporezivom prometu u smislu odredbi naprijed rečenog Zakona. U tom slučaju procjenu valja izvršiti na način kako to propisuju odredbe tog zakona, odnosno prema njezinoj vrijednosti iskazanoj u ispravi o stjecanju, ili prema procijenjenoj tržišnoj vrijednosti.

Radi izloženog, Sud nalazi da je osporenim rješenjem, uz obrazloženje kakvo je njime dato, povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92), osporeno rješenje poništiti, s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se po članku 62. istog Zakona pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba glede postupka.

U Zagrebu 15. travnja 2004.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Evelina Čolović-Tomić, v.r.

Božo Gagro, v.r.