I Kž-385/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 385/16-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. P., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 6., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog J. P. i oštećenice L. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 2016. broj K-36/16, u sjednici održanoj 12. rujna 2016.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Žalba oštećenice L. B. odbacuje se kao nedopuštena.

II. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. P. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi J. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 6., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11 i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan platiti

I Kž 385/16-4

troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08 u iznosu od 4.520,00 kuna, paušalni iznos od 1.000,00 kuna te trošak postavljenog savjetnika oštećenoj žrtvi koji će biti određen posebnim rješenjem.

Žalbu protiv te presude podnio je državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08), s prijedlogom da se ta presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne zatvorska kazna u duljem trajanju.

Protiv te presude žalbu je podnio i optuženi J. P., i to osobno i putem branitelja, odvjetnika J. P. U osobno podnesenoj žalbi optuženika navedeno je da se ista podnosi zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a predloženo je da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi optuženika podnesenoj po branitelju kao žalbene osnove naznačene su bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kazni, a predloženo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući da se ove žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

Žalbu protiv presude podnijela je i oštećenica L. B. putem opunomoćenice, odvjetnice A. T., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se optuženika osudi na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koji je u roku vraćen.

Žalba oštećenice nije dopuštena, a žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. P. nisu osnovane.

U odnosu na točku I. izreke ove odluke

Sukladno odredbi članka 464. stavka 4. ZKP/08 oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, a zbog svih žalbenih osnova samo ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja.

Budući da se žalbom oštećenice L. B. prvostupanjska presuda pobija zbog odluke o kazni, no ne i zbog nekog od razloga predviđenih u prethodno citiranoj zakonskoj odredbi (odluke suda o njezinim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu), a ne radi se o slučaju preuzimanja kaznenog progona državnog odvjetnika od oštećenika kao tužitelja, ta je žalba nedopuštena.

Stoga ju je, sukladno odredbi članka 481. stavka 2. ZKP/08, trebalo odbaciti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

U odnosu na točku II. izreke ove odluke

I Kž 385/16-4

Na žalbu optuženika osim zbog odluke o kazni

Očito upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, optuženik u žalbi ističe da su obrazloženja odluka o neprihvaćanju određenih dokaznih prijedloga obrane nedovoljna, štura, nejasna te proturječna razlozima i određenim činjenicama utvrđenima u postupku.

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasne, dostatne i logične razloge za svaku svoju odluku o odbijanju dokaznih prijedloga obrane, koji su sukladni činjenicama utvrđenima u tijeku ovog postupka. Te razloge, koji su izneseni na 3. stranici pobijane presude, u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na iste se, zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i žalitelj.

Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena prethodno istaknuta bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni njezinim ispitivanjem sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 nije utvrđeno ni postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Istaknutim žalbenim prigovorima optuženik zapravo osporava pravilnost i potpunost po prvostupanjskom sudu utvrđenog činjeničnog stanja.

