Court partially allows consumer restitution claim for undefined variable interest rate clause while dismissing statute of limitations objection.
Legislator summary
AI generatedThe court partially overturned a lower court decision, ordering the bank to pay approximately 1,039.75 kuna to the plaintiff regarding an undefined variable interest rate clause. While the plaintiff argued that the clause violated consumer protection laws and caused damage, the court found the lower court erred in dismissing the statute of limitations objection. The court ruled that the collective interest lawsuit interrupted the limitation period for future claims but not for debts already due before the collective action began, thus allowing restitution only for amounts paid after the collective suit's commencement.
Legislator headnote
AI generatedčl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO; čl. 241. ZOO/05; čl. 138.a ZZP/07: A variable interest rate clause in a consumer credit contract is void if not clearly defined or explainable to the consumer at the time of signing; however, the statute of limitations for restitution claims is interrupted by a collective interest lawsuit only for claims arising after the decision's finality, not for debts already matured prior to such litigation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1084/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Ž. sud u P., u vijeću sastavljenom od sudaca M. R. kao predsjednik vijeća, A. P., kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i D. P. kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz Č., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz ZOU V. M. D. i S. P. iz O., protiv tužene banka d.d. Z., OIB:…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & P. iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude O. suda u O., S. služba u B. M., poslovni broj P-1462/2015-22 od 14. srpnja 2017. godine, na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2018.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika u cijelosti kao neosnovana te se potvrđuje presuda O. suda u O., S. služba u B. M., poslovni broj P-1462/2015-22 od 14. srpnja 2017. godine u točkama I., II. izreke.
II. Prihvaća se djelomično žalba tužitelja te se preinačuje presuda O. suda u O., S. služba u B. M., poslovni broj P-1462/2015-22 od 14. srpnja 2017. godine
- u točki III. izreke na način da se sudi: „III. Nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.039,75 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznos od:
- na iznos od 6,53 kuna od 01. 06. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 6,29 kuna od 01. 08. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 6,25 kuna od 01. 09. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 4,63 kuna od 01. 10. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 15,12 kuna od 01. 11. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 4,55 kuna od 01. 12. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 14,76 kuna od 01. 01. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 14,04 kuna od 01. 02. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 13,91 kuna od 01. 04. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 3,56 kuna od 01. 05. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 13,38 kuna od 01. 06. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 3,44 kuna od 01. 07. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 12,43 kuna od 01. 08. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 12,25 kuna od 01. 09. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 3,33 kuna od 01. 10. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 13,01 kuna od 01. 11. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 3,27 kuna od 01. 12. 2008. godine do konačne isplate,
- na iznos od 44,03 kuna od 01. 01. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 44,41 kuna od 01. 02. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 14,12 kuna od 01. 03. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 42,33 kuna od 01. 04. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 32,03 kuna od 01. 05. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 74,35 kuna od 01. 06. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 61,97 kuna od 01. 07. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 70,37 kuna od 01. 08. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 69,34 kuna od 01. 09. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 58,18 kuna od 01. 10. 2009. godine do konačne isplate
- na iznos od 65,10 kuna od 01. 11. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 55,68 kuna od 01. 12. 2009. godine do konačne isplate,
- na iznos od 63,32 kuna od 01. 01. 2010. godine do konačne isplate,
- na iznos od 62,38 kuna od 01. 02. 2010. godine do konačne isplate,
- na iznos od 36,28 kuna od 01. 03. 2010. godine do konačne isplate,
- na iznos od 59,72 kuna od 01. 04. 2010. godine do konačne isplate,
- na iznos od 49,81 kuna od 01. 05. 2010. godine do konačne isplate,
- na iznos od 56,01 kuna od 01. 06. 2010. godine do konačne isplate,
- na iznos od 49,88 kuna od 01. 07. 2010. godine do konačne isplate, sve u roku 15 dana; a u preostalom dijelu u iznosu 104,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku
- na iznos od 8,89 kuna od 01. 08. 2005. godine do konačne isplate,
- na iznos od 9,04 kuna od 01. 09. 2005. godine do konačne isplate,
- na iznos od 8,83 kuna od 01. 11. 2005. godine do konačne isplate,
- na iznos od 8,60 kuna od 01. 01. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 8,49 kuna od 01. 02. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 8,08 kuna od 01. 04. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 7,97 kuna od 01. 06. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 7,72 kuna od 01. 08. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 7,73 kuna od 04. 09. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 7,51 kuna od 01. 11. 2006. godine do konačne isplate,
- na iznos od 7,23 kuna od 01. 01. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 7,14 kuna od 01. 02. 2007. godine do konačne isplate,
- na iznos od 6,83 kuna od 01. 04. 2007. godine do konačne isplate, odbija se tužbeni zahtjev tužitelja.“
- u točki IV. izreke na način da se sudi: „IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu 3.262,50 kn, a u roku 15 dana, a odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 1.818,75 kn.“
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I/ Utvrđuje se ništetnom u Ugovoru o kreditu broj: 5140030242-69500017244/2005. od 20. 05. 2005. godine kojeg su zaključili tužitelj i tuženik: dio odredbe čl. 4. st. 1. koji glasi: “Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva“, pa stoga ista odredba Ugovora ne proizvodi pravne učinke za ugovorene strane.
