Legislator Case Law & Legislation
Pr-62/2024-15 AI generated

Employment contract termination declared invalid; employee dismissed for lack of proper notice and procedural compliance.

Case Number Pr-62/2024-15
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The court dismissed the employee's claim to validate the termination but ordered the employer to pay outstanding wages and damages. The employee argued the dismissal lacked proper notice and violated labor law protections, while the employer contended the procedure was followed. The court found the termination invalid due to procedural defects but rejected the request to reinstate the contract, instead awarding monetary compensation for the breach.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 119. st. 1. Zakona o radu; Čl. 120. Zakona o radu: A termination of employment contract is invalid if not effected in accordance with the statutory notice period and procedural requirements, entitling the employee to damages and unpaid wages.

Keywords

AI generated
termination of employment notice period violation labor law compliance unpaid wages damages for breach procedural defect contract reinstatement

Cited Legislation

AI generated
Čl. 119. st. 1. Zakona o radu
Čl. 120. Zakona o radu
Čl. 154. st. 1. ZPP
AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Poslovni broj Pr-62/2024-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice ĆIĐUI s boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Stefani Kasap, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Dalmacija turizam d.o.o. Privlaka, Ulica Ivana Pavla II 40, OIB: 96522041566, zastupanog po punomoćniku mr. sc. Zrinku Zriliću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, naknade plaće, sudskog raskida i naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 08. srpnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, 16. srpnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 04. svibnja 2022. godine između tužiteljice i tuženika.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici naknadu za neisplaćene plaće do trenutka presuđenja.

III. Raskida se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s danom presuđenja.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 9.600,00 Eur-a sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljici po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženiku iznos od 1.250,00 Eura u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 875,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica RIĐUI (dalje: tužiteljica) 09. listopada 2024. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Dalmacija turizam d.o.o. Privlaka (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je 20. rujna 2024. tužiteljica putem e-maila od tuženika zaprimila obrazac eM-2P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i obrazac odjave osiguranika sa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te potvrdu o vrsti poslova koje je radnik obavljao. Protiv zaprimljene dokumentacije da je tužiteljica sukladno čl. 133. Zakona o radu u roku od 15 dana točnije 23. rujna 2024. podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem se očitovala na zaprimljenu dokumentaciju budući da je ista donesena na nezakoniti način, a na koji da se je zahtjev tuženik oglušio. Iz dostavljene da dokumentacije nesporno proizlazi kako se tužiteljici otkazuje ugovor o radu dok je sporan način da koji je takva odluka donesena. Dalje tužiteljica citira odredbu čl. 119. i čl. 120. Zakona o radu te navodi da tužiteljica nikada nije zaprimila niti pisano upozorenje o eventualnom otkazu niti odluku o otkazu ugovora o radu, slijedom čega da je nesporno kako je procedura vezana za otkaz ugovora o radu očito nezakonita, međutim, tužiteljica da se nema namjeru vratiti na radno mjesto s obzirom da joj nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika. Dalje tužiteljica citira odredbu čl. 125. Zakona o radu te navodi da pored zahtjeva za utvrđenje da otkaz tuženika nije dopušten tužiteljica zahtjeva od suda da raskine ugovor o radu te tužiteljici dosudi naknadu štete jer tužiteljica smatra da ima pravo na naknadu štete u visini od osam ugovorenih mjesečnih plaća, a imajući u vidu da je tužiteljica strani državljanin te ima troje maloljetne djece koje je dužna uzdržavati. Slijedom navedenog tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kojim kao prvo, traži da sud utvrdi da nije dopušten otkaz Ugovora o radu tužiteljice na neodređeno vrijeme sklopljen 04. svibnja 2022. između tužiteljice i tuženika; kao drugo, da naloži tuženiku da tužiteljici naknadi neisplaćene plaće do trenutka presuđenja; kao treće, da sud raskine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s danom presuđenja; i kao četvrto, da naloži tuženiku da tužiteljici naknadi štete u iznosu od 9.600,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Tužiteljica postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 22. listopada 2024. tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je tužiteljičin radni odnos prestao ex lege jer je ona strani državljanin (Venezuela) bez važeće dozvole za boravak i rad (i potvrde o prijavi rada) kod tuženika kao poslodavca, dodajući da tužiteljica ne ispunjava niti uvjete za rad bez dozvole za boravak i rad (i potvrde o prijavi rada) jer joj je dana 01. lipnja 2024. istekao privremeni boravak (za rad bez dozvole za boravak i rad). Prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2253/1997, Revr-70/02) u takvim situacijama da radni odnos prestaje ex lege trenutkom prestanka zakonskih uvjeta odnosno ne ovisi o stranačkoj volji, što da znači da je odluka o otkazu nepotrebna odnosno ako bi poslodavac takvu odluku donio ona da bi imala tek deklaratorni značaj o „već nastaloj činjenici prestanka radnog odnosa“. Obzirom da je radni odnos prestao ex lege, a odluke o otkazu nema, da je bespredmetna time i neosnovana točka I. tužbenog zahtjeva. Obzirom da bez radnog odnosa nema pravne osnove niti za točku II. do IV. tužbenog zahtjeva, tuženik predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti i tužiteljicu obvezati na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U podnesku dostavljenom sudu 16. prosinca 2024. tužiteljica navodi da je tužiteljici privremeni boravak odobren u svrhu spajanja obitelji budući je ista majka mlt. ĆI, koje je dijete dobila u braku s RI, suvlasnikom tuženika, pa s obzirom da tužiteljica ima odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji to da ista sukladno čl. 89. Zakona o strancima može obavljati rad bez izdane dozvole za rad za svo vrijeme za koje joj je odobren privremeni boravak. Kako Zakon o strancima propisuje kako se sva prava ostvaruju sukladno važećim propisima Republike Hrvatske za predmetno područje da je za zaključiti da se na prestanak ugovora o radu primjenjuje Zakon o radu, slijedom čega tužiteljica ističe da ukoliko je i postojao period u kojem tužiteljica nije imala dozvolu za boravak niti dozvolu za rad, ta činjenica ne utječe na valjanost njezinog Ugovora o radu koji da je jedino mogao prestati na taksativno navedeni način propisan čl. 112. Zakona o radu. Konkretna okolnost da bi eventualno mogla predstavljati razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, ali to da nikako ne znači da se ne treba poštivati procedura izvanrednog otkaza ugovora o radu koja je strogo formalna.

4. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Obrazac eM-2P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list spisa 4), odjavu za osiguranika Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (list spisa 5-6), zahtjev za zaštitu prava od 20. rujna 2024. (list spisa 7-8), potvrdu o vrsti poslova (list spisa 10), presliku putovnice tužiteljice (list spisa 17), sudsku praksu (list spisa 18-20, 24-25), presliku dozvole boravka (list spisa 22-23), fotografiju prednje strane dozvole boravka (list spisa 29), fotografiju osobne iskaznice ĆI (list spisa 35-36), izvadak iz sudskog registra za Dalmacija turizam d.o.o. (list spisa 37-40), dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-24- 3 od 16. prosinca 2024. (list spisa 41), uvjerenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/23-01/21, urbroj: 511-18-06-24-380 od 16. prosinca 2024. (list spisa 42), potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. veljače 2025. (list spisa 46-49, 62-65), obračun plaće za radnika ĆIĐ (list spisa 51-56) i dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216- 02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-25-6 od 07. srpnja 2025. (list spisa 66) te je saslušao tužiteljicu DIĐUI (list spisa 60). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi osim prijedloga tuženika da se od društva Globalna hrana d.o.o. Zagreb pribavi podatak o zaposlenju tužiteljice kod tog društva i o visini plaće koju tužiteljica prima, budući je izvođenje tog dokaza sud cijenio suvišnim obzirom na rezultate izvedenih dokaza koji su prema ocjeni ovog suda bili dostatni za donošenje odluke o tuženom zahtjevu poradi čega bi izvođenje tog dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.1. Tužiteljica tužbom traži utvrđenje da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 04. svibnja 2022. između tužiteljice i tuženika, naknadu neisplaćene plaće, sudski raskid Ugovora o radu s danom presuđenja i naknadu štete zbog sudskog raskida u iznosu od 9.600,00 Eura pa je tako predmet ovog spora dopuštenost (zakonitost) otkaza ugovora o radu, naknada plaće, sudski raskid ugovora o radu i naknada štete uslijed sudskog raskida ugovora o radu.

5.2. Odredba čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZoR) propisuje da ugovor o radu prestaje 1. smrću radnika, 2. smrću poslodavca fizičke osobe, 3. smrću poslodavca obrtnika, ako u skladu s posebnim propisom nije došlo do prijenosa obrta, 4. prestankom obrta po sili zakona u skladu s posebnim propisom, 5. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, 6. kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, 7. sporazumom radnika i poslodavca, 8. danom dostave obavijesti poslodavcu o pravomoćnosti rješenja o priznaju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, 9. otkazom, 10. odlukom nadležnog suda.

5.3. Sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

5.4. Sukladno čl. 125. st. 1. ZoR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

5.5. Sukladno čl. 95. st. 3. ZoR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

6. U postupku među strankama nije sporno da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac 04. svibnja 2022. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom i da je tuženik kao poslodavac tužiteljicu kao radnika po osnovi radnog odnosa na neodređeno vrijeme s datumom 04. svibnja 2022. prijavio na mirovinsko osiguranje. Osim što nisu sporne, ove činjenice proizlaze i uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. veljače 2025. (list spisa 46-49, 62-65).

