Legislator Case Law & Legislation
Revr-270/2015-2 AI generated

Appeal dismissed; no appeal allowed as second instance court's ruling on severance pay is consistent with prior precedent.

Case Number Revr-270/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's extraordinary appeal against the second-instance court's decision rejecting the claim for severance pay. The plaintiff argued that the employer discriminated by refusing to accept the plaintiff's employment contract while accepting others, despite identical conditions. The court found the appeal inadmissible because the second-instance court's legal reasoning regarding the lack of an agreement to terminate the employment relationship was consistent with its own previous ruling on the same legal issues.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 3. ZPP; čl. 392.b. st. 3. ZPP: An extraordinary appeal is inadmissible when the second-instance court's legal assessment is consistent with the Supreme Court's prior ruling on the same legal issues, rendering the new questions irrelevant for ensuring uniform application of law.

Keywords

AI generated
extraordinary appeal inadmissibility severance pay uniform application of law consistency of rulings employment contract termination labor dispute

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku i predložio reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.
čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 392.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 125. st. 2. Zakona o radu

Cited Case Law

AI generated
Gž-2205/14 od 24. studenoga 2014.
Obrazlažući razloge važnosti u reviziji postavljenih materijalnopravnih pitanja revident se pozvao na presudu Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-2205/14 od 24. studenoga 2014.
Revr-387/11 od 18. travnja 2012.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 270/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz R., kojeg zastupa punomoćnik D. R., diplomirani pravnik, stručni suradnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Z., protiv tuženika H.-I. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-112/13-4 od 18. studenoga 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1621/11-22 od 5. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo tužitelju platiti iznos od 172.800,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2010. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda prvostupanjskog suda pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku i predložio reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužitelj je od tuženika zahtijevao isplatu poticajne otpremnine u iznosu od 172.800,00 kuna.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da ga je tuženik bio dužan preuzeti kao radnika na temelju Sporazuma od 20. rujna 2007., sklopljenog između državnog tajnika Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, predstavnika tuženika i predstavnika P.-I. d.o.o. Z., s jedne strane te Sindikata hrvatskih željezničara i Sindikata Infrastruktura HŽ, s druge strane.

Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da je uvjet za isplatu poticajne otpremnine sporazumni prestanak radnog odnosa kojeg tužitelj nije sklopio s P.-I. d.o.o. Z. Budući da tužitelj nije niti mogao doći u situaciju da tuženik njega zbrinjava u smislu Odluke o zbrinjavanju radnika P. i. d.o.o. Z. i Sporazuma od 20. rujna 2007., tuženik nije niti bio dužan ponuditi tužitelju zaključenje sporazumnog raskida ugovora o radu pa nije niti postojala obveza tuženika isplatiti tužitelju poticajnu otpremninu s obzirom da tužitelj nije prihvatio niti jedan od načina zbrinjavanja.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP pa se posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u razmatranje osnovanosti izvanredne revizije.

U predmetnoj reviziji revident je naveo da reviziju podnosi zbog sljedećih materijalnopravnih pitanja:

1. „Da li je tuženik, temeljem gore citiranih akata, bio u obvezi preuzeti ugovor o radu tužitelja i s njim istovremeno sklopiti sporazum o prestanku radnog donosa, s obzirom na činjenicu da je tužitelju pravomoćnom sudskom presudom utvrđen radni odnos na neodređeno vrijeme u društvu P.-I. d.o.o. čime je ispunio uvjet za zbrinjavanje te da je tuženik preuzeo ugovore o radu svih drugih radnika P.-I. d.o.o. koji su s istim društvom imali ugovore o radi na neodređeno?

2. Da li iz sadržaja dijela citirane odluke („radnik koji ne prihvati način zbrinjavanja iz toč. 1. te odluke i dalje ostaje radnik društva P. – I. d.o.o i da se isti rješava sukladno pozitivnim zakonskim propisima“) proizlazi tuženikova obveza na preuzimanje ugovora o radu i sklapanje sporazuma o prestanku radnog odnosa sa svim radnicima koji s društvom P.- I. d.o.o. imaju radni odnos na neodređeno vrijeme odnosno da li iz sadržaja citirane odluke i sporazuma proizlazi da bi isti sadržavali opću obvezujuću ponudu?

3. Da li je tuženik imao diskreciono pravo odlučivanja koje će ugovore o radu prenijeti na sebe i s kojim će radnicima sklopiti sporazum o prestanku ugovora o radu uz isplatu poticajne otpremnine iako su svi radnici imali jednako ostvarene uvjete te da li je takvim pristupom odbivši s tužiteljem postupiti na isti način kao s drugim radnicima tuženik diskriminirao tužitelja?

4. Da li je tuženik imao obvezu preuzimanju ugovora o radu tužitelja neovisno o sklapanju sporazuma o prestanku preuzetog ugovora o radu, s obzirom da Županijski sud na to pravno pitanje nije dao odgovor, već je svoj pravorijek bazirao isključivo na pitanju sporazuma o prestanku radnog odnosa?“

Obrazlažući razloge važnosti u reviziji postavljenih materijalnopravnih pitanja revident se pozvao na presudu Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-2205/14 od 24. studenoga 2014.

Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeva izvanredne revizije ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski sud je, odlučujući o postavljenim materijalnopravnim pitanjima, zauzeo pravno shvaćanje da u situaciji kada tužitelj nije sklopio sporazum o prestanku ugovora o radu sukladno Odluci o poticajnim mjerama niti je sklopio aneks ugovora o radu radi rasporeda u Željeznički fond, ne postoji niti obveza tuženika isplatiti tužitelju poticajnu otpremninu jer tužitelj nije prihvatio niti jedan od načina zbrinjavanja. Osim toga, tužitelj pogrešno tumači odredbe Odluke o zbrinjavanju radnika P.-I. d.o.o. Z. i Sporazum između državnog tajnika Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, predstavnika tuženika i predstavnika P.-I. d.o.o. Z., s jedne strane te Sindikata hrvatskih željezničara i Sindikata Infrastruktura, s druge strane, da tuženik nije mogao slobodnom voljom odlučiti koje će radnike preuzeti, a koje neće, te da se ima smatrati da je tuženik preuzeo sve radnike P.-I. d.o.o. Z. Naime, prema Odluci o zbrinjavanju radnika P.-I. d.o.o. Z. odluka o prihvaćanju jednog od načina zbrinjavanja viška radnika P.-I. d.o.o. Z. ovisi o volji svakog pojedinog radnika, time da radnici, među kojima je i tužitelj, koji ne prihvate ni jedan od načina propisanih u navedenim Odlukama ostaju i dalje radnici P.-I. d.o.o. Z.

Ovdje treba istaknuti da je revizijski sud o postavljenim pravnim pitanjima već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Revr-387/11 od 18. travnja 2012. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti poticajnu otpremninu s obzirom da tužitelj ne traži isplatu otpremnine na temelju odredbe čl. 125. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04, 68/05 i 2/07 – dalje: ZR), već na temelju Odluke o zbrinjavanju radnika P.-I. d.o.o. Z., a tužitelj nije prihvatio niti jedan od načina zbrinjavanja radnika P.-I. d.o.o. Z. pa tužitelj nema pravo na isplatu poticajne otpremnine.

Budući da je shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenim materijalnopravnim pitanjima podudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda to prema ocjeni ovoga suda pravna pitanja koja je tužitelj postavio u izvanrednoj reviziji nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 16. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.