II/ Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 605,12 kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena kako slijedi;
-na iznos od 54,54 kuna od 01. 08. 2010. godine do konačne isplate,
-na iznos od 55,06 kuna od 01. 09. 2010. godine do konačne isplate,
-na iznos od 44,74 kuna od 01. 10. 2010. godine do konačne isplate,
-na iznos od 48,29 kuna od 01. 11. 2010. godine do konačne isplate,
-na iznos od 42,58 kuna od 01. 12. 2010. godine do konačne isplate,
-na iznos od 40,97 kuna od 01. 01. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 37,90 kuna od 01. 02. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 20,11 kuna od 01. 03. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 33,34 kuna od 01. 04. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 26,79 kuna od 01. 05. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 31,04 kuna od 01. 06. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 24,81 kuna od 01. 07. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 28,47 kuna od 01. 08. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 25,57 kuna od 01. 09. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 19,01 kuna od 01. 10. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 17,09 kuna od 01. 11. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 12,49 kuna od 01. 12. 2011. godine do konačne isplate,
-na iznos od 13,05 kuna od 01. 01. 2012. godine do konačne isplate,
-na iznos od 10,89 kuna od 01. 02. 2012. godine do konačne isplate,
-na iznos od 5,92 kuna od 01. 03. 2012. godine do konačne isplate,
-na iznos od 6,56 kuna od 01. 04. 2012. godine do konačne isplate,
-na iznos od 3,70 kuna od 01. 05. 2012. godine do konačne isplate,
-na iznos od 2,20 kuna od 01. 06. 2012. godine do konačne isplate,
sve u roku 15 dana.
III/ Odbija se tužitelj s viškom tužbenog zahtjeva do iznosa od 1.143,81 kuna.
IV/ Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 61,25 kuna.“
Protiv navedene presude, točaka III. i IV. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje da je sud djelomično utvrdio tuženikov prigovor zastare osnovanim, kako je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo, ukazuje na odredbu čl. 214. st. 1.-3. , čl. 215. st. 1. i čl. 241. i čl. 245. ZOO, da je stoga u razdoblju dok je on još otplaćivao kredit točnije dana 4. travnja 2012. godine podnošenjem kolektivne tužbe T. sudu u Z. u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred V. trgovačkim sudom R. H. donošenjem presude Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Ističe da se na predmet primjenjuje čl. 225. ZOO (stjecanje bez osnove), da je presuda od 13. lipnja 2014. godine donesena unutar zastarnog roka, pa je samim tim pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da su u zastari sve rate dospjele prije 8. srpnja 2010. godine. Ukazuje na sudsku praksu, predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje sud prvog stupnja na ponovan postupak.
Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st.
2. t.
11. ZPP, da je izreka nerazumljiva te nije utemeljena na činjeničnom stanju spisa, da odredba koja je utvrđena ništavom u čl.
4. Ugovora o kreditu ne postoji; da tuženik nije vezan za utvrđenja iz presude T. suda u Z. posl. br. P-1401/12 jer nema mjesta primjeni čl. 138.a ZZP/07, da je u vrijeme kad je sklopljen ugovor o kreditu odnosno 20. svibnja 2005. godine bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, da isti nije poznavao takvu vrstu tužbe, da presuda ne obvezuje niti sud, da sud nije obrazložio zašto se u konkretnom sporu primjenjuje odredba čl. 138.a ZZP/07, da utvrđenja po kolektivnoj tužbi nisu primjenjiva beziznimno već ih treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja, a što je sud propustio; da sud nije utvrdio da je upravo odredba čl.
4. Ugovora o kreditu ništetna jer da su ispunjeni kumulativno uvjeti iz čl. 81, 84. i 87. ZZP/03, da sud nije ulazio u meritum spora i dao razloge o odlučnim činjenicama, da nije jasno na temelju čega je utvrdio, osim čitanja dokumentacije te izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem, kako tužena nije na valjan i razumljiv način objasnila tužitelju postupak formiranja kamatne stope, da je sud je stanovišta da je vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, pa se isti nije upuštao u ocjenjivanje ništetnosti odredbe čl.
