Pž-1872/2015-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

47. Pž-1872/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Alice Pelicarić, predsjednice vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. – Y. G., OIB ..., E.. , M., N., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB ..., Z., Filijala S., radi naknade štete u iznosu od 15.000,00 USD i 62.980,54 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2191/10 od 16. siječnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2015.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2191/10 od 16. siječnja 2015.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2191/10 od 16. siječnja 2015. odbijen je tužbeni zahtjev da tuženik plati tužitelju iznose od 15.000,00 USD i 62.980,54 EUR (više pojedinačno označenih iznosa tog ukupnog zbroja), s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.900,00 kn. Tako je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku odlučio o zahtjevu za naknadu štete protiv osiguratelja, nastale mu na motornoj jahti „K.“. U vrijeme nezgode 10. srpnja 1993. tijekom plovidbe iz K. za talijansku luku B., jahta je bila u posjedu zakupca (T. d.o.o. V.) i u osigurateljnom pokriću kod tuženika sukladno ugovorenim uvjetima osiguranja. Jahta je pretrpila havariju zbog prodora vode u strojarnicu i ruski je brod po primitku poziva upomoć, oteglio jahtu u B.. Prvostupanjski sud je zaključio o neprofesionalnosti skipera i to kako u pripremi putovanja tako i tijekom plovidbe i upravljanja jahtom. Prihvaćanjem rezultata izvedenih vještačenja, prvostupanjski sud je utvrdio da je štetu uzrokovala brzina plovidbe neprilagođena stanju mora i vjetra, a ne korozija ispušne cijevi (za što nije ni dokazano da je nastalo propustom servisera). Prvostupanjski sud nije našao tužiteljevih propusta u održavanju jahte kao eventualni doprinos štetnom događaju (čl. 192. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, i 91/96; dalje: ZOO). Tužbeni zahtjev je odbijen, budući da u konkretnom slučaju nisu nastupili osigurani rizici za koje bi tuženik odgovarao sukladno ugovorenim Pravilima za osiguranje pomorskih čamaca.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju žalbe tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za svoju odluku. Pritom se poziva na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kapetana R. M., naročito u dijelu koji se odnosi na sposobnost jahte za plovidbu i činjenicu da su jahtu prije predaje zakupcu pregledali ovlašteni serviser i osiguratelj, te da su učinjene probne vožnje. Vještak je posebno izdvojio da je u kratkom razdoblju pred putovanje na jahti bilo toliko stručnih osoba i napravilo više pregleda, a da svi oni nisu ništa primijetili. Nadalje, sudski vještak je izjavio da korozija navedena u stranoj ekspertizi ing. V., nije uzrok izvlačenja gumene cijevi s trupa motora, jer je činjenica da su obujmica i gumena cijev ponovno montirani i nastavili se koristiti; po mišljenju vještaka, gumena cijev izvukla se iz trupa motora uslijed napora glisera koji se lomio na valovima.

Daljnjim žalbenim navodima tužitelj ističe da, mada nije sporno da je do štete došlo na način kako je to opisao sudski vještak M. (izvlačenjem gumene cijevi od hlađenja dijela motora) i bez obzira na to što vještak tvrdi da je uzrok izvlačenju cijevi forsiranje broda i neprimjerena vožnja u danim vremenskim uvjetima - tužitelj smatra da je oksidacija (korozija) ipak doprinijela nastanku štete. Gumena cijev bez korozije trebala bi izdržati određeno naprezanje, jer kad bi forsiranje broda bio isključivi razlog nesreći, ovakve bi štete u pomorskom prometu bile učestale. Iz vještačenja ne proizlazi da korozija nije doprinijela šteti, jer vještak nije naveo bi li ispravnost cijevi utjecala na nastanak štete. No, s obzirom na to da su gumena cijev i ovojnica ponovno montirani prilikom dovođenja plovila u vozno stanje, tužitelj zaključuje da ispravna gumena cijev i ovojnica imaju učinak u sprečavanju nastanka štete. Sud je propustio utvrditi odlučnu činjenicu da na tom mjestu nije smjelo biti korozije, što je propust servisera i ostalih stručnjaka. Zato drži tuženika odgovornim, osnovom odredaba čl. 2. st. 1. t. 9., 14. i 15. Pravila za osiguranje pomorskih čamaca.

