I Kž-553/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-553/1998-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. D., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 28. kolovoza 1998. godine broj K-11/98-36, u sjednici održanoj 17. veljače 1999. godine u nazočnosti optuženikovog branitelja D. R., odvjetnika iz Z., i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. D.D. i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli proglašen je krivim opt. D.D. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i kaznenog djelo pokušaja teške krađe prema neprikladnom objektu iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 33. st. 3. KZ, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je temeljem čl. 60. st. 2. toč. c. KZ za oba djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca u koju mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. travnja 1998. godine, pa nadalje.

Po čl. 132. st. 2. ZKP optuženik je obvezan oštećenoj B.V. platiti iznos od 2.610,00 kn kao naknadu štete, a po čl. 122. ZKP sudu nadoknaditi efektivne troškove kaznenog postupka i platiti trošak u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn.

Istom presudom temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP protiv opt. D.D. odbijena je optužba zbog kaznenog djela pokušaja teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 33. KZ.

Protiv osuđujućeg dijela presude optuženik je podnio žalbu izjavljenu po branitelju M.Š., odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik državnog odvjetnika nakon razgledavanja spisa u smislu čl. 373. st. 1. ZKP vratio ga je uz prijedlog da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Na zahtjev istaknut u žalbi u smislu čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća uredno su obaviješteni opt. D.D. i njegov branitelj, time da se na temelju čl. 374. st. 2. ZKP nije našlo da bi na sjednici bila svrhovita nazočnost optuženika koji je u pritvoru, a ima branitelja.

Pristupio je kao zamjenik optuženikova branitelja D.R., odvjetnik iz Z., i bio nazočan sjednici vijeća uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik pobija osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredbe iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer smatra da sud nije ocijenio odlučnu činjenicu da se netko pri ulasku u stan ošt. B.V. poslužio pripadajućim ključem kao i to da sud nije ocijenio vjerodostojnost iskaza svjedoka na kojima se temelji alibi optuženika.

U pogledu bitne povrede odredbe iz čl. 367. st. 2. ZKP optuženik ističe da je presuda u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1 utemeljena na prepoznavanju obavljenom na način koji nije dozvoljen pozivajući se na povredu čl. 240. i čl. 177. st. 4. ZKP, a glede djela u toč. 2 tvrdi, da se sud upušta u interpretiranje nekog navodnog opisa optuženikovog fizičkog izgleda od svjedoka R.L. po kojem je izvršen izbor fotografija, a što u spisu i ne postoji.

Navedene postupovne povrede nisu ostvarene. Suprotno tvrdnji žalbe, sud je naveo razloge o svim odlučnim činjenicama relevantnim za utvrđenje esencijalnih obilježja oba inkriminirana djela, te sadržajno obrazložio zbog čega nije prihvatio iskaze svjedoka koji su trebali potvrditi alibi optuženika. Osim toga, kad su u presudi navedeni razlozi koji su po ocjeni žalitelja nedovoljni neće se raditi o bitnoj postupovnoj povredi, kako to optuženik pogrešno smatra, već o žalbenom osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Glede relativno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP, treba reći, da je prepoznavanje vršeno u fazi postupka kad je počinitelj djela bio nepoznat, pa je državni odvjetnik u smislu čl. 185. ZKP zatražio da redarstvene vlasti poduzmu neke istražne radnje, tako da je Policijska uprava K. između ostalog na zahtjev Županijskog državnog odvjetnika u Karlovcu u kaznenom predmetu NN počinitelja izvršila radnje prepoznavanja po oštećenoj kao svjedoku B.V., a o čemu je sastavljen zapisnik uz posebno izvješće (list 148 i 154 spisa) iz kojeg proizlazi, da je oštećenica prepoznala počinitelja sa stopostotnom sigurnošću. Prema tome, u toj fazi postupka djelatnici policije su mogli izvršiti radnje prepoznavanja, a što im u ostalom dopušta i čl. 179. ZKP prema kojem redarstvene vlasti mogu poduzeti potrebne mjere radi utvrđivanja istovjetnosti osumnjičenika, pa ga u tu svrhu mogu slikati, uzimati mu otiske prstiju, te obaviti i prepoznavanje.

Dakle, navedeni dokaz nije pribavljen na nezakonit način povredom odredaba kaznenog postupka.

Druga istaknuta povreda iz istog osnova također nije počinjena, jer je svjedok R.L. opisala fizički izgled optuženika u svom iskazu već u istrazi, a pritom je izjavila da joj je policija pokazala više slika istovremeno, pa da je na tim slikama prepoznala osobu sa kojom je imala kritičnog dana kontakt (optuženika), a tvrdnja žalbe da se radi o osobi koja pokazuje paranoidne znakove najblaže rečeno je neumjesna.

