Pž-3351/2010-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

38. Pž-3351/10-3

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, te Alice Pelicarić i Gorane Aralica Martinović, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. L., 2. Ž. B., 3. M. Š., 4. Z. R., 5. Ž. K., 6. R. M. i 7. N. Č., svi iz R., koje zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u R., protiv tuženika G. J. d.d. u stečaju, R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika M. Š.-P. iz G., koju zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u R., A. radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-442/09 od 2. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2011.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-442/09 od 2. veljače 2010. u točkama I. i II njene izreke te u dijelu točke III. njene izreke kojom je naloženo tužiteljima da umješaču naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 30.921,00 kn u jednakim dijelovima od po 4.417,29 kn svaki.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-442/09 od 2. veljače 2010. u dijelu točke III. njene izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 11.346,00 kn (jedanaesttisućatristočetrdesetšest kuna).

r i j e š i o je

I. Odbacuje se dopuna žalbe tužitelja izjavljena podneskom od 19. travnja 2010. kao nepravovremena.

Obrazloženje

Trgovački sud u Rijeci presudom poslovni broj P-442/09 od 2. veljače 2010. odbio je tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja: „1. Utvrđuje se da tavanski prostor koji se nalazi u stambenoj zgradi u K., (ranije ) – u zemljišnim knjigama označen kao tavanski prostor od 37,30 m2 koji se nalazi u K., objekt C-1, ulaz 3, sagrađenoj na katastarskim česticama broj 6647/17 i 6649/3, koji tavanski prostor je upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, u z.k.ul.br. 2826, poduložak broj 144, K.O. K., a u nalazu i mišljenju vještaka M. E. izrađenog u ovom postupku u prosincu 2002. godine označen kao Tavanski prostor II površine 47,31 m2 predstavlja zajednički dio zgrade i zajedničko vlasništvo svih vlasnika stanova na naznačnoj adresi, odnosno suvlasništvo svih vlasnika stanova na naznačenoj adresi u jednakim omjerima. Drugotuženik je dužan predati tavanski prostor označen u točki I. izreke presude u suposjed vlasnicima stanova u stambenoj zgradi na adresi K., (ranije ), u roku od 15 dana.“ (točka I. izreke presude). Tužitelje je sud obvezao platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.212,50 kn na jednake dijelove, odnosno svakog po 2.601,78 kn (točka II. izreke presude) i umješaču u iznosu od 42.267,00 kn, odnosno svakog po 6.038,14 kn (točka III. izreke presude).

Tužitelji su pravovremeno izjavili žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navode kako je „pogrešna“ i nezakonita presuda prvostupanjskog suda zbog stava koji je temeljio na Uredbi o održavanju zgrada („Narodne novine“ broj 64/97) smatrajući da su i međuvlasničkim ugovorom tužitelji trebali predvidjeti tavanski prostor kao zajednički dio zgrade, a da nisu dokazali da su to učinili. Žalitelji smatraju kako se Uredba ne može primijeniti jer je mjerodavno pravo u konkretnom slučaju „ZOVO“, a čak i da se ona (Uredba) primjenjuje smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno tumači. Tužitelji su pravo vlasništva na tavanu stekli temeljem samog zakona, a ako je sud smatrao da je međuvlasnički ugovor bitan za presuđenje u predmetnoj stvari morao je ispitati je li takav ugovor sklopljen, a kako to nije učinio počinio je bitnu povredu postupka. Prema „ZOVO-u“ za koji žalitelji navode da se ima primijeniti u konkretnom slučaju, tavan predstavlja zajednički dio zgrade, a time i vlasništvo svih tužitelja. Pobijaju i odluku o parničnom trošku, a podredno smatraju kako su troškovi tuženiku i umješaču priznati u previsokom iznosu, za sastav podneska za koje navode da nisu imali nikakvu svrhu u postupku, jer se ne radi o jednom od podnesaka iz Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i u njima se ponavljaju navodi istaknuti tijekom postupka te za pristup na ročišta na kojima se nisu izvodili dokazi, već se samo raspravljalo o procesnim pitanjima. Tužitelji drže i da je prvostupanjski sud počinio niz bitnih povreda, između ostalog i povredu odredbe čl. 191. i 192. Zakona o parničnom postupku, da je iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak, da je obrazloženje kontradiktorno u bitnim dijelovima i proturječno izreci pobijane presude pa je presuda nejasna i proturječna, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Predlažu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak pred drugim sucem ili presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova.

Podneskom od 19. travnja 2010. tužitelji su dopunili žalbu.

Tuženik je odgovorio na žalbu i predložio da se odbije i pobijana presuda potvrdi.