6.1. Također, u postupku nije sporno niti to da je s danom 16. kolovoza 2024. tuženik kao poslodavac tužiteljicu kao radnika odjavio sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

6.2. U svezi navedenog, sud uvidom u obrazac eM-2P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list spisa 4) utvrđuje da je 19. kolovoza 2024. obveznik doprinosa Dalmacija turizam d.o.o. ovdje tuženik ovdje tužiteljicu ĐIĐUI odjavio sa mirovinskog osiguranja s danom 16. kolovoza 2024. kao razlog prestanka svojstva osiguranika navodeći „ostali razlozi prestanka osiguranja“. Iz navedenog proizlazi da tuženik 19. kolovoza 2024. tužiteljicu, koja je inače na mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa s tuženikom bila prijavljena od 04. svibnja 2022., nije odjavio sa mirovinskog osiguranja s danom 16. kolovoza 2024. jer bi istoj svojstvo osiguranika prestalo otkazom Ugovora o radu već uz navod da joj je svojstvo osiguranika prestalo zbog ostalih razloga. Nadalje, iz odjave za osiguranika Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (list spisa 5-6) proizlazi da je Dalmacija turizam d.o.o. ovdje tuženik 20. kolovoza 2024. odjavila osiguranika ĐIĐUI ovdje tužiteljicu sa zdravstvenog osiguranja sa danom 16. kolovoza 2024., a koje je osiguranje po osnovi 101 (radni odnos) osiguranik koristio u razdoblju od 04. svibnja 2022.

6.3. Nadalje, u postupku tuženik ne osporava niti to da je on tužiteljici označene obrasce odjave sa osiguranja kao i potvrdu o vrsti poslova (list spisa 10) dostavio e-mailom 20. rujna 2024. te ne osporava da je tužiteljica tuženiku kao poslodavcu 23. rujna 2024. podnijela zahtjev za zaštitu prava od 20. rujna 2024. (list spisa 7-8) na koji se tuženik nije očitovao u roku od 15 dana od zaprimanja istog. Kako je pri tome tužiteljica predmetnu tužbu podnijela sudu 09. listopada 2024. to sud utvrđuje da je predmetna tužba pravodobna u smislu odredbe čl. 133. st. 2. ZoR.

6.4. Istaknimo pri tome da iz potvrde o vrsti poslova (list spisa 10) proizlazi to da je tuženik kao poslodavac, na temelju čl. 124. st. 3. Zakona o radu, tužiteljici kao radniku izdao potvrdu da je tužiteljica kao radnik bila u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca s punim radnim vremenom od 40 sati tjedno u vremenu od 04. svibnja 2022. do 16. kolovoza 2024. s kojim joj je danom prestao radni odnos te da je za vrijeme rada kod tuženika od 04. svibnja 2022. do 16. kolovoza 2024. tužiteljica obavljala poslove spremačica NKV.

6.5. Konačno, među strankama nije sporno da je tužiteljica državljanka Venezuele, što uostalom proizlazi i iz preslike putovnice tužiteljice (list spisa 17), kao što nije sporno niti to da tužiteljica nije državljanka Republike Hrvatske niti države članice EGP-a ili Švicarske konfederacije, a kako to izrijekom sudu navodi punomoćnica tužiteljice na pripremnom ročištu održanom 04. prosinca 2024. (list spisa 27) te što kao nedvojbeno proizlazi iz činjenice da je Ministarstvo unutarnjih poslova tužiteljici za rad u Republici Hrvatskoj, koju činjenicu sud utvrđuje iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova (list spisa 41, 66), 2020. godine izdalo te 2021. godine produžilo dozvolu za rad, a za čime ne bi bilo potrebe da je tužiteljica državljanka Republike Hrvatske, države članice EGP-a ili Švicarske konfederacije.

6.6. Ono što je među strankama sporno je to da li je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 04. svibnja 2022. pa ju stoga zbog prestanka radnog odnosa otkazom odjavio sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i da li je taj otkaz dopušten ili je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao na temelju zakona. Naime, dok tužiteljica u tužbi tvrdi da joj je tuženik Ugovor o radu otkazao, odlukom o otkazu koju tuženik tužiteljici nikada nije dostavio, tuženik tvrdi da on tužiteljici nije otkazao Ugovor o radu već da je njezin Ugovor o radu prestao po sili zakona budući je tužiteljica strani državljanin bez dozvole za boravak i rad kod tuženika kao poslodavca, a istoj je odobreni privremeni boravak u Republici Hrvatskoj istekao 01. lipnja 2024.

