Kžm-9/2016-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 9/16-6

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. R. B. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 12. siječnja 2016. broj Km-3/2015, u sjednici održanoj 19. travnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba mlt. R. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku mlt. R. B. je, zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12; dalje u tekstu: KZ/11) izrečena odgojna mjera upućivanja u posebnu odgojnu ustanovu, u kojoj maloljetnik ostaje dok je to potrebno radi njegovog liječenja, zaštite i osposobljavanja, ali ne dulje od tri godine.

Na temelju čl. 89. st. 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15; dalje u tekstu: ZSM/11), troškovi kaznenog postupka padaju na teret državnog proračuna.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetnik putem branitelja B. K., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o odgojnoj mjeri. Predlaže da se pobijano rješenje preinači i postupak obustavi, odnosno izrekne odgojna mjera iz čl. 15. ZSM/11 kao blaža sankcija.

Državni odvjetnik je u odgovoru na žalbu predložio odbijanje maloljetnikove žalbe. Spis je sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) u vezi s čl. 3. ZSM/11 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

U žalbi se uvodno tvrdi da prvostupanjsko rješenje nije zakonito jer je „isto u proturječnosti s razlozima o odlučnim činjenicama, djelimice su razlozi nejasni, a rezultat je i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se i odluka o izrečenoj odgojnoj mjeri ukazuje kao prestroga“. Međutim, osim što bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 u žalbi nije obrazložena i konkretizirana, sadržaj žalbenih navoda ustvari izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Nadalje, pobijano rješenje sadrži jasne, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u kojima nema proturječja. Tako je prvostupanjski sud korektnom interpretacijom bitnog sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito o pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenika i ne prihvaćanju obrane maloljetnika, uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je maloljetnik ostvario elemente bića terećenog kaznenog djela.

Slijedom navedenog nije osnovana žalba maloljetnika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijanog rješenja nije našao da su počinjene povrede zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. ZKP/08.

Nije u pravu maloljetnik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te prigovara prihvaćanju iskaza oštećenika.

Osnovano je prvostupanjski sud, konfrontirajući obranu maloljetnika i iskaz ošt. K. M. ocijenio da je oštećenik, sukladno svojim psihofizičkim sposobnostima, vjerno i istinito opisao predmetni događaj, a prema nalazu i mišljenju vještaka psihologa mr. sc. J. B. oštećenik ima sposobnost istinitog iskazivanja o proživljenom događaju. Nadalje, osim što maloljetnik negira bilo kakav kontakt sa oštećenikom i tvrdi da se nije udaljavao od kuće, nema razumnog objašnjenja zašto bi ga ošt. K. M. neistinito teretio, niti je realno postojanje nekog drugog motiva, primjerice ostvarivanje naknade štete (opravdanje roditelja maloljetnika za učin djela pred Centrom za socijalnu skrb V. - list 72-73 spisa). U prilog ovom zaključku govori iskaz majke maloljetnika o očuvanim dobrim odnosima između obje obitelji, kako pravilno zaključuje sud prvog stupnja, tim više što je obitelj maloljetnika skromnog materijalnog statusa i korisnik je socijalnih naknada.

Nasuprot žalbenim prigovorima, a unatoč slabije razvijenog govora i granične inteligencije oštećenika, iz njegovog dosljednog i slikovitog opisa zbivanja pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je maloljetnik primjenom sile i obmane izvršio spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje i time ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11. Naime, iz iskaza ošt. djeteta K. M. proizlazi da ga je maloljetnik namamio do šume govoreći da će mu pokazati igru sa psom, a potom je koristeći fizičku nadmoć nad šestogodišnjim oštećenikom silom svoje spolovilo gurnuo u oštećenikov anus i usta, o čemu se oštećenik odmah nakon događaja povjerio roditeljima, unatoč prijetnje maloljetnika da o tome ne smije nikome govoriti, što ukazuje na maloljetnikovu svijest o zabranjenosti predmetnog ponašanja.

Slijedom navedenog, nema dvojbe da je prvostupanjski sud na temelju iscrpno provedenog dokaznog postupka i savjesno ocijenjene dokazne građe opravdano zaključio da je maloljetnik počinio terećeno kazneno djelo pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Maloljetnik se žali zbog izrečene odgojne mjere te smatra da bi se i odgojnom mjerom iz čl. 15. ZSM/11 kao „blažom mjerom“ u cijelosti ispunila svrha i cilj odgojnih mjera.

Razmotrivši žalbene navode maloljetnika ovaj sud nalazi da je odgojna mjera upućivanja u posebnu odgojnu ustanovu primjerena težini i pogibeljnosti kaznenog djela, te poglavito osobnosti odgojno i pedagoški zapuštenom maloljetniku. Prije svega valja istaći da su mjere iz čl. 15. i čl. 17. ZSM/11 zavodske odgojne mjere i obje se izriču kada je potrebno poduzeti trajnije i intenzivnije odgojne mjere ili mjere liječenja uz izdvajanje maloljetnika iz njegove životne sredine. Pored toga obje se ove odgojne mjere izvršavaju u domovima socijalne skrbi osnovanim za tu namjenu, time da je tretmanski program u posebnoj odgojnoj ustanovi posebno prilagođen maloljetnicima s psihofizičkim oštećenjima. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje psihofizičkih oštećenja kod mlt. R. B. to je pravilno prihvatio prijedlog stručnih službi i izrekao odgojnu mjeru iz čl. 17. ZSM/11 jer će upravo u posebnoj odgojnoj ustanovi biti primijenjeni terapijski i tretmanski sadržaji prilagođeni potrebama mlt. R. B. Stoga, unatoč činjenici da odgojna mjera iz čl. 17. ZSM/11 može najdulje trajati tri godine, dakle godinu dulje od odgojne mjere iz čl. 15. ZSM/11, ista će najbolje odgovoriti zahtjevima iz čl. 6. st. 1. ZSM/11 za pružanje zaštite, brige, pomoći i nadzora te osobito obrazovanja mlt. R. B., sve u cilju korekcije njegovog ponašanja i prevencije činjenja novih kaznenih djela.

Slijedom iznesenog, kako nije osnovana žalba maloljetnika, a ispitivanjem pobijanog rješenja nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP/08 u vezi s čl. 3. ZSM/11).

Zagreb, 19. travnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.