I Kž-194/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-194/00-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Č., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 18. siječnja 2000. godine broj K-102/99, u sjednici održanoj 13. lipnja 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

presudio je:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.Č. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu, presudom od 18. siječnja 2000. godine broj K-102/99 proglasio je krivim opt. M.Č. zbog kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ i protiv javnog reda, nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 2. u svezi st. 1. KZ pa mu je za prvo djelo, na temelju čl. 173. st. 2. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za drugo djelo, na temelju čl. 335. st. 2. KZ kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca i uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je na temelju čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. lipnja 1999. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ optuženiku se oduzima droga privremeno oduzeta po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta. Na temelju čl. 76. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

Na temelju čl. 80. KZ od optuženika se oduzima oružje, streljivo i eksplozivne tvari koje su privremeno oduzete po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.

Na temelju čl. 82. KZ optuženiku se oduzima novac privremeno oduzet po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i to 300,00 kn i 10 DEM.

Na temelju čl. 122. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka sudu u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn dok je u ostalom dijelu oslobođen snašanja troškova postupka.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku opozove uvjetna osuda i uzme kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, prema presudi Općinskog suda u Splitu broj K-1412/95 i da mu se za djelo iz toč. 1. pobijane presude utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju, te zatim da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, te da se u odnosu na njega primijeni sigurnosna mjera iz čl. 80. KZ oduzimanja predmetnih vozila upotrebljenih za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ.

Optuženik se žali po braniteljima M. i J.F., odvjetnicima iz S., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna. Zahtijeva da se branitelji izvijeste o sjednici vijeća.

Optuženik je po istim braniteljima podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se ista odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 16. svibnja 2000. godine broj DOKŽ-504/00 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a u odsutnosti branitelja optuženika za koje je dostava poziva uredno iskazana, dok nazočnost optuženika, koji je u pritvoru i ima branitelja, nije osigurana, jer predsjednik vijeća i vijeće nisu smatrali da bi bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kako to proizlazi iz žalbenih razloga, u odnosu na djelo iz toč. 1., optuženik predlaže preocjenu dokaza, smatrajući da se iz provedenog dokaznog postupka može jedino zaključiti da je optuženik nađenu drogu imao isključivo za vlastite potrebe.

Neovisno o tome što je optuženik uživalac heroina, opravdano sud prvog stupnja zaključuje protivno žalbenim navodima, da je optuženik radi prodaje kupovao, držao i prodavao heroin. Takav zaključak temelji na pronađenoj količini heroina, načinu pakovanja, mjestu gdje je zatečen, kao i načinu na koji je pokušao pobjeći, uz prijetnje plinskim pištoljem, nađenom novcu u apoenima koji ukazuju da potječe od prodaje droge, što sve logički i životno opravdava zaključak suda prvog stupnja da je optuženik dio droge koristio za vlastite potrebe, a dio za prodaju, na koji način je i osiguravao drogu za sebe, budući je nezaposlen i bez stalnih izvora prihoda.

Dakle, činjenica da je optuženik ovisnik o drogi, kojom činjenicom žalba isključivo nastoji osporiti zaključke suda prvog stupnja, nije dostatna za protivan zaključak s obzirom na ostale provedene dokaze, kojima žalba bezuspješno pokušava dati drukčiji značaj od onoga po sudu prvog stupnja, a koji prihvaća i ovaj sud.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, a s tim u vezi nije počinjena ni povreda kaznenog zakona, koju optuženik nalazi u pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji u odnosu na djelo iz toč. 1., sugerirajući neosnovano da se radi o kaznenom djelu iz čl. 173. st. 1. KZ. Međutim, u pravu je državni odvjetnik da je sud prvog stupnja počinio povredu kaznenog zakona u korist optuženika, koja se ovom presudom više ne može sanirati.

Naime, uvidom u spis Općinskog suda u Splitu broj K-1412/95 utvrđeno je da je optuženiku presudom od 16. siječnja 1996. godine broj K- 1412/95, zbog kaznenog djela iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 125. KZRH izrečena uvjetna osuda uz utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i rok kušnje od tri godine. Presuda je postala pravomoćna 3. travnja 1996. godine.

Također nije sporno da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio u vremenu kušnje pa je u pravu državni odvjetnik kada navodi da je sud prvog stupnja, a s obzirom na utvrđene i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora bio dužan opozvati uvjetnu osudu prema čl. 69. st. 1. KZ. Radi se o obveznom opozivanju uvjetne osude koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, više nije mogao opozvati budući se uvjetna osuda može opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja, koji rok je istekao 3. travnja 2000. godine, dakle, prije dodijeljivanja spisa u rad.

Državni odvjetnik se žali i zbog odluke o kazni smatrajući da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio pogibeljnost djela iz toč. 1., kao i raniju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela.

Optuženik pak žaleći se iz istog žalbenog osnova ističe pokazanu kooperativnost, te činjenicu da je nađeno oružje bilo onesposobljeno za upotrebu, kao i smanjenu uračunljivost što je sve trebalo rezultirati manjom kaznom.

Razmotrivši navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, našao je da utvrđene i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora po sudu prvog stupnja nije potrebno korigirati kako se predlaže u žalbama.

Sud prvog stupnja je kao olakotno cijenio optuženiku njegovu nesređenu obiteljsku situaciju, a očigledno je imao u vidu i utvrđenu smanjenu ubrojivost prilikom počinjenja djela iz toč. 1., koja se istina posebno ne ističe u tom dijelu presude, ali obrazlaže prilikom obrazlaganja provedenih dokaza i koja je rezultirala i izricanjem sigurnosne mjere, a kao otegotno je optuženiku cijenjena ranija neusklađenost njegova ponašanja sa zakonom. Navedene okolnosti su adekvatno cijenjene po sudu prvog stupnja, a budući niti žalitelji ne navode neke druge relevantne okolnosti, optuženiku su utvrđene, a zatim izrečena jedinstvena kazna za koju ovaj sud nalazi da je primjerena stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njegovih djela i težini štetne posljedice i koja će ostvariti svrhu kažnjavanja predviđenu u čl. 50. KZ, uz pravilno i zakonito izrečene sigurnosne mjere.

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Neosnovana je žalba državnog odvjetnika i zbog neizricanja sigurnosne mjere iz čl. 80. KZ, oduzimanja predmetnih osobnih automobila upotrebljenih za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ budući u tijeku postupka nije utvrđeno da su vozila isključivo služila za izvršenje kaznenog djela, bez obzira što je optuženik zatečen u njima s drogom, ali ne i u za to posebno prepravljenim dijelovima vozila što bi eventualno moglo ukazivati na opravdanost izricanja te mjere.

Kako niti državni odvjetnik u žalbi ne ukazuje na postojanje konkretnih uvjeta za izricanje navedene sigurnosne mjere, žalba je neosnovana i u tom dijelu.

S obzirom na navedeno, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 2000. godine.

Zapisničar: Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r. Milan Gudelj, v.r.