I Kž-220/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

IKž 220/97.

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-220/1997-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić i Ante Potrebice, kao članova vijeća i Jasne Beštak, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. R. zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 12. ožujka 1997. br. K-2/97, u sjednici održanoj 13. kolovoza 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.R. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. M.R. je oglašen krivim zbog teškog kriv. djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. KZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po tom krivičnom zakonu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a izrečena mu je i sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH u trajanju od jedne godine. Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po braniteljici T.F.-G., odvjetnici iz B., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona (pogrešne primjene zakona), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjničnog stanja i odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka i predložio da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne uvjetna osuda ili barem kazna u kraćem trajanju, a od troškova krivičnog postupka da bude oslobođen. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na tmelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona.

Neosnovano, naime, žalitelj tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa tako "dovoljno jasne i čvrste razloge za utvrđivanje umišljaja", odnosno "uzročno-posljedične veze između alkoholiziranosti i posljedice koja je nastupila" kada je sud prvog stupnja dao sasvim određene, jasne i logične razloge za sve činjenične zaključke, pa tako i posebno razloge o obiliku optuženikove krivnje, njegovom (eventualnom) umišljajnom postupanju pri izvršenju osnovnog krivičnog djela (iz čl. 156. st. 1. KZRH), a kada je naveo da je do prometne nezgode, u kojoj je smrtno stradala jedna osoba, došlo ne samo zbog optuženikovog vozačkog neiskustva, već "upravo zbog smanjenih vozačkih sposobnosti uzrokovanih alkoholiziranošću", onda pobijana presuda sadrži i razlog o uzročnoj svezi između optuženikove alkoholiziranosti i nastanka prometne nezgode, odnosno njenih posljedica (str. 6. presude).

Iz tih razloga ne opstoji bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, na koju žalitelj ukazuje.

S druge strane, žalbena osnova povrede krivičnog zakona se ni ne obrazlaže, već se po stanovištu žalitelja radi o krivičnom djelu počinjenom iz nehata, pa kako je optuženik oglašen krivim zbog umišljajnog krivičnog djela, to je "krivični zakon pogrešno primijenjen", tvrdi žalitelj. Međutim, odgovor na pitanje je li krivični zakon ispravno, odnosno pogrešno primijenjen, može se temeljiti isključivo na prosudbi je li on ispravno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno presudom, a ne na neko drugo, kakvo bi, po shvaćanju žalitelja, trebalo biti utvrđeno.

Kada, dakle, žalitelj ne tvrdi da je krivični zakon pogrešno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, za što ni nema uporišta u njoj samoj, onda se ni ne može govoriti o predmetnoj žalbenoj osnovi, već se i u tom dijelu prigovara valjanosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući, pak, pobijanu presudu, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, nije našao povreda zakona na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U stvari, žalitelj ni ne pobija prvostupanjsku presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ne tvrdi niti obrazlaže da neke (odlučne) činjenice nisu raspravljene i da neki dokazi nisu izvedeni niti se u žalbi predlažu bilo kakvi daljnji dokazi, već se isključivo prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj, naime, tvrdi da je do prometne nezgode došlo isključivo zbog optuženikovog vozačkog neiskustva (nema ni položen vozački ispit), a ne i zbog njegove alkoholiziranosti, da (u vrijeme pijenja alkohola) nije imao namjeru voziti bilo čiji automobil, pa tako ni onaj vlasništvo svjedoka D., već je pristao, na prijedlog oštećenika, da upravlja vozilom, pri čemu prigovara ocjeni izvedenih dokaza, poglavito nalaza i mišljenja prometnog vještaka, te ocjeni optuženikove obrane koja se suštinski i ponavlja.

Suprotno tome, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih izvedenih dokaza, i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i oblik krivnje optuženika, i ispravno zaključio da je optuženik počinio krivično djelo iz izreke pobijane presude, a ne neko drugo.

Naime, kada se pravilno i objektivno analizira i ocjenjuje sama optuženikova obrana (l. 37-38, 66), onda nema nikakvog uporišta za tezu žalitelja o nekakvom nehatnom postupanju, a pogotovo ne onda kada se ta obrana dovede u svezu sa poduzetim vještačenjima, napose nalazom i mišljenjem toksikološkog vještaka ing. V.M. (l. 42-43) i prometnog vještaka ing. M.Č. (l. 49, 73).