Tako, osporavajući odluku o odbijanju njegovog dokaznog prijedloga za provođenjem psihološkog vještačenja oštećenice L. B. kao nevažnog, ističe da je jedan od indicija na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i psihološko stanje oštećenice za koju zaključuje da je bila žrtva spolnog nasilja te vještakinji, dr. P.-Č. postavlja pitanja o njezinom psihološkom stanju. Osim toga, ta vještakinja imala je zadatak provesti psihološko vještačenje optuženika i vezano za to je bila pozvana na raspravu da i usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje, tako da je odgovaranjem na pitanja suda o psihološkim karakteristikama i promjenama koje su se manifestirale kod oštećenice ta vještakinja izašla iz okvira svog zadatka te njezini odgovori na ta pitanja nisu mogli biti uzeti u obzir kao dokaz niti se na njima mogla temeljiti presuda. Nadalje, da je, imajući u vidu iskaze svjedokinja L. M. i M. B., koje su govorile o psihološkom stanju oštećenice, kao i to da je oštećenica bila upućena u bolnicu V., očito da ona ima psihičkih problema koji u velikoj mjeri dovode u pitanje kvalitetu njezinog pamćenja, reproduciranja zapamćenog događaja, kognitivne sposobnosti, uočavanje i zaključivanje o uzročno-posljedičnim odnosima te vjerodostojnost njezinog iskaza.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da je prvostupanjski sud, odlučujući o dokaznom prijedlogu obrane za provođenjem psihološkog vještačenja oštećenice, pravilno zaključio da je to vještačenje predloženo uopćeno, bez navođenja konkretnog razloga koji bi ukazivao na sumnju na postojanje poremećaja u njezinom psihološkom statusu, dok tijekom dokaznog postupka nije utvrđena nijedna činjenica koja bi to dovodila u sumnju, pri čemu je uzeto u obzir da je ona završila srednju školu za zanimanje medicinske sestre, tako da je morala uočavati i zaključivati o činjenicama i njihovim uzročno- posljedičnim odnosima te pamtiti i imati sposobnost reproduciranja zapamćenog. Nadalje, nakon što je pregledala snimku iskazivanja oštećenice, vještakinja psihijatrica, dr. I. P.-Č. navela je da ona dosta uvjerljivo prezentira svoje psihičke poteškoće nakon kaznenog djela koje je predmet ovog postupka, a na upit branitelja optuženika navela je da je reakcija

I Kž 385/16-4

oštećenice karakteristična za žrtve silovanja. Uzevši, dakle, u obzir sve navedeno, odluka prvostupanjskog suda o odbijanju kao nevažnog dokaznog prijedloga obrane za provođenjem psihološkog vještačenja oštećenice je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u cijelosti pravilna.

Točno je da je stalnoj sudskoj vještakinji za psihijatriju, dr. I. P.-Č. nalogom Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-198/15, IS-DO-87/15 od 16. veljače 2015. naloženo samo provođenje psihijatrijskog vještačenja optuženika (listovi 108-109). Međutim, to što je ona na raspravi 10. svibnja 2016., a nakon što je pregledala snimku iskazivanja oštećenice, odgovorila na načelna pitanja, ne samo predsjednice vijeća (o tome kako se osjeća osoba koja je bila žrtva silovanja), nego i branitelja optuženika (o tome je li reakcija oštećenice karakteristična za žrtve silovanja), ne predstavlja nijedan vid povrede procesnih pravila, kako se to sada tvrdi u žalbi optuženika. Naime, radi se o načelnim pitanjima koja se odnose na sve žrtve kaznenih djela protiv spolne slobode (što u konačnici zaključuje i sam žalitelj „vještakinja ... odgovarala na načelna pitanja suda o psihološkim posljedicama kod žrtava ovog i sličnih kaznenih djela“) o kojima se vještakinja psihijatrica kao osoba koja raspolaže stručnim znanjem i iskustvom u tom području bila ovlaštena očitovati i neovisno o tome što joj u konkretnom slučaju nije bilo naloženo provođenje i psihološkog vještačenja oštećenice.

Osporavajući pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju kao nevažnog dokaznog prijedloga obrane za provođenjem ginekološkog vještačenja oštećenice radi utvrđenja je li došlo do defloracije, optuženik u žalbi ističe da iz iskaza svjedokinje L. M. proizlazi da oštećenica nije imala intimne odnose ni prije ni nakon inkriminiranog događaja, tako da je za očekivati da bi došlo do defloracije da je netko prstom i to u više navrata penetrirao u vaginalni otvor oštećenice.