Umješač je odgovorio na žalbu navodeći kako se radi o posebnom dijelu zgrade koji je izgrađen dogradnjom i upisan u zemljišne knjige kao njegovo vlasništvo.

Predlaže da se žalba odbije, a dopuna žalbe odbaci jer je podnesena protekom roka za žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Dopuna žalbe nije pravovremena.

Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07-odluka USRH, 84/08, 123/08 - ispravak, u daljnjem tekstu: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud opisuje tijek postupka koji je proveo, opširno ponavljajući sve navode koje su stranke i umješač navele u podnescima te koje su izjavili na ročištima za glavnu raspravu da bi na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio kako tužitelji nisu dokazali da se radi o zajedničkom dijelu zgrade pri tom ukazujući na odredbu čl. 3. Uredbe o održavanju zgrada („Narodne novine“ broj 64/97) donesene na temelju čl. 387. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i dr.) kao podzakonskim aktom kojim je propisano što se smatra zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, ako suvlasnici zgrade međuvlasničkim ugovorom ne urede drugačije. Prvostupanjski sud navodi kako se među navedenim zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade ne nalazi tavanski prostor kao zajednički dio zgrade te zaključuje da su tužitelji kao suvlasnici mogli urediti i drugačije i da su mogli međuvlasničkim ugovorom predvidjeti tavanski prostor kao zajednički dio zgrade. Kako oni (suvlasnici) to nisu učinili, odnosno kako to nisu dokazali, prvostupanjski sud bespredmetnim smatra raspravljati o tome postoji li obveza tuženika na predaju predmetnog prostora u posjed tužiteljima. Slijedom toga je tvrdnje stranaka ocijenio pravno irelevantnim te je odbio tužbeni zahtjev i odlučio o troškovima.

Žalitelji nisu u pravu kada navode da se pobijana presuda ne može ispitati zbog u bitnim dijelovima kontradiktornog obrazloženja iz razloga što je ovaj sud zaključio da iz stanja spisa proizlazi da bitne činjenice između stranaka nisu sporne i moguće ih je utvrditi na temelju isprava koje se u spisu nalaze, neovisno o načinu na koji je prvostupanjski sud obrazložio svoju odluku te bez obzira na propis koji je primijenio.

Na žalbene se navode o počinjenom "nizu bitnih povreda" ne može odgovoriti jer ih žalitelji nisu konkretizirali, dok bitne povrede na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti nisu nađene.

Iz spisa ne proizlazi da bi tužitelj tužbu preinačio u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a, dok je o preinaci iz čl. 192. ZPP-a (subjektivnoj preinaci) tijekom postupka pravomoćno odlučeno pa taj žalbeni razlog nije osnovan.

Žalitelji pravilno navode da prvostupanjski sud nije mogao predmetni spor prosuđivati na temelju Uredbe o održavanju zgrade („Narodne novine“ broj 64/97) nego kroz odredbe Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92, 77/92, 92/94). Pravilnom bi primjenom tog Zakona po ocjeni ovog suda trebalo jednako odlučiti pa ovaj žalbeni navod nije osnovan. Tužitelji, naime, tvrde da su vlasnici nekretnina (stanova) kupljenih od tuženika kao i zajedničkih dijelova zgrade, među inim i prijepornog tavanskog prostora od 37,30 m2 koji je tuženik bespravno prenamijenio u stambeni prostor i kao posebni dio zgrade prodao trećoj osobi (ocu umješača) koji je vlasništvo tog posebnog dijela (uključujući i predmetnih 37,30 m2 tavanskog prostora) u zemljišne knjige uknjižio na svoje ime, a potom darovao ovdje umješaču. Svoje pravo vlasništva temelje na pravnom poslu (ugovorima o kupoprodaji nekretnina koji su sklopili sa tuženikom kao prodavateljem) te u predmetnom postupku traže da se utvrdi da i taj predstavlja zajednički dio zgrade i zajedničko vlasništvo, odnosno suvlasništvo svih vlasnika stanova te traže od tuženika da im predmetni dio preda u suposjed.

Prema odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01; u daljem tekstu: Zakon o vlasništvu) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu, prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjena i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Kako nije prijeporno, a to potvrđuju i podaci u spisu, ugovori o kupoprodaji nekretnina između pojedinih tužitelja (kao kupaca) i tuženika (kao prodavatelja) sklapani u razdoblju od 1991. do 1993. godine, iz čega proizlazi da tužitelji stjecanje prava vlasništva temelje na pravnom poslu.

