Rev-1294/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1294/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlljt. D. G. C., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici S. G. C. iz S., i punomoćniku A. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. D. P. iz Z., zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici iz Z., radi isplate po osnovu plaćanja za uzdržavanje, odlučujući o reviziji mllj. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž2-271/13-2 od 3. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-989/12 od 4. travnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija mlljt. tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba mlljt. tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti mllj. tužitelju 158.400,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihovog dospijeća od isplate,

- u stavku II. izreke, odbijen zahtjev mllj. tužitelja da se tuženik obveže naknaditi mu parnični trošak od 2.500,00 kn,

- u stavku III. izreke, mllj. tužitelju naloženo da na ime parničnog troška isplati tuženiku 2.500,00 kn.

Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a) budući da su „sudovi u svojim presudama zauzeli shvaćanja koja nisu podudarna s već ranije zauzetim shvaćanjima revizijskog i Županijskog suda“. Prijedlog tužitelja je da se „predmet vrati sudu prvog stupnja kako bi se sa sigurnošću utvrdilo postoji li i dalje roditeljsko pravo, te kolike su potrebe uzdržavanja mldb. tužitelja“.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju. Prijedlog tuženika je da se „odbaci/odbije izvanrednu reviziju tužitelja kao neosnovanu“.

Revizija mlljt. tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je reviziju i podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je mlljt. tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 158.400,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tuženik otac mlljt. tužitelja, rođenog …,

- da je presudom Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P-856/00 od 17. ožujka 2003. tuženik obvezan platiti mlljt. tužitelju sve neplaćene iznose za uzdržavanja dospjele od 10. listopada 2000., kao i plaćati mu nadalje iznos koji odgovara omjeru od 30 % njegove plaće.

Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada na ime uskraćenog uzdržavanja za razdoblje od 19. siječnja 1997. (od rođenja) do 10. listopada 2000., u kojemu je njegov "život potpuno samostalno financirala" majka i zakonska zastupnica - izvršavajući i zakonsku obvezu tuženika, a sve obzirom da je tuženik u istome razdoblju trebao podmirivati bar 1/2 dijela od onog što je za njegovo uzdržavanje davala majka.

Tužitelj zahtjev temelji na odredbi čl. 209. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13 - dalje: ObZ-a), prema kojima: (stavak 1.) "Roditelji su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.", (stavak 2.) "Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.", (stavak 3.) "Tražbina djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze.".

Drugostupanjski sud je zahtjev mlljt. tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - nalazeći osnovanim tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja mlljt. tužitelja, a uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da sve do 2007. ObZ nije sadržavao navedene odredbe čl. 209. st. 2. i 3. ObZ-a, koje se primjenjuju (na temelju odredbe čl. 60. Zakona o izmjenama i dopunama ObZ-a, "Narodne novine", br. 107/2007. - dalje: ZID ObZ-a/07) i na odnose nastale prije stupanja na snagu toga Zakona,

- da se stoga i na prijeporno potraživanje iznosa dospjelih u razdoblju od 19. siječnja 1997. do 10. listopada 2000., odnosi odredba čl. 209. st. 3. ObZ-a (o zastari potraživanja kakvo je i prijeporno),

- da ovdje nije riječ o pravu mlljt. tužitelja stečenom prije stupanja na snagu ZID ObZ- a/07, kako to on drži, jer to pravo prije stupanja na snagu ZID ObZ-a/07 nije niti imao. Revident je naznačio da reviziju podnosi „temeljem odredbe čl. 382. st. 2. točka 2. ZPP-a“ i postavio pitanja:

1. - „da li za zakonske obveze uzdržavanja za obveze koje su nastale u razdoblju od 10.02.1997. godine do 10.09.2000. godine ne teče zastara dok traje roditeljsko pravo?“,

2. - „da li je dana 25.07.2012. godine (kada je tužba podnesena) nastupila zastara potraživanja uzdržavanja koju malodobno dijete potražuje od roditelja za razdoblje od 10.02.1997. godine do 10.09.2000. godine?“,