Budući da izložene žalbene tvrdnje predstavljaju ponavljanje navoda iz prijedloga obrane za provođenje ginekološkog vještačenja oštećenice na okolnost je li došlo do defloracije, o čemu se prvostupanjski sud već očitovao, davši za svoju odluku, doduše šture, ali sasvim dostatne, jasne i logične razloge, koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se upućuje i žalitelj (pasus 4., stranica 3. pobijane presude), ni njima nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da se cijela optužba, pa i izjave svjedoka temelje na neistinitim riječima oštećenice L. B. koja ni sama ne zna bitne okolnosti počinjenja kaznenog djela (je li optuženik penetrirao jednim ili s više prstiju, kojim prstom, ne može se sjetiti kako je izgledao nož, nije vidjela spolovilo optuženika pa onda ne zna je li bilo ukrućeno ili ne, nije jasno u čemu se sastoji sila koja je prema njoj primijenjena od strane optuženika jer da iz njezinog iskaza proizlazi da je on na nju legao tek dijelom svog tijela, ali nije jasno je li ga ona već tada odgurivala ili je tek tada osjetila bol uzrokovanu penetracijom) i koja je podnošenje kaznene prijave u ovom predmetu „tempirala“ s neposrednim izlaskom optuženika iz istražnog zatvora u kaznenom postupku koji se protiv njega vodio zbog kaznenog djela prijetnje na njezinu štetu, a sve kako bi bio zadržan u istražnom zatvoru. Što se tiče svjedokinja L. M. i M. B., da one nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju, već svoja saznanja crpe iz onoga što im je rekla oštećenica, time da je svjedokinja

I Kž 385/16-4

L. M. zainteresirana stati na stranu oštećenice jer je i sama oštećena prijetnjom od strane optuženika, tako da ni njezin iskaz nije objektivan i nepristran.

U odnosu na istaknute žalbene navode kojima optuženik nastoji osporiti vjerodostojnost personalnih dokaza, i to osobito iskaza oštećenice L. B. i svjedokinje L. M., prije svega treba navesti da je oštećenica L. B. prilikom ispitivanja u stadiju istrage sukladno članku 236. stavku 1. u vezi s člankom 292. stavcima 3. i 4. ZKP/08 vrlo detaljno, jasno i okolnosno iskazivala, kako o samom inkriminiranom događaju (a u okviru toga o svim okolnostima na temelju kojih je prvostupanjski sud izveo svoje zaključke o postojanju konstitutivnih elemenata kaznenog djela za koje je optuženika proglasio krivim, među kojima su i uporaba oružja, sile i prijetnje – pasusi 6. i 7. na 8. stranici pobijane presude), tako i o odnosu optuženika prema njoj prije tog događaja te o svom postupanju i psihološkom stanju nakon tog događaja (a u okviru toga o razlozima vremenskog proteka od inkriminiranog događaja do podnošenja kaznene prijave). Točno je da, kako se to tvrdi u žalbi optuženika, svjedokinje L. M. i M. B. nemaju neposrednih saznanja o samom inkriminiranom događaju, nego su svoja saznanja o istome dobila od oštećenice. No, kaznena djela protiv spolne slobode, kakvo je i ovo konkretno, u pravilu se ni ne čine pred drugim osobama, tako da neposredna saznanja o njima imaju samo počinitelj i žrtva. Međutim, iskazi svjedokinja L. M. i M. B. su u pogledu svih činjenica koje su odlučne za zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika suglasni iskazu oštećenice, zbog čega ih je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao istinite.

Osim toga, a kao što je već prethodno navedeno, i vještakinja psihijatrica, dr. I. P.-Č. je navela da oštećenica dosta uvjerljivo prezentira svoje psihičke poteškoće nakon kaznenog djela te da je njezina reakcija karakteristična za žrtve silovanja, dok je u odnosu na optuženika zaključila da je on teško doživio odbijanje oštećenice kad joj se pokušao približiti i kad joj je dao do znanja da mu se sviđa, a njezino inzistiranje da budu samo prijatelji doživio je kao snažnu narcističku povredu, osjećao se poniženim i uvrijeđenim te su se s protekom vremena u njemu gomilale negativne emocije spram nje s potrebom da je što prije i što grublje kazni.

Prema tome, prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza oštećene L. B. te drugih personalnih i materijalnih dokaza u spisu, koje je savjesno i kritički ocijenio, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, izveo pravilne zaključke o svim odlučnim činjenicama u odnosu na radnje opisane u izreci pobijane presude za koje je optuženika proglasio krivim, davši za takva svoja utvrđenja logične, jasne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda nije s uspjehom dovedena u sumnju ni prethodno izloženim žalbenim navodima optuženika.