Jer, nije sporno da optuženik nije imao vozačkog iskustva, pa ni položen vozački ispit, niti je sporno da je u vrijeme prometne nezgode imao u krvi koncentraciju od 1,30 g/kg apsolutnog alkohola, a da je vozio bliže desnom rubu kolnika, pa i po travnatoj bankini, proizlazi iz zapisnika o uviđaju (l. 1-2) i dokumentacije uviđaja (l. 23).

Međutim, da je optuženik imao dovoljno vozačkog iskustva, ali i da je bio trijezan, a nije, već je njegovo i tako oskudno vozačko iskustvo bilo smanjeno zbog alkoholiziranosti, onda bi se i pri brzini od oko 82-83 km na sat, kojom se kretao kroz zavoj ulijevo, zadržao s vozilom na kolovozu, s obzirom da je uspješno prošao najistureniji dio zavoja. Upravo to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometnog i toksikološkog vještačenja kada se oni pravilno ocjenjuju, dakako, ne samo pojedinačno, već i u međusobnoj povezanosti, kako je to ispravno postupio prvostupanjski sud.

Stoga, kada je sud prvog stupnja zaključio da je do prometne nezgode došlo zbog toga što optuženik nije bio sposoban za sigurnu vožnju zbog alkoholiziranosti, povezanoj i s njegovim neiskustvom, onda je to pravilan zaključak.

Doduše, optuženik, u vrijeme konzumiranja alkoholnih pića, nije znao da mu predstoji vožnja, ali mu se to ni ne imputira. On je dobro znao da je pio i toga je bio svjestan, s obzirom da se nije nalazio u tzv. kompliciranom ili patološkom pijanstvu, pa kada je pristupio vožnji pod utjecajem alkohola, neovisno od činjenice je li sam odlučio da, pri povratku, on vozi - kako je to iskazao tijekom istrage (l. 37) ili je vozio na inicijativu pok. M.B. - kako je to ustvrdio na glavnoj raspravi (l. 66), postupio je protivno odredbi čl. 198. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("NN" br. 59/96).

Kada je, dakle, optuženik vozio pod utjecajem alkohola, a i bez vozačke dozvole, odnosno i vozačkog iskustva, onda je on postupio protivno odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama citiranim u izreci pobijane presude, pa kako je toga bio svjestan, onda je i pristao da poduzetom vožnjom konkretno ugrozi sigurnost javnog prometa. Time on, odista, čini osnovno krivično djelo, ono iz čl. 156. st. 1. KZRH, s eventualnim umišljajem, ne iz nehata, već se samo krajnja posljedica predmetne prometne nezgode, smrt pok. M.B., ima pripisati njegovom nehatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno (i nepotpuno) utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o krivičnim sankcijama.

Naime, sud prvog stupnja je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a to je najblaža kazna koja se uopće i može izreći za ovo teško krivično djelo i to uz maksimalnu primjenu odredaba o ublažavanju kazne (čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH), pa je onda plediranje žalitelja za izricanjem još blaže kazne, čak i uvjetne osude, bez ikakvog osnova, zapravo i promašeno.

Što se, pak, tiče izrečene sigurnosne mjere iz čl. 63. OKZRH, koja je ispitana u smislu čl. 369. ZKP, treba reći da optuženik, inače, ne smije učestvovati kao vozač u javnom prometu, s obzirom da nije obučen za vozača i nema vozačke dozvole (čl. 195. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama), no tu mjeru mu je izrekao prvostupanjski sud očito iz razloga što bi bilo opasno da on, određeno vrijeme, a primjereno je vrijeme od jedne godine, po izdržanoj kazni upravlja motornim vozilom "B" kategorije sve i za slučaj da, u međuvremenu, položi odgovarajući ispit. Tako gledajući, izrečena sigurnosna mjera jest opravdana. Neosnovano se žali optuženik i zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, kada je sud prvog stupnja utvrdio da će on biti u mogućnosti da iste podmiri, a to utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima i ukazivanjem žalitelja na tešku tjelesnu povredu koju je on zadobio u skrivljenoj prometnoj nezgodi, imajući pri tome upravo u vidu priloženu medicinsku dokumentaciju (l. 69-72).

Stoga žalba u cijelosti nije osnovana, pa ju je trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 13. kolovoza 1997. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasna Beštak, v.r.

Milan Gudelj, v.r.