Odgovarajući na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda, smatrajući da se tužitelj još uvijek nije odlučio pod koji osigurani rizik podvesti štetu. Ugovor o osiguranju sklopljen je 30. lipnja 1993. s pokrićem od 1. srpnja do 31. prosinca 1993. tako da je servis obavljen prije ulaska u osigurateljno pokriće i predaje jahte zakupcu. Zato nema nepažnje brodopopravljača kao osiguranog rizika, a tako ni tuženikove odgovornosti po čl. 2. st. 1. t. 9. i 15. Pravila. Tuženik ne nalazi osnove niti za odgovornost po čl. 2. st. 1. t. 14. Pravila niti je ugovoreni osigurani rizik u neprofesionalnoj nepažnji skipera što je uzrok konkretne nesreće; skiper nije treća osoba već član posade. Konačno, nije osnovana tužiteljeva tvrdnja o doprinosu korozije nastanku štete, jer je vještak izjavio da korozija nije uzrok izvlačenja gume s trupa motora (budući da je ona montirana natrag i nastavila se koristiti) koja se naprotiv, izvukla upravo uslijed napora glisera koji se lomio na valovima. Na rezultate vještačenja, tužitelj nije imao primjedaba.

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravila i zakonita.

Tužitelj i tuženik su bili u poslovnom odnosu iz Ugovora o osiguranju od 30. lipnja 1993. kojim je tužitelj osigurao predmetnu motornu jahtu od rizika, ugovorenih sukladno čl. 2. Pravila za osiguranje pomorskih čamaca.

Tužitelj kao vlasnik motorne jahte i osiguranik, tvrdi da mu je tijekom trajanja zakupa nastala šteta koja je pokrivena osiguranim rizikom.

Motornu je jahtu tužitelj dao u zakup trećoj osobi, sklapanjem Ugovora o zakupu 28. lipnja 1993. (čl. 664. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, „Službeni list“ SFRJ broj 22/77, 13/82, 30/85, 80/89 i 29/90, „Narodne novine“ RH broj 53/91 i 26/93; dalje: ZPUP). Upravo je tim ugovorom, svojstvo brodara prešlo s tužitelja kao vlasnika motorne jahte, na zakupca kao njenog posjednika i nositelja plovidbenog poduhvata. Odredbe Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi koje uređuju ugovore o plovidbenom osiguranju, primjenjuju se i na osiguranje čamaca (čl. 689. st. 4.), dakle i na konkretan slučaj.

U ovoj pravnoj stvari rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1790/10 od 8. rujna 2010., dana je uputa prvostupanjskom sudu za daljnje postupanje. Cijeneći parnične radnje poduzete u ponovljenom postupku, kao i pravilnost ocjene izvedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski je sud pravilno ispitao uzrok štete, uzimajući u obzir postupanja i propuste svih sudionika predmetne nezgode te na osnovi pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio o izostanku tuženikove odgovornosti, budući da predmetna šteta nije nastupila uslijed događaja (odnosno propusta) koji predstavljaju osigurani rizik. S obzirom na činjeničnu osnovu zahtjeva, prvostupanjski sud je trebao ispitati je li predmetna šteta pokrivena osiguranjem, uzimajući u obzir osigurane rizike. Naknada iz osiguranja može se priznati samo kada se radi o nastupu osiguranih rizika i ona se vezuje isključivo uz spašavanje od opasnosti, uzrokovanih osiguranim rizicima. Dakle, tužitelj koji od osiguratelja potražuje naknadu štete i pripadajućih troškova iz štetnog događaja, trebao je dokazati da je šteta nastupila uslijed rizika pokrivenih osiguranjem (čl. 219. ZPP-a). Pravila za osiguranje pomorskih čamaca popisuju osigurane rizike u odredbi čl. 2. koji su pokriveni tim osiguranjem. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na više osiguranih rizika i tako pokušavao podvesti predmetni događaj pod osigurateljno pokriće i tuženikovu odštetnu odgovornost. Iz njegovih se tvrdnji, ponovljenih i u žalbenom postupku, zaključuje da tuženika smatra odgovornim pozivom na sljedeće osigurane rizike:

1. posljedica skrivene mane i zamora materijala na trupu (t. 9.),

2. štetni postupci trećih osoba iz obijesti ili štete uzrokovane namjerom i nepažnjom trećih osoba (t. 14.)

3. nepažnja brodopopravljača (t. 15).