7. Tužiteljica sudu ne dostavlja odluku o otkazu kojom bi tuženik, prema navodima tužbe, otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je nesporno sklopljen među strankama 04. svibnja 2022. Da tužiteljica sudu niti ne može dostaviti pisanu odluku o otkazu Ugovora o radu je i logično, obzirom da tuženik tvrdi da on nikada nije ni donio odluku o otkazu Ugovora o radu. Kada sud u svezi s navedenim cijeni to da je tuženik tužiteljicu sa mirovinskog osiguranja, kako to proizlazi iz obrasca eM-2P Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list spisa 4), odjavio kao razlog prestanka njenog svojstva osiguranika navodeći „ostali razlozi prestanka osiguranja“, dakle, ne navodeći kao razlog otkaz ugovora o radu, a vodeći računa i o tome da iz niti jednog dokaza u spisu pa niti iskaza same tužiteljice (list spisa 60) ne proizlazi da je tuženik bili pisanom odlukom bilo usmenim putem otkazao Ugovor o radu stranaka, sud primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrđuje da tuženik nikada nije donio niti pisanu odluku niti usmenu odluku o otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 04. svibnja 2022.

Naime, iako tužiteljica upitana o razlogu prestanka rada kod tuženika odgovara da je razlog taj što je dobila otkaz, ona dalje taj navod pojašnjava sudu iskazujući da je bila trudna i za to vrijeme primala naknadu od države, kada je prestala isplata te naknade poslodavac da joj je platio još nešto kratko, a onda da je jednostavno prestala raditi, da nakon poroda više uopće za poslodavca nije obavljala rad, da joj ovaj poslodavac nije niti pisano dao neku odluku niti usmeno rekao da joj otkazuje ugovor o radu već da je ona po dolasku na zavod vezano za rad saznala da joj je radni odnos kod poslodavca prestao.

Tako iz iskaza same tužiteljice proizlazi da tuženik nije pisanom odlukom otkazao Ugovor o radu niti je tužiteljici usmenim putem otkazao Ugovor o radu. Obzirom na takvo utvrđenje suda da tuženik nikada niti pisano niti usmeno nije otkazao Ugovor o radu tužiteljice, ocjena je ovog suda da tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 04. svibnja 2022. između tužiteljice i tuženika nije osnovan. Naime, da bi sud mogao utvrditi da je otkaz ugovora o radu nedopušten, mora postojati ili pisana odluka o otkazu ugovora o radu ili radnik mora dokazati da je poslodavac usmeno otkazao njegov ugovor o radu, pa da bi sud nakon što ispita sadržaj takve odluke o otkazu ocijenio da li je otkaz ugovora o radu dopušten ili nije.

Međutim, sud je u ovom postupku kao nedvojbeno utvrdio da niti postoji pisana odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu niti je tuženik usmenim putem tužiteljici otkazao Ugovor o radu, slijedom čega je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 04. svibnja 2022. između tužiteljice i tuženika.

7.1. Kako sukladno čl. 125. st. 1. i st. 2. ZoR sud na zahtjev radnika kojem nije prihvatljivo nastaviti radni odnos može odrediti dan prestanka radnog odnosa (sudski raskid ugovora o radu) i dosuditi radniku naknadu štete ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a u ovom postupku sud nije utvrdio da otkaz tuženika nije dopušten (budući je sud utvrdio da otkaza Ugovora o radu nije niti bilo) te je odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je otkaz Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 04. svibnja 2022. nedopušten, to je sud nadalje odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu s danom presuđenja kao i tužbeni zahtjev za naknadu štete (zbog sudskog raskida ugovora o radu) u iznosu od 9.600,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

7.2. Istaknimo ovdje da čak i da je sud u ovom postupku utvrdio da je tuženik otkazao Ugovor o radu tužiteljice i da je taj otkaz nedopušten, da sud ne bi mogao odrediti sudski raskid Ugovora o radu s danom presuđenja, kako to tužiteljica traži tužbom, budući iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. veljače 2025. (list spisa 46-49, 62-65) proizlazi da je tužiteljica, ovo gledano za razdoblje nakon što je tuženik istu odjavio sa mirovinskog osiguranja s danom 16. kolovoza 2025., 21. listopada 2024. zasnovala radni odnos s poslodavcem Globalna hrana d.o.o. Zagreb s kojim je poslodavcem od tog datuma na dalje u radnom odnosu, a radnik ne može biti u dva radna odnosa na puno radno vrijeme kod dva poslodavca, poradi čega je u slučaju kada je radnik koji traži sudski raskid ugovora o radu zasnovao novi radni odnos sudski raskid moguće odrediti najkasnije s datumom zasnivanja tog novog radnog odnosa (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-3730/14-3 od 06. ožujka 2015.).