Optuženik samo u uvodu žalbe podnesene po branitelju navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, no ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u članku 469. točkama 1. do 6. ZKP/08 radilo niti obrazlaže ovu žalbenu osnovu. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08, no pri tome nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon. Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

I Kž 385/16-4

Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, dok u dovoljnoj mjeri nije cijenio iskazanu znatnu količinu kriminalne volje, postupanje optuženika nakon počinjenja kaznenog djela i težinu posljedica koje je oštećenica pretrpjela izvršenjem kaznenog djela. Smatra da okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim upućuju na zaključak da jačina ugrožavanja povrijeđenog prava na spolnu slobodu nadilazi uobičajenu jačinu ugrožavanja karakterističnu za takva kaznena djela. Nadalje, da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir kao otegotnu okolnost činjenicu da je optuženik nakon počinjenja ovog kaznenog djela izvršio još dva kaznena djela prijetnje od čega je u jednom od njih (u odnosu na koje presuda još nije postala pravomoćna) oštećena ista oštećenica kao i u ovom postupku, dok je kaznenim djelom u odnosu na koje je presuda postala pravomoćna oštećena prijateljica oštećenice iz ovog predmeta, L. M. i to na način da je optuženik iskoristio profil ovdje oštećenice L. B. na društvenoj mreži F. da bi porukama prijetio smrću L. M. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud također propustio uzeti u obzir duboku traumatiziranost oštećenice kao posljedicu izvršenja ovog kaznenog djela.

U žalbi zbog iste žalbene osnove optuženik ističe da je njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela prijetnje na štetu L. M. neopravdano uzeto kao otegotna okolnost jer da te prijetnje nisu u vezi ovog kaznenog djela niti su od utjecaja na stupanj krivnje u ovom djelu, a ni na posljedice ovog djela koje su se eventualno pojavile kod oštećenice.

Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir da se radi o osobi mlađe životne dobi (u vrijeme počinjenja kaznenog djela imao je navršenu … godinu života), smanjeno ubrojivoj, ali ne bitno, da je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, uz uporabu oružja, sile i prijetnje te da se radilo o planiranom postupanju s visokim stupnjem svijesti o protupravnosti jer je oštećenica jasno i nedvosmisleno odbijala njegovu namjeru za spolnim kontaktom. Cijeneći jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra kao jednu od daljnjih okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. KZ/11, od utjecaja prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ista ne odudara od prosjeka kod takvih kaznenih djela. Stoga su neprihvatljive žalbene tvrdnje državnog odvjetnika da jačina ugrožavanja povrijeđenog prava na spolnu slobodu nadilazi uobičajenu jačinu ugrožavanja karakterističnu za takva kaznena djela. Cijeneći, nadalje, ponašanje optuženika nakon počinjenog kaznenog djela, prvostupanjski sud je pravilno, a protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, uzeo u obzir da je on pravomoćno proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje na štetu L. M. No, on je, a kako se to s pravom ističe u žalbi državnog odvjetnika, nakon počinjenja ovog kaznenog djela proglašen krivim i zbog kaznenog djela prijetnje počinjenog na štetu oštećenice ovog kaznenog djela te još nekolicine osoba, time da se tu radi o nepravomoćnoj presudi. Točno je da je oštećena L. B., a kako to proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu, ali i iz iskaza same oštećenice te svjedokinja L. M. i M. B., zbog psihičkih tegoba kao posljedice inkriminiranog događaja potražila liječničku pomoć. Međutim, riječ je o uobičajenoj posljedici koja nastupa kod oštećenika prilikom počinjenja ovakve vrste kaznenih djela, zbog čega državni odvjetnik nije u pravu ni kada svojom žalbom upire na to da je duboka traumatiziranost oštećenice kao posljedica izvršenja ovog kaznenog djela trebala biti cijenjenja otegotnom. Uzevši u obzir sve izloženo, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda upravo je kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga nisu

I Kž 385/16-4

mogle biti prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika izjavljene zbog osnove iz članka 471. stavka 1. ZKP/08.

Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 12. rujna 2016.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Damir Kos, v.r.