Odredbom čl. 2. tih Pravila, stranke su izričito ugovorile koji su rizici pokriveni osiguranjem; pritom su taksativno nabrojani osigurani rizici. Dakle, osigurani su rizici određeni metodom nabrojenih rizika, iz čega slijedi zaključak da su osigurani samo oni rizici izričito navedeni u uvjetima osiguranja. Zato je prethodno bilo potrebno ispitati uzrok nezgode, a potom ocijeniti je li taj uzrok nezgode ujedno i osigurani rizik uslijed kojeg nastupa tuženikova odgovornost. Ostvarenjem osiguranog rizika nastupa osigurani slučaj; rizik u odnosu prema šteti, predstavlja njen uzrok.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda, potkrijepljeno opsežnom dokumentacijom i rezultatima vještačenja, o uzroku predmetne nezgode.

Sudski vještak, kapetan R. M., detaljnim je nalazom i mišljenjem, utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o forsiranju broda po neadekvatnim uvjetima. Korozija nije utjecala na nezgodu, samim time što se ta ista cijev samo očistila i vratila natrag. U bitnome smatra da se nesreća ne bi dogodila da je brod plovio u režimu plovidbe koji bi bio odgovarajući vremenskim uvjetima, odnosno da nije tolikom snagom udarao u valove i time prouzročio pomake motora na fleksibilnim ležajevima. Zato se gumena spojka izvukla iz prirubnice; od tih napora i rada broda u nepovoljnim uvjetima, čak je i pregrada između saloma i motora pukla. S druge strane, skiper nije imao dovoljno znanja izabrati tip broda s kojim će ići na more, nije upotrijebio očekivanu profesionalnu pažnju niti prilikom planiranja putovanja, krenuo je na put bez pripreme, nije se snalazio, isplovio je bez kompletne i funkcionalne opreme, nije znao držati kurs i izgubio se, vozio je maksimum po nepovoljnim uvjetima koji lome brod. Stoga se zaključuje da je šteta nastala uslijed iznimno jakih napora motora na vremenski nepodešenoj plovidbi, uslijed glisiranja po velikim valovima. Guma se izvukla iz ležaja, ne zbog korozije već uslijed napora i rada broda u nedopustivom režimu plovidbe. Da je skiper pravovremeno smanjio brzinu, to se nebi dogodilo. Dopunskim nalazom sudski je vještak i pisanim putem i usmeno na ročištu, potvrdio i to da je manjak kvalifikacije skipera direktno povezan s nesrećom.

Dakle, motorna jahta je isplovila pod vodstvom nekvalificiranog skipera. S obzirom na to da je rezultatima vještačenja otklonjena mogućnost da bi uzrok nezgode bila korozija, odnosno da je to doprinijelo nezgodi, ni ovaj sud ne nalazi osnove za zaključak da je riječ o osiguranom riziku iz čl. 2. st. 1. t. 9. Pravila osiguranja; tim više, štete nastale uslijed loma i kvara pogonskog motora posebno su isključene (čl. 18. t. 7. Pravila).

U tom kontekstu valja naglasiti da je na osnovi Ugovora o osiguranju, osigurateljnim pokrićem obuhvaćena šteta iz nastupanja osiguranih rizika počevši od 1. srpnja do 31. prosinca 1993. S obzirom na to da je servis jahte obavljen prije ulaska u osigurateljno pokriće i prije predaje jahte zakupcu (16. lipnja 1993.), nema mjesta niti nastupu osiguranog rizika iz čl. 2. st. 1. t. 15. Pravila osiguranja. Eventualna nepažnja brodopopravljača (što u ovom slučaju nije ni dokazano) se kao osigurani rizik morala dogoditi u vrijeme osiguranog pokrića, jer se osigurani rizik mora ostvariti ne samo u okviru ugovorenih granica nego i za vrijeme trajanja osiguranja.

Uzrok nije ni izvanredni vanjski događaj vezan uz plovidbu, jer izvlačenje cijevi za hlađenje motora od tijela motora nije izvanredni vanjski događaj niti je to neprofesionalnost voditelja brodice, zapovjednika broda, skipera. Ni takav rizik nije pokriven osiguranjem (čl. 2. st. 1. t. 1. Pravila).

Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o isključivom uzroku nesreće u neprofesionalnosti osobe koja je upravljala jahtom, isključuje se tuženikova odgovornost, jer šteta nije posljedica osiguranih rizika (čl. 2. st. 1. t. 9. i 15. Pravila, čl. 733. ZPUP-a). Niti je jahta imala kakvih skrivenih mana niti je riječ o zamoru materijala na trupu, a niti je nezgoda nastupila uslijed nepažnje brodopopravljača.

