Revr-2300/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2300/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. Đ. iz B., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Odvjetničkom uredu G. i partneri u Z., Pisarnica u B., protiv tuženice II. O. š. B., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G. i H. M. u B., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-77/15-2 od 17. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 561/14-25 od 17. lipnja 2015., u sjednici održanoj 9. siječnja 2018.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom (toč. I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu sklopljen da neodređeno vrijeme između tužiteljice i tuženika za radno mjesto učiteljice razredne nastave kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom o otkazu ugovora o radu uvjetovanu skrivljenim ponašanjem klasa: ..., Ur. broj ... od 19. ožujka 2014. potvrđena odlukom tuženika klasa ..., Ur. broj ... od 10. travnja 2014. te radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. Naređuje se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao, radno mjesto učiteljice razredne nastave na kojem je radila prema otkazanom ugovoru o radu godine, a ako takvog radnog mjesta nema onda na poslove koji su tome odgovarajući sukladno tužiteljičinoj stručnoj spremi, sposobnostima i radnom iskustvu stečenim radom i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku od 8 dana.“

Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i usuglašeni s prikupljenom procesnom, tj. nisu u suprotnosti s provedenim dokazima (iskazima svjedoka i priloženim ispravama u spisu), ocijenjenim u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, a drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju presude odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koji se ukazuje sadržajem revizije.

Kroz spomenutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužiteljica u biti drukčije ocjenjuje provedene dokaze i sugerira drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, čime zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Međutim, takvi prigovori u revizijskom stupnju postupka nisu od značaja, jer prema odredbi čl. 385. ZPP-a reviziju nije moguće podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora u ovoj parnici jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a posljedično tome i za vraćanje na rad.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 1. rujna 2001. na radnom mjestu učiteljice razredne nastave,

- da je tuženik 19. ožujka 2014. donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja,

- da se u obrazloženju te Odluke tužiteljici stavlja na teret: da je 25. veljače 2014. ometala održavanje sjednice Učiteljskog vijeća - upadala u riječ uslijed izlaganja govornika, vikala - uslijed čega je dvjema kolegicama pozlilo pa su iznesene sa sjednice; da je 21. veljače 2014. najmanje 5 puta telefonski uznemiravala tajnicu - vikala, vrijeđala ju i tražila da objasni procedura „kako doći do ravnateljice“; drugi put da ju je nazvala i vrijeđala govoreći joj da ne radi svoj posao, da ga ne zna raditi, te pitala koja je svrha njenog postojanja u školi; da ju je treći put nazvala i tražila da joj odgovori zašto je Vaše dijete optuženo za krađu projektora, a nakon što joj je tajnica objasnila da ne zna ništa o toj krađi nastavila je i dalje na nju vikati sve dok ova nije bila prisiljena prekinuti telefonsku vezu; u Odluci se nadalje navodi da je tužiteljica u razdoblju od 2010. do 2013. u četiri navrata upozoravana na neprihvatljivo ponašanje uz upozorenje na mogućnost otkazivanja ugovora o radu; te da joj je omogućeno iznošenje obrane,

- da je tužiteljica već prethodno bio opomenut od strane (ovlaštene osobe) poslodavca zbog kršenja radnih obveza pa tako između ostalog zbog nedoličnog ponašanja i komunikacije sa nadređenim mu radnicima tuženika (slanjem e-maila neprimjerenog i nedoličnog sadržaja tuženikovu osoblju u matičnu kuću u Francuskoj),

- da je tužiteljica doista učinila rečene povrede koje su joj Odlukom o otkazu stavljene na teret, kao i da je prethodno u više navrata bila upozoravana na kršenje obveza iz radnog odnosa,

- da je tužiteljica pozvana na iznošenje obrane pozivom od 4. ožujka 2014. te je istu iznijela 10. ožujka 2014., iako je u pozivu navedeno da ju iznese najkasnije idući radni dan,

- da je Radničko vijeće dopisom ravnateljice škole od 6. ožujka 2014. pozvano da se očituje o namjeri otkaza ugovora o radu tužiteljici, te je 12. ožujka 2014. dostavilo suglasnost na odluku o otkazu, time da se u istoj navodi da je 40 članova bilo suglasno za otkaz, 7 protiv i 2 glasa suzdržana,

- da je u toj suglasnosti Radničkog vijeća navedeno da se suglasnost za namjeravani otkaz tužiteljici daje na temelju obrazloženja ravnateljice škole i predstavljene dokumentacije članovima,

- da je suglasnost za namjeravani otkaz ugovora o radu tužiteljici dao i Školski odbor tuženice na sjednici održanoj 14. ožujka 2014.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik (poslodavac) ima opravdani razlog za predmetni otkaz ugovora o radu tužiteljici na temelju čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR), slijedom čega spornu odluku o otkazu ocjenjuju dopuštenom i zakonitom i stoga odbijaju tužbeni zahtjev.

