I Kž-788/2013-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 788/13-5

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, dr. sc. Marina Mrčele i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. M. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 90. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika B. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi od 29. listopada 2013. broj K-31/13, u sjednici održanoj dana 21. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženika B. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi od 29. listopada 2013. broj K-31/13 donijetom u ponovljenom postupku, optuženik B. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97 pa je, na temelju tog zakonskog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 02. studenog 2011 do 27. kolovoza 2013., dok su optuženici M. S. , M. S. , R. Ć. i T. B. proglašeni krivima zbog kaznenog djela sudjelovanja u 1 2

tučnjavi iz članka 103. stavak 1. KZ/97 pa su, na temelju tog zakonskog propisa, osuđeni na kaznu zatvora u trajanju tri mjeseca svaki, a na temelju članka 67. KZ/97 prema njima je primijenjena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženici u roku od jedne godine ne počine novo kazneno djelo.

Na temelju članka 122. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik B. M. je dužan platiti trošak kaznenog postupka na ime

I Kž 788/13-5

medicinskog vještačenja i pristupa svjedoka u iznosu od 4.610,00 kuna te paušal u iznosu od 2.000,00 kuna, a optuženici M. S.1 , M. S. , R. Ć. i T. B. su dužni platiti paušal u iznosu od 500,00 kuna svaki.

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio optuženik B. M. putem branitelja T. K., odvjetnika u S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. i stavak 3. ZKP/97, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije.

Postupajući u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darko Klier vratio je spis uz popratni dopis broj KŽ-DO-45/14 od 21. siječnja 2014., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o istoj uredno obaviješten, sukladno odredbi članka 373. stavak 2. ZKP/97.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97, navodeći da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, kao i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. ZKP/97, jer da prvostupanjski sud nije savjesno i brižljivo utvrđivao činjenice koje terete optuženika i koje mu idu u korist, a napose one na koje je ukazivao optuženik. Međutim, argumentacija kojom žalitelj obrazlaže citiranu žalbenu osnovu svodi se na polemiziranje sa zaključcima prvostupanjskog suda u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa će o tome biti riječi kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalitelj, a ni neke druge na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavak 1. točka 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti.

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj, u suštini, tvrdi da je postupao u granicama nužne obrane te u tom smislu ukazuje na nevjerodostojnost obrana optuženika M. S.1 , M. S. , R. Ć. i T. B., s obzirom da oni tvrde da nisu vidjeli trenutak i način stradavanja B. A., a također ukazuje i na dio vlastite obrane da ga je optuženik B. stegnuo rukom oko vrata, a da je u tom trenutku B. A. pokidao dijelove stolice i dao optuženicima M.1 i M. S. Dalje navodi da je za vrijeme dok ga je optuženik B. držao dobio udarac od kojeg je pao na pod, a ostali optuženici da su ga tukli. Žalitelj tvrdi da nitko nije vidio trenutak kada je on izvadio nož iz pasa te da je, s obzirom na tu činjenicu,

I Kž 788/13-5

prvostupanjski sud trebao, primjenom odredbe članka 3. stavak 2. ZKP/97, zaključiti da je nož izvukao nakon što je bio napadnut od strane ostalih optuženika, odnosno B. A.

Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom i o tome u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, žalitelj niti u tijeku postupka, a ni u žalbi ne dovodi u pitanje činjenicu da je neposredno prije inkriminiranog događaja došlo do verbalnog sukoba između njega i ostalih optuženika, a vezano za njegovo odnos prema konobarici A. S., da je kritične zgode imao za pojasom vojnički nož (bajunet), kao ni činjenicu da je tim bajunetom uboden B. A., iako optuženik u svojoj obrani, danoj na glavnoj raspravi, tvrdi da se B. A. na nož sam naboo nakon što je skočio na njega.

Međutim, žalitelj pri tome ispušta iz vida činjenicu, proizašlu iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka dr. I. B., da je B. A. u inkriminiranom događaju zadobio četiri ubodne rane, što sasvim jasno govori da tvrdnja optuženika M. da se A. sam naboo na nož, pri čemu je evidentno mislio jednom, ne odgovara istini.

Osim toga, neosnovana je tvrdnja žalitelja da nitko nije vidio u kojem trenutku je optuženik M. izvadio nož iz pasa, jer, nasuprot tome, svjedok S. B., koji je prije izbijanja sukoba sjedio s optuženikom M., u svom iskazu u istrazi tvrdi da je nož u ruci optuženika vidio prije izbijanja fizičkog sukoba dok su se optuženici još raspravljali pa je i u tom dijelu potpuno promašena konstatacija žalitelja da je prvostupanjski sud trebao zaključiti u korist optuženika M. da je nož izvukao nakon što je napadnut od strane ostalih optuženika. To tim više što optuženik M. u svojoj obrani uopće ne govori da bi u bilo kojem trenutku izvukao nož, već da mu je nož ispao prilikom pada, nakon što su ostali optuženici na njega nasrnuli, odnosno da ga je s poda uzeo kad je već bio na tlu te da se u tom trenutku B. A. na njega naboo.