Zaključno, u kontekstu utvrđenog uzroka nezgode, valja posebno cijeniti posljednji osigurani rizik na kojeg se tužitelj pozivao. Odredba čl. 2. st. 1. t. 14. Pravila o osiguranju propisuje da pod osigurani rizik ulaze štetni postupci trećih osoba iz obijesti ili štete uzrokovane namjerom i nepažnjom trećih osoba. Šteta je nastala tijekom zakupa jahte pa je zakupac bio brodar, a time i nositelj plovidbenog poduhvata. Skiper koji je upravljao motornom jahtom, zakonom je ovlašteni zastupnik brodara (čl. 378. ZPUP-a). Šteta je nastala kao posljedica neprofesionalne pažnje skipera, odnosno voditelja brodice (zapovjednika broda). On se ni u kojem slučaju ne može smatrati trećom osobom u odnosu na predmetnu jahtu, sukladno Pravilima osiguranja. Skiper je naprotiv, po hijerarhiji i odgovornosti za plovidbeni poduhvat, po organizaciji i vođenju plovidbe, prva osoba na motornoj jahti pa njegova krajnja nepažnja i neprofesionalnost nisu rizici koji bi u konkretnom slučaju bili pokriveni osiguranjem. Voditelj jahte (ekv. zapovjedniku broda) po prirodi stvari, u odnosu na osigurani predmet, nije treća osoba. Drugim riječima rečeno, uzrok predmetne štete ne predstavlja takav događaj čija bi posljedica bila pokrivena osiguranjem pa time i obvezom osiguratelja na naknadu, jer šteta nije posljedica osiguranog rizika.

Konačno, u kontekstu sposobnosti broda za plovidbu, njegove opremljenosti i kvalifikacije upravitelja – skipera (ZPUP u čl. 733. st. 3. definira nesposobnost broda za plovidbu, uključujući pritom i tehničke nedostatke, ali i nedovoljnu opremljenost, neodgovarajuću posadu ili sl.), sudski vještak popisao je niz daljnjih propusta: od manjka kvalifikacije voditelja brodice, nedovoljnog broja članova posade, manjka sigurnosne opreme, nesposobnosti za međunarodnu plovidbu. Skiper nije imao ovlaštenje upravljati konkretnom motornom jahtom i za konkretno putovanje, jer je imao tek ovlaštenje mornara-motoriste koji je mogao obavljati poslove zapovjednika broda do 25 BRT i poslove upravljanja brodskim motorima snage do 75 kw; gliser je imao dva motora snage 294 kw. Kvalifikacija skipera u konkretnom slučaju (mornar motorista), dopušta upravljanje brodom u nacionalnoj plovidbi i teritorijalnom moru Republike Hrvatske, ali ne u međunarodnoj plovidbi.

Uslijed nepostojanja osiguranih rizika, budući da je šteta nastala propustima upravitelja brodice (voditelj čamca, skiper, zapovjednik), to i ovaj sud ne nalazi nikakve osnove za osigurateljno pokriće u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj prilikom ugovaranja osiguranja nije ugovorio osigurateljno pokriće za takav rizik pa naknadu ne može s uspjehom ostvariti od osiguratelja. Unatoč dugotrajnosti postupka tužitelj nije uspio dokazati da je šteta nastala kao posljedica osiguranog rizika i da bi predmetnim osiguranjem bio pokriven ikoji vid odgovornosti upravitelja brodice čijom je krajnjom nepažnjom i neprofesionalnošću, šteta prouzročena. S obzirom na to da ne postoji uzročna veza između štete i osiguranih rizika, nema ni obveze osiguratelja.

Odbijanjem tužiteljeve žalbe, pobijana je presuda u cijelosti potvrđena, kako u odnosu na tužbeni zahtjev tako i u odnosu na pravilne i ničim argumentirano osporavane parnične troškove (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U odgovoru na žalbu, tuženik nije određeno označio iznos tražbine kojeg potražuje s osnove sudske pristojbe, pa mu taj trošak ni ne pripada (čl. 164. ZPP-a), a niti je riječ o nužnom trošku za vođenje ove parnice (čl. 155. i 166. ZPP-a).

U Zagrebu 12. svibnja 2015.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

ALICA PELICARIĆ, v.r.