Takav zaključak nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima pravdani razlog i to u slučaju da radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Prema nalaženju ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je u konkretnom slučaju riječ o neprimjerenom ponašanju tužiteljice, nadasve neprihvatljivom i nedopuštenom za prosvjetnog radnika, koje opravdava odluku o otkazu ugovora uvjetovanom skrivljenim ponašanjem (čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a). Stoga suprotna razlaganja tužiteljice u tom pogledu, a koja se u suštini svode na osporavanje učinjenih povreda radne obveze (što u reviziji, kako je već istaknuto, nije dopušteno), nemaju nikakvog opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

Neosnovano tužiteljica i u reviziji ustraje pri tvrdnji da joj prije donošenja pobijane odluke o otkazu nije omogućeno iznošenje obrane (čl. 111. st. 2. ZR-a), te da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena bez prethodnog savjetovanja sa radničkim vijećem (čl. 118. ZR-a) budući da radničkom vijeću nisu dostavljeni podaci važni za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika (čl. 149. ZR-a), a zbog čega bi ista bila ništava (čl. 149. toč. 12. ZR-a). Na takve navode, prije svega, valja odgovoriti da iz rezultata provedenog postupka kao i stanja spisa proizlazi da je tužiteljica prije donošenja pobijane odluke bila pozvana da iznese obranu, što je ona i učinila, pa stoga tužiteljičin prigovor da joj nije omogućeno iznošenje obrane nije osnovan. Također, u postupku je utvrđeno da je tuženica svoju namjeru otkazivanja ugovora o radu tužiteljici pisano priopćila radničkom vijeću, uz dostavljanje dostatnih podataka na temelju kojih se radničko vijeće moglo očitovati o namjeravanom otkazu, što je ono i učinilo (suglasilo se s otkazom ugovora o radu tužiteljici) i to prije donošenja osporene odluke o otkazu ugovora o radu. Kraj utvrđene činjenice da je to očitovanje dalo radničko vijeće (što proizlazi i iz stanja spisa), u reviziji se neutemeljeno problematizira pitanje je li savjetovanje doista provedeno sa radničkim vijećem ili sa sindikalnim povjerenikom (štoviše, tužiteljica ničim ne dokazuje postojanje sindikalnog povjerenika - čl. 152. st. 3. ZR-a), pri čemu valja naglasiti da poslodavac nema obvezu uvažiti mišljenje radničkog vijeća (tužiteljica, naime, ne spada u krug osoba kojima se otkaz može dati samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća - čl. 150. ZR-a).

Dakle, postupak otkazivanja pravilno i zakonito proveden pa utoliko navodi tužiteljice da je došlo do povrede postupka prije otkazivanja (u smislu spomenutih odredaba ZR-a), što bi pobijanu odluku činilo nezakonitom, nisu utemeljeni i ne mogu se prihvatiti.

Konačno, neosnovan je i ponovljeni prigovor tužiteljice da je predmetni otkaz ugovora o radu posljedica šikanoznog i diskriminirajućeg postupanja poslodavca prema njoj (čl. 5. ZR-a), jer utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižestupanjskim sudovima ne daje podlogu za takvo stajalište.

Slijedom svega rečenog, kako prema utvrđenjima suda proizlazi da je tužiteljica u više navrata kršila obveze iz radnog odnosa i na njih pisano upozoravana u smislu čl. 111. st. 1. ZR-a (pisana upozorenja također prileže spisu), da je postupak prije otkazivanja zakonito proveden te da se konkretne povrede koje su bile predmet ispitivanja ovog postupka doista i učinjene, ispunile su se sve pretpostavke iz čl. 107. ZR-a, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Budući da je otkaz ugovora o radu tužiteljici dopušten, pravilno je odbijen i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad (čl. 116. st. 1. ZR-a).

Zbog navedenog, reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 9. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.