Drugostupanjski sud je postupio i po službenoj dužnosti shodno odredbi čl. 379. st. 1. ZKP ispitavši postojanje onih bitnih povreda iz čl. 367. ZKP taksativno navedenih u tom članku i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, pa ostvarenje takvih povreda nije našao. Nije u pravu optuženik kad tvrdi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud je određeno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane, te savjesno i kompleksno analizirajući provedene dokaze, svakog posebno, te u njihovoj međusobnoj relaciji logikom povezivanja djelova u cjelinu i pravilnom ocjenom rezultata takove analize pouzdano je zaključio, da je optuženik izvršio one kriminalne radnje na način kako ga se tereti u toč. 1 i 2 izreke osuđujućeg dijela pobijane presude.

Činjenice i okolnosti koje se navodima žalbe osporavaju polazeći od aspekta obrane, da djelo optuženiku nije dokazano, već su tijekom postupka bile poznate sudu prvog stupnja i svestrano su razmotrene i sud je o njima iznio sadržajne razloge, pa da ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja na te razloge se upućuje žalitelja.

Ovdje treba samo dodati, da je prvostupanjski sud na temelju zapisnika o očevidu od 3. travnja 1998. godine i iskaza svjedoka R.L. pouzdano utvrdio način provaljivanja u stan A.V., a za procjenu da su oštećenja na vratima nastala primjenom sile nije potrebna posebna kvalifikacija. Osim toga, svjedok R.L. sa sigurnošću je prepoznala optuženika kao osobu koja se je interesirala gdje stanuje obitelj V., a po odlasku te osobe nakon deset minuta izašla je iz svog stana i vidjela otvorena ulazna vrata stana V. s oštećenjem u visini brave i komadićima drveta na tlu, a kako je počinitelj ušao u stan B.V., gdje je počinjeno djelo razbojništva, u konkretnom slučaju je irelevantno.

Nadalje, istina je da sud nije poklonio vjeru svjedocima koje je optuženik predložio u dokaz svoga alibija. Već je rečeno da je u obrazloženju svoje presude sud o razlozima zbog čega nije uzeo u obzir navedene iskaze iznio sadržajne i prihvatljive razloge. Međutim, ovdje treba još dodati, da je sud ovlašten po načelu slobodne ocjene dokaza iskaze svjedoka i navode obrane optuženika ocjenjivati po njihovoj uvjerljivosti sa stajališta logike, psihologije i životnog iskustva. Tako je i u ovom konkretnom predmetu sud savjesno i svestrano ocijenivši uvjerljive iskaze oštećene kao svjedoka B.V. i svjedoka R.L., te ostale provedene dokaze, zapisnike o očevidu s fiksiranim materijalnim tragovima i zapisnike o prepoznavanju počinitelja i navedene dokaze opravdano proglasio vjerodostojnim. Pokraj takve ocjene citiranih dokaza i u posvemašnoj nemogućnosti da se u bilo kojoj mjeri prihvati obrana optuženika kojom on negira bilo kakvu nazočnost u mjestima izvršenja kaznenog djela, a ne prihvativši dokaze koji bi potvrdili takovu obranu, sud nije imao razloga odbiti iskaze oštećenice kao svjedoka B.V. ili svjedoka R.L. kao neuvjerljive, tim prije što su dijelom potvrđeni drugim dokazima, materijalnim tragovima i činjenicom sigurnosti prepoznavanja optuženika koju on bezuspješno u žalbi osporava, a o čemu je već bilo riječi.

Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima se zasniva pobijani dio presude ovaj drugostupanjski sud zaključuje, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa se žalba i iz tih osnova ukazuje neutemeljena.

Sud je u smislu čl. 382. ZKP razmotrio i odluku o kazni te utvrdio, da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne uzeo u obzir sve okolnosti koje u smislu čl. 56. KZ utječu da kazna bude veća ili manja, te na temelju svestrane ocjene tih okolnosti pravilno optuženiku utvrdio pojedinačne kazne za svako počinjeno djelo i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i dva mjeseca, koja je adekvatna njegovom opsegu krivnje i činjenici da je optuženik imao do sada neusklađeno ponašanje sa zakonom i da se radi o višestrukom povratniku, pa izrečena jedinstvena kazna se ne ukazuje prestrogom nego primjerenom i dostatnom u konkretnom slučaju za realizaciju svih svrha kažnjavanja predviđenih zakonom.

Radi izloženog presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude a temeljem čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 17. veljače 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.