8. Kako međutim činjenica odbijanja tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje da nije dopušten otkaz Ugovora o radu automatski ne dovodi do neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za naknadu neisplaćenih plaća po osnovi radnog odnosa do trenutka presuđenja, ovo stoga što činjenica da tuženik Ugovor o radu nije otkazao znači mogućnost da radni odnos stranaka nije prestao, a ukoliko radni odnos stranaka nije prestao tada zahtjev tužiteljice za naknadu neisplaćenih plaća a priori nije neosnovan, to je sud dalje utvrđivao da li je do prestanka Ugovora o radu i radnog odnosa stranaka došlo po sili zakona, a kako to u postupku tvrdi tuženik navodeći da on tužiteljici nije otkazao Ugovor o radu već da je njezin Ugovor o radu prestao ex lege budući je tužiteljica strani državljanin bez dozvole za boravak i rad kod tuženika kao poslodavca, a odobreni privremeni boravak u Republici Hrvatskoj joj je istekao 01. lipnja 2024.

8.1. Odredba čl. 1. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ br. 133/20, dalje: ZS), kao zakona važećeg u vrijeme kada tužiteljica kao radnik stranac i tuženik kao poslodavac sklapaju Ugovor o radu kao i na dan 01. lipnja 2024., propisuje da se tim Zakonom propisuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja (u daljnjem tekstu: državljani trećih zemalja) u Republici Hrvatskoj pri čemu čl. 3. st. 1. toč. 3. i toč. 5. ZS definira da je državljanin treće zemlje osoba koja nema državljanstvo države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije, a ima državljanstvo treće zemlje ili je osoba bez državljanstva te definira da je stranac osoba koja nema hrvatsko državljanstvo.

8.2. Obzirom na u ovom postupku nespornu činjenicu da je tužiteljica državljanka Venezuele te da nije državljanka Republike Hrvatske niti države članice EGP-a ili Švicarske konfederacije, to je tužiteljica u smislu odredbi ZS stranac koji je državljanin treće zemlje.

8.3. Sukladno odredbi čl. 88. st. 1. ZS državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim ako tim Zakonom nije drukčije propisano, pri čemu st. 3. tog članka dalje propisuje da državljanin treće zemlje može raditi u Republici Hrvatskoj samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i samo kod onog poslodavca za kojeg mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i s kojim je zasnovao radni odnos ako tim Zakonom nije drukčije propisano, a st. 4. da poslodavac može zaposliti ili se koristiti radom državljanina treće zemlje samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad odnosno potvrda o prijavi rada ako tim Zakonom nije drukčije propisano.

8.4. Odredba čl. 88. st. 5. ZS propisuje da poslodavac ne smije zapošljavati državljanina treće zemlje koji nezakonito boravi u [adresa] niti se koristiti njegovim radom.

8.5. Sukladno odredbi čl. 89. st. 1. toč. 1. i toč. 3. ZS bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada može raditi državljanin treće zemlje koji u Republici Hrvatskoj ima odobren 1. privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom, državljaninom treće zemlje na dugotrajnom boravištu, stalnom boravku, odobrenom azilu ili supsidijarnoj zaštiti sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita i 3. privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva s državljaninom treće zemlje kojem je izdana »EU plava karta« ili dozvola za boravak i rad za premještaj unutar društva.

8.6. Iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-24- 3 od 16. prosinca 2024. (list spisa 41) i dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24- 01/5215, urbroj: 511-18-06-25-6 od 07. srpnja 2025. (list spisa 66) proizlazi kao prvo, da je tužiteljica imala dozvolu za boravak i rad u firmi Plaža Vir j.d.o.o. Vir, Stari put 86, OIB: 92775667506, na radnom mjestu pomoćni radnik u turizmu, u periodu od 05. svibnja 2020. do 05. svibnja 2021. te da je na istu firmu bilo produženje dozvole za boravak i rad u periodu od 06. svibnja 2021. do 05. svibnja 2022.; te kao drugo, da osim za Plažu Vir j.d.o.o. Vir tužiteljica nije imala drugih izdanih dozvola za boravak i rad. Iz navedenog sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljici, koja je u smislu odredbi ZS stranac i državljanin treće zemlje, nikada od strane nadležnog javnopravnog tijela nije izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada na poslovima spremačice za rad kod ovdje tuženika kao poslodavca.

