Rev-2431/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2431/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO K. K. po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženog R. V. iz P., V. V. iz P. G., V. M. iz P., T. I. iz P. G., T. V. odnosno N. iz P. G., Š. M. iz V., Š. P. iz V., D. B. iz P., zastupanih po punomoćnicima H. M. i R. M., odvjetnicima iz Z., te P. P. iz P., radi isplate i naknade štete, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 8. VI. 1990. br. Gž-445/90-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 19.

XII. 1989. br. P-31/88-44, u sjednici održanoj dana 6. ožujka 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 19. prosinca 1989. godine, broj XVII P-31/88-44 sudjeno je:

"Tuženici su dužni tužitelju solidarno isplatiti iznos od 21,927.848 prijašnjih dinara (2.192 konv. dinara) zajedno sa kamatom u smislu čl. 277. ZOO počev od 18. VIII. 1986. g., pa do 6. X. 1989. g., a od 6. X. 1989. pa do isplate kamatu u smislu čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. O d b i j a s e tužitelj sa točkom II. tužbenog zahtjeva koji glasi:

I-tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 1,119.294 prijašnjih dinara (111 konv. dinara) uz kamatu koja se odobrava na štedne uloge oročene bez posebne namjene preko godinu dana, tekućih od 1. I. 1989. g., pa do isplate, kao naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

III. Tuženici su dužni tužitelju solidarno naknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 35,220.000 prijašnjih dinara (3.522 konv. dinara), u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.“

Presudom Okružnog suda u Karlovcu od 8. VI. 1990. godine, broj Gž-445/90-2 odbijene su žalbe tužitelja i tuženih kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 19. XII. 1989. godine broj P-31/88-44 se potvrdjuje.

Protiv drugostepene presude tuženi su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede na koju se ukazuje u reviziji, a nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili zahtjevu tužitelja da mu tuženi plate iznos od 21,927.848 prijašnjih dinara (2.192,00 konv. dinara) zajedno sa pripadajućom kamatom.

Nesporno je da su tužitelji i prvotuženik 12. XII. 1983. godine zaključili prvi ugovor o kreditu 2-M/83, zatim 6. II. 1985. godine aneks tog ugovora, 19. II. 1985. ugovor o kreditu 2/84 te da je 17. X. 1984. tuženiku odobren kredit od 2,503.407 prijašnjih dinara (250,00 konv. dinara) za nabavku poljomehanizacije te dovršenja stajskog objekta.

Nije sporno niti to da je prvotuženik potrošio točno iznose navedene u ugovorima i da iznos glavnice koja ga tereti po zaključenim ugovorima iznosi 13,243.691 prijašnji dinar (1.324 konv. dinara) a da ga terete i anuitetne kamate od 8,684.157 prijašnjih dinara (864,00 konv. dinara) i da to ukupno iznosi 21,927.848 prijašnjih dinara (2.192,00 konv. dinara) koliko tužitelj potražuje od tuženih.

Utvrdjeno je, i to da prvotuženik nije bio u stanju dovršiti objekat kako je dogovoreno, pa da se zbog toga nije moglo pristupiti kupnji i montiranju izmuzišta te kupnji stoke, odnosno da prvotuženik nije pokazao spremnost da se objekt konačno dovrši i stavi u funkciju. Iz tih činjeničnih utvrdjenja proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nije prvotuženiku trebao ostaviti naknadni rok za ispunjenje, jer je iz ponašanja prvotuženika proizlazilo da on niti u ostavljenom roku neće ispuniti svoju obvezu, pa je tako tužitelj imao pravo tražiti raskid ugovora (čl. 128. Zakona o obveznim odnosima - "Sl. l. SFRJ", br. 29/78, 39/85, 48/85 i 57/89). Pravna posljedica toga jeste da prvotuženik vrati tužitelju ono što je na temelju ugovora primio i pravilno je u tom dijelu pravomoćno udovoljeno tužbenom zahtjevu.

Nisu se mogli prihvatiti oni revizijski razlozi i prijedlozi kojima se želi prikazati da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrdjeno, jer se revizija zbog tih razloga ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.