Budući da, uz iskaz svjedoka S. B., i iz obrana optuženika M. S.1 , M. S. , R. Ć. i T. B. proizlazi da je optuženik M. imao u ruci nož već za vrijeme verbalnog sukoba i njime zamahivao prema njima, a da je fizički sukob, u koji se uključio i B. A., uslijedio nakon toga, a što potvrđuje i svjedokinja A. S., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji optuženik M., prije nego što je izvadio nož i prijetio njime, nije bio protupravno napadnut niti od ostalih optuženika, a niti od B. A.

Stoga, u trenutku ozljeđivanja B. A., optuženik nije ni bio u stanju nužne obrane, a time ni u prekoračenju iste, budući da je, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, činom izvlačenja noža i mahanjem nožem prema ostalim sudionicima prepirke, manifestirao jasnu volju da se s njima fizički obračuna i to uporabom noža.

Takav zaključak ne dovodi u pitanje ni žalbeni prigovor kojim se nastoji dovesti u pitanje vjerodostojnost obrana ostalih optuženika tvrdnjom da na zapešću optuženika nisu

I Kž 788/13-5

evidentirane ozljede, iako ostali optuženici, kako to navodi žalitelj, tvrde da su optuženika M., uključujući se u sukob, tukli po zapešću s ciljem da mu iz ruke izbiju nož.

Naime, za razliku od tvrdnje žalitelja, iz stanja spisa proizlazi da samo optuženik R. Ć. u svojoj obrani navodi da je optuženika M. udario držalom metle po šaci desne ruke i to već kad je optuženik M. ležao na podu, dok optuženici M. S.2 i T. B. navode da su ga udarali po rukama ne precizirajući po kojim dijelovima, a ozljede na obje nadlaktice optuženika M. u vidu udaraca i krvnih podljeva proizlaze iz medicinske dokumentacije i iskaza svjedoka A. T. pa, stoga, ni na koji način nisu kompromitirane obrane optuženika da su optuženiku M., udaranjem po ruci, nastojali izbiti nož iz ruke, neovisno o tome što na šakama, odnosno zapešću optuženika M. nisu evidentirane ozljede.

Nije prihvatljiva ni tvrdnja žalitelja da je optuženik ubodne rane oštećeniku B. A. vjerojatno nanio za vrijeme dok su ležali na podu, jer ta tvrdnja ne proizlazi ni iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka I. B., kako to pogrešno nastoji prikazati žalitelj, s obzirom da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su ozljede na tijelu oštećenika mogle biti nanesene iz različitih međusobnih položaja, pri čemu jedino može isključiti ležeći položaj oštećenog. Iz tijeka provedenog dokaznog postupka nema nikakve dvojbe da je optuženik usmrtio oštećenika vojničkim nožem, iako se, kako to pravilno uočava žalitelj, nitko od sudionika događaja, osim optuženika M. koji tvrdi da se oštećenik sam naboo na nož, nije izjasnio da je vidio čin ozljeđivanja, ali iz obrane optuženika B. proizlazi da je vidio put ruke optuženika M. s nožem prema tijelu B. A., dok optuženik M. S.1 kaže da je vidio kako oštećenik pada na leđa.

S obzirom da je B. A., prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka, zadobio četiri ubodne rane dubine između 10 i 15 cm, od kojih dvije u predjelu lijeve strane trupa u visini donjeg rebrenog luka, i po jednu na boku zdjelice i na lijevoj natkoljenici, dakle na onim dijelovima tijela gdje se nalaze vitalni organi i velike krvne žile, uz činjenicu da su te ozljede nanesene vojničkim nožem duljine oštrice 19 cm te da je za nanošenje takovih ozljeda potrebna srednja snaga zamaha, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao s htijenjem i voljom da oštećenika liši života.

Stoga je potpuno promašen žalbeni prigovor da se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može izvesti zaključak da je optuženik M. postupao s izravnom namjerom.

Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je potpuno i točno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je, u skladu s tim, prvostupanjski sud optuženiku pravilno cijenio sve, u pobijanoj presudi istaknute, olakotne i otegotne okolnosti, koje i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, opravdavaju osudu na kaznu zatvora u trajanju sedam godina, u koju je pravilno uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, a koja kazna je, suprotno prigovoru žalitelja, u svemu

I Kž 788/13-5

primjerena, kako općoj svrsi kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97, tako i svrsi kažnjavanja iz članka 50. KZ/97.

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

Nije u pravu žalitelj ni kada osporava odluku suda o troškovima kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud optuženika zakonito obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu navedenom u izreci pobijane presude, pri čemu je pravilno cijenio duljinu trajanja i složenost kaznenog postupka te imovno stanje optuženika, koji je, prema osobnim podacima, vlasnik obrta, kuće i dva jutra zemljišta.

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavak 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 387. ZKP/97.

Zagreb, 21. listopada 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Perica Rosandić, v.r.

Ana Garačić, v.r.