4. Ugovora, da je od značaja da li se radi o potraživanju na ime naknade štete ili stjecanja bez osnove; da odluka o zateznim kamatama nije obrazložena; da je počinjena i relativno bitna povreda iz čl. 354. st.
1. ZPP jer nije cijenjen prijedlog tuženika da se izvede dokaz financijskim vještačenjem, da je pogrešno utvrđena i visina iznosa koji je tuženik navodno dužan isplatiti tužitelju, da je neopravdan stav suda da kako je dio odredbe čl.
4. st.
1. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetan visina iznosa preplaćenih kamata bi se trebala utvrditi izračunom razlike između plaćenih kamata po promijenjenim stopama u odnosu na početno ugovorenu stopu; da iz toga slijedi da sud smatra da kamatna stopa mora ostati fiksna za cijelo vrijeme što je suprotno odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, već bi tada bilo potrebno odrediti referentu kamatnu stopu za svaki mjesec s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika, da bi takva početna kamatna stopa trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa; da bi se kao takva referentna kamatna stopa mogla se primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima HNB, pa bi tužitelj imao pravo samo na razliku između takve referentne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika.
Dodaje da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o zastari, o utvrđenju ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i odluke o početku tijeka zateznih kamata; da se glede zastare primjenjuje zastarni rok iz čl. 226. ZOO, da su stoga svi anuiteti u zastari; da sud pogrešno navodi da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije određena niti odrediva u smislu čl. 269. st.
2. i čl. 272. ZOO, da se ne radi o činidbi glede čl.
4. jer je činidba tužitelja kao korisnika kredita plaćanje mjesečnih anuiteta, a čl.
4. ugovorena je samo ovlast davatelja kredita da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženika; da je činidba iz ugovora bila određena odnosno odrediva, ukazuje na praksu Ž. suda u P. G.-2658/12 iz koje slijedi da ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno oduci davatelja kredita nije neodrediva činidba, ističe da je glede zateznih kamata pogrešno primijenjena odredba čl. 1115. ZOO, da nije utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje bez osnove, a niti je utvrđeno da je tuženik nesavjestan stjecatelj od dana svake izvršene uplate. Dodaje da tuženik nije znao niti mogao znati da je određivanje promjenjive kamatne stope nedopušteno jer se radilo o ugovaranju koje je u bankarskoj praksi bilo sasvim uobičajeno i predstavljalo je standard u ugovaranju kredita. Osporava i odluku o trošku postupka. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP). Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
Žalba tužitelja je djelomično osnovana.
Žalba tuženika nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba u Ugovoru o kreditu broj 5140030242-69500017244/2005 od 20. 05. 2005. godine kojeg su zaključili tužitelj i tuženik i to dio odredbe čl. 4. st. 1. koji glasi: “Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva“, da ta odredba stoga ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane te da se nastavno naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.748,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose od 1. kolovoza 2005. godine do 1. lipnja 2012. godine.
Pobijanom prvostupanjskom presudom usvojen je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem:
- da nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu dana 20. svibnja 2005. godine, a kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama s rokom vraćanja sedam godina
- da je sporno da li je ništetna odredba Ugovora kojom se ugovora promjenjiva kamatna stopa
o da glede toga valja primijeniti utvrđenja iz presude T. suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom V. T. suda br. Pž-7129/13-4; odbijene revizije poslovni broj Revt-249/14-2) u kojem je i ovdje tuženik bio stranka – tuženik
o da je tom presudom utvrđeno da je tužena postupala suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i odredbama ZOO i to koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja nije pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
o da tužena nije tužitelju na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja kamatne stope
a slijedom čega je dio odredbe sadržan u čl. 4. st. 1. Ugovora da su stranke suglasne da je kamatna stopa promjenjiva ništetan, a slijedom toga tužitelj ima pravo potraživati sve što je tužena neosnovano stekla po ugovoru o namjenskom kreditu sukladno čl. 1111. ZOO, a što iznosi 1.748,93 kn, kako slijedi iz nalaza vještaka financijske struke B. H.; ali da je osnovan djelomično prigovor zastare jer je tužba podnijeta 8. srpnja 2015. godine, pa je zastara nastupila za one iznose starije od pet godina, a što znači za one dospjele prije 8. srpnja 2010. godine.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, te pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava utvrđenje je ovoga suda da je pobijanu presudu valjalo preinačiti dijelom zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Pritom nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje ukazuju stranke. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Niti činjenica da se u izreci navodi da je ništetna odredba čl. 4. st. 1. Ugovora i to dio koji glasi „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva“, a da odredba čl. 4. st. 1. Ugovora ne sadrži dio koji izričito tako glasi ne čini nedostatak zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati, niti je čini nerazumljivom niti izreku proturječnom podacima u spisu. Naime, točno je da takve izričite odredbe u čl. 4. st. 1. Ugovora nema, ali se odredba čl. 4. Ugovora odnosi na promjenjivost kamatne stope (upravo je takav njezin naslov), a u čl. 4. st. 1. određeno je da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom ugovoru što potvrđuje svojim potpisom na ugovoru; pa je sasvim jasno da se utvrđenje ništetnosti odnosi na taj dio – odredbu čl. 4. st. 1. Ugovora kojim su zaista stranke ugovorile u bitnom da su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva; doduše ne izričito tim riječima, ali je u bitnom jasno o kojoj se odredbi ugovora radi, a koja je ništetna, a to je upravo odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sadržana u čl. 4. st. 1. Ugovora.
