Croatian Supreme Court allows appeal, overturns lower court rulings on employee liability for damages due to procedural errors.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the plaintiff's appeal against the District Court's dismissal of a claim for damages totaling over 122,000 kn. The lower courts had rejected the claim because the employer failed to follow the internal rules regarding material liability when issuing the liability decision. The Supreme Court found that the lower courts erred in law by failing to recognize the finality of the employer's internal decision and incorrectly applied the statute of limitations, thereby remanding the case for a new trial.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.; čl. 395. st. 2.; When an employer's internal decision determining liability becomes final and binding, the court cannot examine its legality, and failure to assess the specific obligation arising from such a decision constitutes a material violation of procedural rules and incorrect application of substantive law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 203/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PP M. export-import d.d. Z. koga zastupa punomoćnica A. M. G., odvjetnica iz Z., protiv tuženika E. M. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-9813/01 od 26. studenoga 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-804/97 od 18. siječnja 2000. godine ispravljene rješenjem istog suda od 28. kolovoza 2001. godine broj Pr-804/97, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 2003. godine,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja prihvaća se kao osnovana, te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-9813/01 od 26. studenoga 2002. godine i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-804/97 od 18. siječnja 2000. godine, ispravljena rješenjem tog suda od 28. kolovoza 2001. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-9813/01 od 26. studenoga 2002. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-804/97 od 18. siječnja 2000. godine ispravljena rješenja isto suda od 28. kolovoza 2001. godine kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom da mu tuženik plati iznos od 122.607,79 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškom.
Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Protivna strana nije odgovorila na reviziju.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.
Revizija je osnovana.
Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženog iznosa od 122.607,79 kn s naslova naknade štete, zbog utvrđenog manjka u poslovodnoj jedinici RJ-… S. M. T., za koji manjak tužitelj tereti tuženika kao odgovornu osobu budući da je bio na radnom mjestu poslovođe navedene poslovodne jedinice.
Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, a što prihvaća i drugostupanjski sud, zaključujući da tuženi nije proveo postupak u skladu s Pravilnikom o materijalnoj odgovornosti radnika u kojem bi utvrdio postojanje obveze tuženika za naknadu štete u utuženom iznosu.
Pri tome zaključuje da Odluka o terećenju za manjak odgovorne osobe u RJ-…, koju je tuženik donio 27. ožujka 1995. godine ne može biti osnov postojanja odgovornosti tuženika za naknadu štete, budući da istoj odluci nije prethodio postupak u skladu s naprijed citiranim Pravilnikom.
Ovaj revizijski smatra da su ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) budući da pobijane presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi u suprotnosti sa sadržajem spisa, a zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava odlučne činjenice ostale su neutvrđene ili pogrešno utvrđene (čl. 395. st. 2. ZPP).
U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj dana 27. ožujka 1995. godine donio Odluku o terećenju za manjak odgovorne osobe u RJ-… pod brojem 427/95 koju je odluku tuženik primio dana 3. travnja 1995. godine.
Tom je odlukom tuženik kao odgovorna osoba terećen za utvrđeni manjak po izvršenim inventurama, te obvezan podmiriti utvrđeni manjak.
Navedena odluka sadrži pouku o pravnom lijeku prema kojoj je nezadovoljna strana ovlaštena izjaviti upravnom odboru prigovor u roku od osam dana po prijemu ove odluke.
Nije utvrđeno da bi tuženik protiv navedene odluke izjavio prigovor, odnosno da je pokrenuo sudski spor, što ne tvrdi niti tuženik.
S obzirom na izloženo trebalo bi zaključiti da je navedena odluka tužitelja konačna i pravomoćna.
Prema stajalištu ovog revizijskog suda kad je odluka poslodavca kojom se odlučuje o nekom pravu ili obvezi radnika postala pravomoćna, sud nije ovlašten ispitivati zakonitost te odluke.
S obzirom na izloženo tužitelj, suprotno zaključivanju prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, ima valjani osnov temeljem kojeg može zahtijevati naknadu štete od tuženika, a to je upravo Odluka tužitelja od 27. ožujka 1995. godine.
Uzimajući u obzir i daljnju utvrđenu okolnost, da je tužitelju dana 27. ožujka 1995. godine, na njegov zahtjev, prestao radni odnos kod tužitelja ovaj revizijski smatra da, u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj nije bio u obvezi voditi daljnji postupak u svezi utvrđivanja odgovornosti za štetu tuženika.
Međutim, kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava propustili ocijeniti sadržaj obveze tuženika prema Odluci od 27. ožujka 1995. godine nije utvrđeno koji je iznos tuženi u obvezi platiti tužitelju s naslova naknade štete.
Pri tome se napominje da, prema toč. 2 izreke navedene Odluke tužitelja od 27. ožujka 1995. godine, bi proizlazilo da je tuženik dužan isplatiti 50% utvrđenog manjka, tj. iznos od 61.303,90 kn, dok tužitelj traži tužbom isplatu cjelokupnog iznosa utvrđenog manjka, tj. iznos od 122.607,79 kn.
S obzirom na izloženo, a kako su ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, temeljem odredbe čl. 394. i 395. st. 2. ZPP-a reviziju je trebalo prihvatiti i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu ukinuti, te predmet vratiti na ponovni postupak, pa je stoga odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 9. prosinca 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.