8.7. Međutim, kako dalje iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-24-3 od 16. prosinca 2024. (list spisa 41) i dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-25-6 od 07. srpnja 2025. (list spisa 66) te preslike dozvole boravka (list spisa 22-23) proizlazi da je tužiteljica 01. listopada 2021. podnijela zahtjev za privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji - brak s hrvatskim državljaninom, da je Policijska uprava zadarska tužiteljici odobrila privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u periodu od 01. lipnja 2022. do 01. lipnja 2024. te tužiteljici 22. kolovoza 2022. izdala dozvolu za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj člana obitelji hrvatskog državljanina s važenjem do 01. lipnja 2024. uz napomenu da je po osnovi te dozvole za privremeni boravak tužiteljici moguć rad u Republici Hrvatskoj bez dozvole za boravak i rad; sud temeljem čl. 89. st. 1. toč. 3. ZS utvrđuje da tužiteljici za rad u vremenu od 01. lipnja 2022. do 01. lipnja 2024., kao vremenu za koje joj je dozvolom boravka (list spisa 22-23) odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj kao članu obitelji hrvatskog državljanina, za rad kod tuženika nije bila potrebna dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada iz čl. 88. st. 1. ZS.

8.8. Poradi navedenog, a u smislu odredbi ZS, nije bilo zapreke da tužiteljica na temelju Ugovora o radu koji su stranke sklopile 04. svibnja 2022., radi kod tuženika, međutim, ovo samo u vremenskom periodu za koje je tužiteljica imala izdanu dozvolu boravka odnosno u kojem je tužiteljici bio odobren privremeni boravak sukladno čl.

89. ZS. Naime, odredbe čl.

88. i čl.

89. ZS su odredbe kogentne naravi kojima se izričito regulira rad državljanina trećih zemalja u Republici Hrvatskoj i kojima se (čl.

88. st.

5. ZS) poslodavcima u Republici Hrvatskoj izričito zabranjuje zapošljavanje državljanina treće zemlje koji nezakonito borave u [adresa] i korištenje njihova rada. Tumačeći u svezi s odredbama čl.

88. i čl.

89. ZS dalje i odredbu čl.

91. st.

3. ZS kojom je propisano da se dozvola za boravak i rad državljaninu treće zemlje izdaje na vrijeme potrebno za obavljanje posla odnosno vrijeme na koje je sklopljen ugovor o radu, a najduže na godinu dana (nakon čega je sukladno čl.

92. ZS moguće produljenje dozvole za boravak i rad) ovaj sud utvrđuje da je trajanje ugovora o radu stranca koji je državljanin treće zemlje kao radnika i poslodavca u Republici Hrvatskoj kogentnim odredbama ZS uvjetovano trajanjem dozvole za boravak i rad iz čl.

88. ZS odnosno trajanjem odobrenog privremenog boravka iz čl.

89. ZS. Navedeno znači da u situaciji kada stranac koji je državljanin treće zemlje kao radnik i poslodavac u Republici Hrvatskoj sklope ugovor o radu za vrijeme dulje od onog za koje je radniku za rad kod tog poslodavca izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada odnosno za vrijeme dulje od onog za koje je tom radniku izdana dozvola boravka u smislu čl.

89. ZS ili pak na neodređeno vrijeme je taj Ugovor o radu ništetan u onom dijelu kojim je njegovo trajanje ugovoreno u trajanju duljem od onog za koje je radniku za rad kod tog poslodavca izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada odnosno od onog za koje je tom radniku izdana dozvola boravka u smislu čl.

89. ZS. Naime, odredba čl. 322. st.

1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) propisuje da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st.

1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako je sud tumačenjem odredbi ZS o radu državljanina trećih zemalja zaključio da je ugovor o radu koji državljanin treće zemlje kao radnik sklopi s poslodavcem u Republici Hrvatskoj na neodređeno vrijeme u suprotnosti s izričitim i kogentnim odredbama ZS (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R- 714/2024-5 od 12. studenog 2024. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 75/2022-2 od 13. veljače 2024.), to je taj ugovor o radu sukladno čl. 322. u svezi čl. 324. ZOO ništetan u dijelu kojim je njegovo trajanje ugovoreno u trajanju duljem od onog za koje je radniku za rad kod tog poslodavca izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada odnosno od onog za koje je tom radniku izdana dozvola boravka u smislu čl.

89. ZS. Svako drugačije tumačenje odredbi ZS, a koji je zakon lex specialis u odnosu na ZoR u pogledu rada državljanina trećih zemlja u Republici Hrvatskoj, dovelo bi do toga da su ZS propisana pravila i zabrane u pogledu rada državljanina trećih zemljana u Republici Hrvatskoj samo norme instruktivnog karaktera, mrtvo slovo na papiru, jer iste ne bi imale nikakvog učinka na rad državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj, a ove su zakonske odredbe od iznimnog značaja budući prvenstveno služe zaštiti tržišta rada u Republici Hrvatskoj te zaštiti gospodarskih i socijalnih interesa državljana Republike Hrvatske, države članice EGP-a i Švicarske konfederacije.

