Rev-854/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 854/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš i Miroslave Vekić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.P. iz K., i C.B. iz K., obojica zastupani po punomoćniku M.O., odvjetniku u K., protiv tuženika Siza za stambeno-komunalnu oblast Karlovac i Republike Hrvatske za Okružni zatvor Karlovac, zastupana po javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi priznanja prava suvlasništva na stanu rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 7. rujna 1993. broj Gž-618/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 20. travnja 1993. broj P-205/93, u sjednici održanoj dana 11. kolovoza 1994.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja i suđeno:

" I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrđuje se da je tužitelj P.P. iz K., sada suvlasnik u 4/10 dijela na dvosobnom stanu koji se nalazi na I katu iste zgrade, drugi ulaz desno, kojem pripada drvarnica broj 4, što je tužena Republika Hrvatska u ime Okružnog zatvora Karlovac dužna priznati, te tužitelju izdati ispravu podobnu za upis 4/10 dijela stna na njegovo ime i vlasništvo, a koju ispravu će u suprotnom zamijeniti ova presuda.

Utvrđuje se da je tužitelj B.C. iz K., sada suvlasnik u 4/10 dijela na dvosobnom stanu, koji se nalazi u istoj stambenoj zgradi na I katu, drugi ulaz lijevo, sa pripadajućom drvarnicom broj 3, što je tužena Republika Hrvatska u ime Okružnog zatvora Karlovac dužna priznati, te tužitelju izdati ispravu sposobnu za upis 4/10 dijela stana na njegovo ime i vlasništvo, a koju ispravu će u suprotnom zamijenti ova presuda.

II. Tužitelji su dužni solidarno tuženoj nadoknaditi trošak ove parnice u iznosu od 87.500 HRD u roku 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelji predlažu da se presude sudova nižeg stupnja preinače, žalba tužene odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Neosnovano se u reviziji revizijski razlog bitne povrede ZPP opravdava tvrdnjom da je obrazloženje presude suda drugog stupnja "u kontradikciji sa utvrđenim činjeničnim stanjem", pa da je time u postupku kod tog suda učinjena bitna povreda iz toč. 13. st. 2. čl. 354. ZPP.

Upravo suprotno navodima revizije presuda suda drugog stupnja u skladu je s utvrđenim činjeničnim stanje i to baš u skladu s odredbom iz toč. 4. ugovora na koji se revizija poziva (list 9), pa zbog toga u postupku kod suda drugog stunja nije učinjena bitna povreda na koju ukazuje revizija.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Zbog izloženog revizijski razlog bitne povrede ZPP nije se ostvario. Prema odredbi st. 1. čl. 20. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima predviđeno je da se vlasništvo može steći po samom zakonu na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem.

Svoj tužbeni zahtjev kojim traže utvrđenje svog suvlasništva tužitelji temelje na ugovoru koji su zaključili sa bivšim Sekretarijatom za unutrašnje poslove K. (list 9 i 11).

Međutim, upravo iz tog ugovora proizlazi da je tim ugovorom regulirano pitanje preuzimanja sredstava radi udruživanja kod izgradnje stanova.

Po tom ugovoru tužitelji su se obvezali dati učešće za izgradnju stana u iznosu od 25.000 HRD-a, njihova radna zajednica obvezala se dodijeliti im stan (toč. I, II i III ugovora -list 9 i 11).

U toč. IV Ugovora na koju se tužitelji pozivaju i na kojoj temelje svoj tubženi zahtjev samo se navodi "da će se pitanje vlasništva stana" tek urediti naknadno" međusobnim ugovorom između tužitelja i ustanove u čiji će stambeni fond biti prenesena stambena zgrada.

Prema tome iz te ugovorne odredbe ne proizlazi obaveza tužene na priznanje prava suvlasništva tužiteljima na stanovima koje su dobili na temelju navedenog ugovora.

I sami tužitelji navode da su u smislu toč. 4. Ugovora jedno vrijeme plaćali manju stanarinu (toč. 3 tužbe), a što znači da im je na taj način vraćen dio uloženih sredstava u stanove na kojima su nosioci stanarskog prava.

Pravilno se u razlozima presude suda drugog stupnja navodi da tužitelji ako dokažu da im nije vraćen iznos sredstava vlastitog učešća imaju u postupku otkupa stanova tražiti da im se iznos tih sredstava obračuna u cijenu za otkup u smislu odredbe čl. 12. Zakona o otkupu stanova.

Iz izloženog slijedi da se nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je prema tome revizija neosnovana i zato je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena.

U Zagrebu, 11. kolovoza 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.