Revr-1301/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1301/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. V. iz N., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 2577/11-2 od 28. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2197/09 od 14. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2577/11-2 od 28. kolovoza 2013., i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2197/09 od 14. lipnja 2011., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos 131.470,28 kuna s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama te da mu naknadi parnični trošak u iznosu 16.070,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem osporava revizijske navode tuženice te predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, a podredno odbije kao neosnovana.

Revizija tuženice je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica postavlja materijalnopravno pitanje da li se na djelatne vojne osobe, u razdoblju u kojem nisu bili na snazi provedbeni propisi kojima se regulira rad izvan redovnog radnog vremena (straža, dežurstvo, noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom), prilikom isplate dodataka na plaću primjenjuju opći propisi. Ujedno postavlja pitanje koje se odnosi na duljinu trajanja prekovremenog rada djelatnih vojnih osoba.

Kao razloge važnosti tuženica u reviziji ukazuje na odluke ovoga suda Revr-753/09 i Revr 791/07 u kojima je izraženo različito pravno shvaćanje u pogledu obračuna naknade za prekovremeni rad od shvaćanja zauzetog u pobijanim odlukama. Također tuženica navodi da se o istim činjeničnim i pravnim situacijama vodi veći broj predmeta pred općinskim i županijskim sudovima na području Republike Hrvatske.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama za razdoblje od srpnja 2006. do lipnja 2009.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba te da je u razdoblju od srpnja 2006. do lipnja 2009. obavljao stražarsku službu i službu dežurstva te je na taj način ostvario određeni broj prekovremenih sati za koje nije dobio slobodne dane, a niti adekvatnu novčanu naknadu.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati bruto iznos 131.470,28 kn. Pri tome prvostupanjski sud smatra kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04). Pri tome je prvostupanjski sud vrednovao dežurstvo i stražarsku službu kao neprekidan prekovremeni rad bez odbijanja razdoblja osmosatnog odmora, odnosno na način da se osmosatni odmor također ima računati kao prekovremeni rad. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio u cijelosti odluku prvostupanjskog suda.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Odredbom čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04) bilo je propisano da je rad dulji od punog radnog vremena (prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezna obavljati kad su zapovjeđene mjere pripravnosti, u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi, tijekom vojne vježbe, tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti, tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi (st. 1.), na rad iz st. 1. tog članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima (st. 2.), prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica (st. 3.), rad iz st. 3. tog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine, (st. 4.), djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima (st. 5.), pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća (st. 6.).

Člankom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07 - dalje: ZIDZSOSRH) propisano je da se u članku 97. stavku 1. podstavak 5. briše, u stavku 6. iza riječi „radnog vremena“ stavlja točka, a riječi „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća“ brišu se dok je iza stavka 6. dodan stavak 7. koji glasi: „Dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom uredit će se rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću“.

Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) i koji Pravilnik je stupio na snagu 1. listopada 2009., te je raniji Pravilnik izmijenjen na način da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

U razdoblju nakon stupanja na snagu ZIDZSOSRH, a sukladno izmijenjenoj odredbi čl. 97. st. 7. Zakona nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo.

Tuženica prvim postavljenim materijalnopravnim pitanjem (a koje se odnosi na osporavanje potraživanja tužitelja s naslova naknade plaće za prekovremeni rad nakon stupanja na snagu ZIDZSOSRH u razdoblju kada nije donesen provedbeni propis) zapravo osporava postojanje pravne osnove za isplatu dodataka na plaću koje tužitelj traži.

Takvo pravno shvaćanje tuženice je pogrešno, jer se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati te su stoga nižestupanjski sudovi pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08) koji se primjenjuje od 31. srpnja 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. naveo da bi rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države ne smiju biti na štetu građana. Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili za stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

Stoga je odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje da se, u razdoblju kada nije bio donesen provedbeni propis koji bi odredio visinu posebnog dodatka na plaću za službu dežurstva, na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 supsidijarno primjenjuju propisi kao za državne službenike i namještenike, uključujući i dežurstvo ili stražu. Stoga nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju za sporno razdoblje priznali naknadu plaće temeljem propisa koji vrijede za državne službenike i namještenike, odnosno temeljem općih propisa.

Međutim,osnovano tuženica drugim postavljenim pravnim pitanjem ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad nisu odbijali razdoblje osmosatnog odmora. Tuženica zapravo postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), i kada je životno i logično da tužitelj kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radu, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, što nije fizički moguće i nije životno, a takvo je stajalište ovaj sud već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.

Obzirom da su u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi vrednovali dežurstvo i stražarsku službu kao neprekidan prekovremeni rad bez odbijanja razdoblja osmosatnog odmora, pogrešno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno 44. Kolektivnog ugovora, kada su tužitelju dosudili i naknadu za prekovremeni rad za osmosatni odmor.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili utvrditi koje se vrijeme (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) može priznati kao prekovremeni rad, a koje se računa kao redovni odmor. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će postupiti sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 1. veljače 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.