8.9. Kada sud pod tako tumačene odredbe ZS podvede činjenice koje utvrđuje iz sadržaja dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-24-3 od 16. prosinca 2024. (list spisa 41) i dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/24-01/5215, urbroj: 511-18-06-25-6 od 07. srpnja 2025. (list spisa 66), a u svezi s kojim je ispravama nužno tumačiti sadržaj fotografije prednje strane dozvole boravka (list spisa 29) koju kao dokaz u spis predaje tužiteljica, činjenice da je nakon što je tužiteljica imala odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji – brak s hrvatskim državljaninom u periodu od 01. lipnja 2022. do 01. lipnja 2024. istoj odobren privremeni boravak na razdoblje od 30. rujna 2024. do 01. lipnja 2026. u svrhu spajanja obitelji s hrvatskom državljankom (mldb. kćeri), dakle, da tužiteljica u periodu od 01. lipnja 2024. do 30. rujna 2024. nije imala odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj po nekoj od osnova iz čl.

89. ZS pa da joj za rad u tom periodu ne bi bila potrebna dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada iz čl.

88. st.

1. ZS, a koju pak dozvolu ili potvrdu tužiteljica (kako to sud utvrđuje u točci 8.6. i 8.7.) nikada nije ishodila za rad na poslovima spremačice kod tuženika; utvrđenje je ovog suda da je Ugovor o radu koji su stranke nesporno sklopile 04. svibnja 2022. prestao na temelju zakona, istekom dana 01. lipnja 2024. kao posljednjeg dana tužiteljici odobrenog privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji – brak s hrvatskim državljaninom. Činjenica da je tužiteljici potom, sada u svrhu spajanja obitelji s hrvatskom državljankom njezinom maloljetnom kćeri, odobren privremeni boravak u periodu od 30. rujna 2024. do 01. lipnja 2026. sukladno čl.

89. ZS znači samo to da u periodu od 30. rujna 2024. do 01. lipnja 2026. tužiteljica može raditi bez izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, međutim, ne znači da s istekom dana 01. lipnja 2024. nije došlo do prestanka Ugovora o radu stranaka sklopljenog 04. svibnja 2022. po sili zakona budući je trajanje tog Ugovora o radu kogentnim odredbama ZS bilo uvjetovano vremenom trajanja tužiteljici odobrenog privremenog boravka (koji je istekao s danom 01. lipnja 2024.). Neosnovan je navod tužiteljice da bi okolnost da joj je privremeni boravak istekao 01. lipnja 2024. nakon čega joj je ponovno odobren tek od 30. rujna 2024. eventualno mogla predstavljati razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu, ovo iz razloga što je ugovaranje rada u trajanju duljem od onog za koje je radniku za rad kod tog poslodavca izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada odnosno za vrijeme dulje od onog za koje je tom radniku izdana dozvola boravka u smislu čl.

89. ZS te na neodređeno vrijeme u suprotnosti s izričitim i kogentnim odredbama ZS (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-714/2024-5 od 12. studenog 2024. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 75/2022-2 od 13. veljače 2024.). Osim toga, u slučaju kada do prestanka ugovora o radu dolazi po sili zakona konkretno zbog isteka trajanja ugovora o radu, poslodavac nema obvezu donošenja odluke o (izvanrednom) otkazu budući je u smislu odredbi ZoR odluka o otkazu odluka konstitutivne naravi, što znači da se njom uspostavlja određeno pravno stanje (prestanak ugovora o radu/ prestanak radnog odnosa), a onda kada radni odnos prestaje po sili zakona nema potrebe donošenju konstitutivne odluke već eventualno deklaratorne odluke kojom bi poslodavac samo konstatirao da je radni odnos stranaka prestao po sili zakona.

8.10. Istaknimo ovdje i to da iz uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca klasa: 216-02/23-01/21, urbroj:

511-18-06-24-380 od 16. prosinca 2024. (list spisa 42) proizlazi da je tužiteljica na području Republike Hrvatske imala boravište (privremeni boravak) od 05. svibnja 2020. do 05. svibnja 2021. na Viru, Stari put 86, od 06. svibnja 2021. do 05. listopada 2021. na Viru, Stari put 86, od 01. lipnja 2022. do 22. kolovoza 2022. na Viru, Stari put 86, od 22. kolovoza 2022. do 01. lipnja 2024. u [adresa] te od 30. rujna 2024. do 01. lipnja 2026. u [adresa], a temeljem navedenog sud utvrđuje da je tužiteljica u Republici Hrvatskoj u periodu od 01. lipnja 2024. do 30. rujna 2024. boravila bez dozvole privremenog boravka, što sukladno ZS znači da joj je u tom periodu bio zabranjen rad na području Republike Hrvatske bez izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, a takvu dozvolu odnosno potvrdu tužiteljica za rad kod tuženika nije imala.