3. - „da li se odredba čl. 60 ZID ObZ/07 primjenjuje i na prava i obveze koje su stečene prije stupanja na snagu Obiteljskog zakona 116/03.“,

i pritom je istaknuo da su shvaćanja drugostupanjskog suda iz osporene presude u svezi tih pitanja suprotna shvaćanju prihvaćenom „u dosadašnjoj praksi“ prema kojem se „na odnose uzdržavanja do stupanja na snagu ZID ObZ/07 primjenjuje odredba čl. 381. st. 1. t. 2. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj zastara ne teče dok traje roditeljsko pravo.“, a koje shvaćanje je Županijski sud u Osijeku izrazio u odluci posl. br. Gž-3648/05 od 9. veljače 2006., a Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1207/09 od 30. listopada 2009.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, mlljt. tužitelj nije postupio prema navedenim odredbama.

Podnesenu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom uopćene tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene presude, onim koje se sugerira preispitati: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, odnosno o različitom tumačenju određenih zakonskih odredaba - kao ovdje) doista mora i postojati,

- da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan za odluku o konkretnom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, sve s izloženim razlozima i naznakom različite sudske prakse revizijskog suda ili drugostupanjskog suda, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

U konkretnom slučaju sporno je primjenjuje li se odredba čl. 209. st. 3. ObZ-a (o zastari) na potraživanje kakvo je i predmetno (istaknuto u tužbi koju je mlljt. tužitelj podnio 26. srpnja 2012.) - dospjelo do 10. listopada 2000., iako je u naš pravni sustav uvedena ZID ObZ-a/07.

Osporenom presudom je na to sporno pitanje odgovoreno pozitivno, a sve polazeći i od toga da je tek istim ZID ObZ-a/07 u naš pravni sustav uvedena i odredba čl. 209. st. 2. ObZ-a (o pravu djeteta na tražbinu prema roditelju koji ga nije uzdržavao, a bio je dužan to učiniti), sadržaj koje nije bio niti poznat prije nego je uveden tim Zakonom.

Revident smatra da je izraženo shvaćanje drugostupanjskog suda pogrešno i (ovdje bitno) protivno sudskoj praksi - već izraženoj u navedenoj odluci Županijskog suda u Osijeku i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Međutim, revidentu je za odgovoriti da se odluke na koje se poziva, one glede kojih drži da su utemeljene na shvaćanju suprotnom shvaćanju na kojemu je utemeljena osporena presuda, ne odnose na slučaj i predmet spora kakav je ovdje - na potraživanja djeteta iz osnove uskraćenog uzdržavanja utemeljenog na odredbi čl. 209. st. 2. ObZ-a (na pravu djeteta na tražbinu prema roditelju koji ga nije uzdržavao, a bio je dužan to učiniti), prvi puta djetetu priznato potraživanje istaknutom odredbom ZID ObZ-a/07, kojim Zakonom je ujedno specijalno za tu (i to prvi put uvedenu) odredbu uređeno i pitanje zastare: presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1207/09 od 30. listopada 2009. odlučeno je o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenom ovrhe radi ostvarenja potraživanja mlljt. djeteta prema ocu iz osnove uzdržavanja već utvrđenog pravomoćnom presudom - dok shvaćanje izraženo u odluci Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-3648/05 od 9. veljače 2006. ne može vrijediti za tumačenje odredaba ZID ObZ-a/07, Zakona koji nije bio niti na snazi kada je donesena.

Polazeći od prethodno navedenog, budući da ne postoji suprotnost pravnih shvaćanja na koja se revident poziva i u svezi s kojim postavlja navedena pitanja, odnosno jer pravna shvaćanja sudova koje revident naznačuje u reviziji nisu u proturječju s shvaćanjem iz osporene presude, revizijski sud:

- ne nalazi da bi u odnosu na navode revidenta imao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i (time) ispuniti svrhu izvanredne revizije (ovdje temeljene na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, odnosno o različitom tumačenju određenih zakonskih odredaba),

- zaključuje (slijedom toga) da pitanja naznačena u reviziji nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i da podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

Stoga je reviziju mllj. tužitelja valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 8. rujna 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.