Prema odredbi čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja pravnog posla - ugovora o prodaji između tužitelja i tuženika, bilo je propisano da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Iz navoda samih tužitelja, kao i iz isprava koji se nalaze u spisu (knjige položenih ugovora - listovi 315. do 318. i 323. spisa) oni tužitelji koji su s tuženikom sklopili kupoprodajne ugovore upisom u zemljišnu knjigu postali su vlasnicima kupljenih nekretnina na temelju pravnog posla (stanova) te su stekli suvlasništvo i na idealnim nedjeljivim udjelima svih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade na temelju Zakona jer iz tih gruntovnih izvadaka nije razvidno koje su konkretne dijelove tog zajedničkog prostora stekli.

Stoga tuženik, a nakon što su se tužitelji upisali u zemljišne knjige, više nije mogao biti vlasnikom, niti prodanih stanova pa tako ni zajedničkih dijelova zgrade.

Tuženik nije vlasnik niti prijepornog tavanskog prostora od 37,30 m2, budući da je i taj prostor (za koji tužitelji traže da se utvrdi njihovo suvlasništvo na njemu), tuženik prodao kupcu J. Š. koji se kao vlasnik toga prostora upisao u zemljišne knjige na svoje ime, a koji je potom darovao svojoj kćeri M. Š.-P. (ovdje umješaču) koja se također upisala u zemljišne knjige kao vlasnica predmetnog prostora i koja je u posjedu toga prostora.

Stoga je upisom u zemljišne knjige izvršenom na temelju pravnog posla kupaca nekretnina s tuženikom (stanova i predmetnog tavana) sukladno čl. 33. Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, tuženik prestao biti nositeljem bilo kakvih prava na prodanim stanovima i njihovim zajedničkim dijelovima u zgradi u kojoj su sagrađeni (osim eventualno obvezno pravnih).

Slijedom toga tuženik nije pasivno legitimiran jer vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva te da se stvar nalazi u faktičnom posjedu tuženika (čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, sada čl., 162. Zakona o vlasništvu). U konkretnom slučaju proizlazi da se predmetni prostor nalazi u posjedu umješača koji je kao vlasnik toga prostora upisan u zemljišne knjige. Osim toga na k.č.br. 6647/17 i 6649/3 K.O. K. (list 330. spisa) na kojim se nalazi predmetna zgrada sa stanovima koje je prodao tuženik, proizlazi da je u zemljišnim knjigama upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja Fonda stambeno komunalnih djelatnosti R., dok nije razvidno da bi tuženik svoja prava upisivao. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, a zbog promašene pasivne legitimacije na strani tuženika, tužiteljev zahtjev neosnovan pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je zahtjev odbio.

Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a pobijana žalba tužitelja odbijena i pobijana presuda potvrđena.

Dopunu žalbe koju su tužitelji izjavili trebalo je odbaciti primjenom odredbe čl. 367. ZPP-a, jer nije pravovremena s obzirom na to da tužitelji, ako žele dopuniti žalbu, takvu dopunu moraju podnijeti unutar roka koji je propisan za izjavljivanje žalbe. Iz spisa proizlazi da su tužitelji presudu primili 10. ožujka 2010. pa kako su žalbu dopunili podneskom od 19. travnja 2010. proizlazi da je protekao zakonom propisan rok u kojem su tužitelji mogli žalbu izjaviti, odnosno dopuniti (čl. 358. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U odnosu na troškove žalitelj je djelomično u pravu. Prvostupanjski je sud pogriješio kada je umješaču priznao trošak i u iznosu od 4.300,00 kn i za podnesak kojim je izjavio miješanje u parnicu od 18. svibnja 2004. i za ročište 20. svibnja 2004. na kojem je ponovio sadržaj toga podneska kojim traži sudjelovanje u postupku. Nije opravdan za podnesak od 18. svibnja 2005. u iznosu od 5.000,00 kn, jer tim podneskom umješač u bitnom ponavlja već iznijete navode. Stoga je za taj iznos uvećan za 22% PDV-a u iznosu od 2.046,00 kn trebalo umanjiti trošak i umješača odbiti. U odnosu na ostale troškove žalitelji nisu u pravu, jer iz podataka u spisu proizlazi da se na ročištima za koje je sud dosudio tuženik i umješaču trošak, raspravljalo o glavnoj stvari te su se izvodili dokazi.

Stoga je odluka o troškovima djelomično potvrđena i djelomično preinačena (čl. 380. t. 3. ZPP-a), a kako zbog toga nisu nastali posebni troškovi žalitelju nisu dosuđeni troškovi žalbe (čl. 166. st. 2. ZPP-a) o zahtjevu tuženika i umješača za naknadu žalbenih troškova nije odlučivano jer trošak nisu određeno zatražili (čl. 164. ZPP-a).

U Zagrebu 16. ožujka 2011.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

KAMELIJA PARAĆ, v.r.