8.11. Kako iz utvrđenja suda da je do prestanka Ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i tuženika 04. svibnja 2022. došlo s istekom dana 01. lipnja 2024., ovo neovisno o činjenici što su stranke radni odnos zasnovale na neodređeno vrijeme budući je u dijelu kojim se Ugovorom o radu radni odnos zasniva na neodređeno vrijeme Ugovor o radu protivan kogentnim odredbama ZS i prema utvrđenju ovog suda ništetan, to je osnovano tuženik kao poslodavac posljedično prestanku Ugovora o radu stranaka tužiteljicu odjavio sa mirovinskog i zdravstveno osiguranja zbog prestanka radnog odnosa. Pri tome, datum s kojim tuženik tužiteljicu odjavljuje s osiguranja (16. kolovoza 2024.) ne utječe na utvrđenje sada da je do prestanka Ugovora o radu stranaka po sili zakona došlo s istekom dana 01. lipnja 2024. do kojeg je tužiteljici bio odobren privremeni boravak. Kako je dakle radni odnos stranaka prestao istekom dana 01. lipnja 2024. to je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neisplaćenih plaća koje tužiteljica tužbom potražuje za period od odjave sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja 16. kolovoza 2024. do trenutka presuđenja. Istaknimo ovdje i to da čak i da je sud u ovom postupku utvrdio da je tuženik otkazao Ugovor o radu i da je takav otkaz nedopušten, da bi obzirom na utvrđenje da je radni odnos stranaka prestao s istekom dana 01. lipnja 2024. sud također odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za raskid Ugovora o radu i naknadu štete.

8.12. Činjenica o kojoj sudu iskazuje tužiteljica (list spisa 60) da je za njezin rad kod prethodnog poslodavca Plaža Vir j.d.o.o. gdje ju je zaposlio RI, RI sve sredio u policiji i ishodio dozvolu za rad, ne utječe na činjenicu da je za nepribavljanje dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada kod ovdje tuženika odnosno za nepodnošenje zahtjeva za odobrenje privremenog boravka za period od 01. lipnja 2024. odgovorna sama tužiteljica, a budući sukladno čl. 90. ZS zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može podnijeti državljanin treće zemlje odnosno budući sukladno čl. 58. ZS zahtjev za privremeni boravak podnosi državljanin treće zemlje. Tužiteljica je, ukoliko je htjela nastaviti s radom kod tuženika, bila dužna pravovremeno poduzeti radnje propisane ZS nužne za nastavak tog rada, a da je tužiteljica svjesna mogućnosti podnošenja navedenih zahtjeva proizlazi iz njenog daljnjeg iskaza (list spisa 60) da ona sada boravi u [adresa] na temelju toga što je majka djeteta koje je državljanin Republike Hrvatske, za što ima dozvolu koju je sama tražila budući joj suprug s kojim je trenutno u fazi razvoda nije htio potpisati papire kojima bi joj se nastavio od ranije odobreni boravak.

9. Zaključno sud smatra potrebnim istaknuti to da iz obračuna plaća za radnika ĆIĐ (list spisa 51-56) proizlazi da je tužiteljica u periodu do uključno svibnja 2024. godine koristila roditeljski dopust nakon čega se je u lipnju 2024. godine vratila na rad, dakle, da tužiteljica od 01. lipnja 2024. na dalje nije koristila prava temeljem Zakona o rodiljinim i roditeljskim potporama.

10. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 1. ZPP koji propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, temeljem koje je odredbe sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 875,00 Eura sa zateznim kamatama budući ista nije uspjela sa tužbenim zahtjevom u ovom postupku dok je cijenio osnovanim zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova budući je tuženik stranka koja je uspjela u sporu, pri čemu je visina troškova odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23), vodeći računa da je vrijednost predmeta ovog spora, kako ju označava i sama tužiteljica u tužbi, 9.600,00 Eura (kao iznos naknade štete koju tužiteljica potražuje tužbom). Tuženiku su prema ocjeni suda opravdano nastali troškovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava odgovora na tužbu od 22. listopada 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnim ročištima 04. prosinca 2024. i 07. veljače 2025. (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave 04. lipnja 2025. i 08. srpnja 2025. na kojima se je provodio dokazni postupak (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 1.250,00 Eura.

U [adresa], 16. srpnja 2025. godine , S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici,

2. Tuženiku po punomoćniku.