Croatian Supreme Court dismisses appeal on termination due to unjustified absence, citing no legal grounds for work stoppage.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employee's appeal against the dismissal for unjustified absence. The lower courts found the employee had not worked, requested work assignment, or filed a court protection request during the disputed period. Consequently, the court ruled that the employer's decision to terminate the contract was legally justified and the appeal lacked merit.
Legislator headnote
AI generatedčl. 30. st. 1. i 2. ZR; čl. 2. ZR; čl. 30. st. 8. ZR; čl. 392.a st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP: An employee's failure to work without requesting work assignment or seeking court protection constitutes unjustified absence, justifying immediate termination without prior notice.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 1756/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. T. iz K., zastupane po punomoćniku B. R., odvjetniku iz K., protiv tuženika T. d. o. o. N. M., zastupanog po direktoru i zakonskom zastupniku Z. M., te punomoćniku B. P., odvjetniku iz V. T., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1219/10-2 od 20. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P- 1547/09-14 od 6. travnja 2010., u sjednici održanoj 24. veljače 2011.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
''I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj: 621/MZ-2009 od 25.09.2009. i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 30.09.2009. za radnicu V. T. broj 667/MZ-2009 od 12.10.2009. tuženika T. d. o. o. N. M. nisu zakonite niti dopuštene, te da radni odnos tužiteljice V. T. iz K. kod tuženika nije prestao temeljem izvanrednog otkaza.
2. S danom 15.09.2009. raskida se Ugovor o radu broj: 1-2-2001, zaključen između tuženikovog pravnog prednika B.-I. d. o. o. K. i tužiteljice u K. 02.07.2001., a koji je Ugovor na tuženika prenijet s danom 01.10.2006.
3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 8 dana na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplati iznos od 38.675,10 kn, kao iznos od 15 prosječnih mjesečnih neto plaća tužiteljice isplaćenih u prethodna tri mjeseca, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena od 15.09.2009. do isplate.“
II. Tužiteljica V. T. dužna je tuženiku T. d. o. o. N. M. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.112,50 kn, u roku od 8 dana.''
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tužiteljici.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Ispitujući pobijanu odluku u skladu s naprijed navedenom odredbom, ovaj revizijski sud utvrdio je da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a niti je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju sud pazi po službenoj dužnosti.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonitim izvanredni otkaz ugovora o radu koji je dat 25. rujna 2009., te da se utvrdi sudski raskid ugovora o radu s 15. rujna 2009., kao i da se tuženiku naloži naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i obveza naknade parničnih troškova.
U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:
- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu trgovca, a prema odredbama Ugovora o radu broj 1-2-2001 zaključenog između tužiteljice i „B. – I.“ d. o. o. koji je prenesen na trgovačko društvo „T.“ d. o. o., a nakon toga na tuženika na temelju ugovora o preuzimanju trgovačkog društva „T.“ d. o. o. od strane tuženika,
- da je tuženik kao poslodavac 14. rujna 2009. donio odluku o rasporedu radnika na radno mjestu, kojom je tužiteljica raspoređena na radno mjesto prodavača u prodavaonici broj 93 u K. u …, te je pozvana da se javi na rad u prodavaonicu 15. rujna 2009. u 7,00 sati;
- da je saznanje o navedenom rasporedu tužiteljica primila i usmeno 14. rujna 2009. od strane direktora tuženika Z. M., a istog dana joj je dostavljen i brzojav, dok joj je pisana odluka o rasporedu dostavljena 16. rujna 2009.;
- da je 15. rujna 2009. tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu od diskriminacije, te obavijestila tuženika o prekidu rada, a ujedno je podnijela i zahtjev za zaštitu prava 30. rujna 2009.;
- da tužiteljica nije otišla na radno mjesto na koje je upućena odlukom tuženika, te da je u periodu od 15. rujna 2009. do 23. rujna 2009. neopravdano izostala s posla, te je time počinila težu povredu radne obveze;
- da je tužiteljica 30. rujna 2009. podnijela zahtjev za zaštitu prava kako protiv odluke o rasporedu radnika na radno mjesto, tako i protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koji je odbijen odlukom tuženika 12. listopada 2009.;
- da se kod istog suda vodi parnični postupak pod poslovnim brojem P-981/09 povodom tužbe tužiteljice za isplatu naknade plaće u periodu od kada je zaključila bolovanje – svibanj 2007. pa nadalje;
- da je tužiteljica svoj dolazak na rad 15. rujna 2009. uvjetovala isplatom naknade plaće za prethodno razdoblje.
Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donijeta sukladno odredbi čl. 114. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 – dalje: ZR), jer je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa kad je, unatoč usmenom i pismenom nalogu poslodavca, odbila doći na posao i izostala s posla, pa zbog navedene činjenice radni odnos nije moguć.
Prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Prema st. 2. istog članka, ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Neosnovano je tužiteljica tijekom postupka isticala kako je imala opravdan razlog za izostanak s posla 15. rujna 2009., budući joj tuženik nije isplatio plaću, te da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 358. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005), tj. primijeniti pravilo o istodobnom ispunjenju obveza.
Suprotno navodima revidenta, primjena općih propisa obveznog prava uređena je odredbom čl. 10. ZR. Prema čl. 10. ZR na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, ako nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznog prava. Preduvjet da se primijeni odredba Zakona o obveznim odnosima je da pravo nije uređeno Zakonom o radu ili nekim drugim zakonom.
Kako Zakon o radu uređuje pitanje ispunjenja obveza iz ugovora o radu, te u čl. 114. predviđa mogućnost davanja otkaza od strane radnika u slučaju kad postoje osobito važne činjenice zbog kojih nastavak radnog odnosa nije više moguć, kao i što pruža mogućnost da stranka koja je otkazala ugovor ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza, to je tužiteljica mogla na temelju naprijed navedenih odredbi zatražiti ispunjenje ugovora o radu, dati izvanredni otkaz i zatražiti naknadu štete, a ujedno je mogla posebnom tužbom zatražiti isplatu plaće, kao što je i zatražila u posebnom postupku. Stav je ovog suda da Zakon o radu ne pruža mogućnost tužiteljici odnosno radniku da zbog neisplate plaće ima opravdan razlog za nedolazak na rad, te zbog toga se tužiteljica ne može pozivati na pravila istodobnog ispunjenja iz Zakona o obveznim odnosima.
Neosnovano se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka poziva na primjenu prava iz odredbe čl. 30. st. 1. i 2. ZR u vezi s čl. 2. ZR, prema kojoj je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju, a dostojanstvo radnika štiti se od uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja poslodavca, nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova.
Tužiteljica smatra da se uznemiravanje očituje u činjenici što joj poslodavac nije isplatio plaću za vremenski period od svibnja 2007. pa nadalje, te je na taj način povrijedio njezino dostojanstvo, te smatra da su se ispunili uvjeti za prekid rada u smislu odredbe čl. 30. st. 8. ZR.
Prema odredbi čl. 30. st. 8. ZR, ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada.
Nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužiteljica za period za koji potražuje plaću nije niti obavljala poslove, niti je tražila od poslodavca da je rasporedi na rad, a niti je dostavila dokaze o bilo kakvoj diskriminaciji po osnovi odredbe čl. 2. ZR. Također ista nije zatražila zaštitu pred nadležnim sudom u smislu odredbe čl. 30. st. 8. ZR.
Revizijski sud se slaže sa zaključkom nižestupanjskih sudova da na strani tužiteljice nije postojao opravdani razlog za prekid rada u smislu odredbe čl. 30. st. 1. i 2. ZR, zbog čega su pravilno sudovi zaključili da je tužiteljica neopravdano izostala sa svog posla, što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
Neosnovan je revizijski navod da se tužiteljica tijekom postupka nije pozivala na primjenu odredbe čl. 30. ZR. Upravo suprotno, tužiteljica se kako u tužbi, tako i tijekom postupka pozivala na svoja prava iz naprijed navedene odredbe, posebno na pravo na prekid rada, pa su sudovi opravdano odgovorili na njezine navode i obrazložili zašto se u konkretnom slučaju ne može primijeniti naprijed navedena odredba.
Također su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je izvanredni otkaz dat u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se otkaz temelji, budući da je otkaz dat 25. rujna 2009., a iz razloga neopravdanog izostanka s posla u periodu od 15. rujna 2009. do 23. rujna 2009.
Okolnost da je tuženik imao eventualno razloga za davanje izvanrednog otkaza i ranije zbog neopravdanog izostanka tužiteljice s posla nije od značaja, jer se na takvim okolnostima i činjenicama predmetni izvanredni otkaz ne zasniva, niti temelji.
S obzirom da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili kako je odluka o izvanrednom otkazu zakonita, te ne postoje uvjeti za sudski raskid ugovora o radu i isplatu plaće, isti su pravilno odbili tužbeni zahtjev.
Budući ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.
U Zagrebu, 24. veljače 2011.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.