Nadalje, ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pobijanoj presudi iznio sud prvog stupnja (osim glede prigovora zastare). Uzimajući stoga pravilno u obzir i utvrđenja iz presuda T. suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., V. trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te V. suda R. H. poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u skladu s čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, ZZP) sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako je odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl.
4. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena te da je sukladno tome na temelju odredbe čl.
87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u tom dijelu ugovor ništetan. Pritom je osnov odgovornosti tuženika utvrđen u navedenim presudama, pa tuženik u žalbi neosnovano navodi da nema mjesta primjeni odredbe čl. 138.a ZZP koja nije bila na snazi, nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora. Naime, da ta odredba u to vrijeme nije postojala jest točno, ali je u navedenim presudama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u kojima koristi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe glede kamatne stope, a upravo je u tom vremenu dana 20. svibnja 2005. godine sklopljen predmetni ugovor, pa se te presude svakako odnose na konkretan slučaj. Osim toga i odredbom čl.
81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) propisano je bilo kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom odredbom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a da se radi o upravo takvoj odredbi (u bitnom je istovjetna i odredba čl.
96. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 9/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14) slijedi iz utvrđenja naznačenih presuda za koja je sud prvog stupnja vezan. Zato su neosnovani žalbeni navodi tuženika u smislu da nije jasno odakle sud prvog stupnja izvodi zaključak da tuženik nije objasnio tužitelju način formiranja kamatne stope.
Nadalje, kako je odredba ništena postoji obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, odnosno odredbe, čl. 104. st.
1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), sada je istovjetna odredba čl. 323. st.
1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je tuženik u obvezi tužitelju isplati više naplaćenu razliku i to onu koja se dobije kada se u odnos stavi iznos plaćen nakon promjene kamatne stope s onim koji bi bio obračunat da promjene kamatne stope nije bilo. Neosnovano pri tome tuženik navodi da bi razliku trebalo utvrditi u odnosu na referentu kamatnu stopu, a to bi bila ona prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima HNB-a jer u konkretnom se ne radi o slučaju da stranke nisu odredile visinu kamatne stope ili da je ista nerazmjerno visoka, već su stranke istu odredile (onu početnu), pa tu i valja primijeniti, a ne primjenjuje se odredba kojom je određena promjenjivost te stope, upravo jer je ništetna iz već navedenih razloga (ne zato jer ne bi bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope).
Zato nije počinjena niti relativno bitna povreda kako navodi tuženik u smislu da je na tu okolnost valjalo provesti financijsko vještačenje, a nisu niti osnovani njegovi prigovori na nalaz vještaka jer je ista pravilno računala razliku redovne kamate kako je rasla u odnosu na početno ugovorenu stopu. Neosnovano tuženik ukazuje i na odredbu čl. 138.a ZZP/07 jer se termin „naknade štete“ koji se u istoj koristi odnosi na povredu propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st.
1. ZZP/07, a ta povreda propisa konkretno je upravo rezultirala štetom - ništetnošću odredbe ugovora kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a što nastavno tužitelju daje pravo na vraćanje više plaćenih iznosa; jer se u konačnici radi o iznosima isplaćenim po osnovi koja je otpala. Neosnovano je i pozivanje tuženika na praksu ovoga suda izraženu o odluci poslovni broj Gž- 2658/12, tim više s obzirom i na utvrđenje iz već navedenih odluka Trgovačkog, Visokog trgovačkog odnosno V. suda R. H. da kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st.
2. i čl. 272. ZOO, da u ugovorima u naznačenom razdoblju korisnicima kredita nije bilo na valjan način, razumljiv način objašnjen način formiranja kamatne stope, da stoga isti nisu mogli niti spoznati učinke takve odredbe ugovora, da su banke kako dobri gospodarstvenici trebale imati drugačiji pristup, skrenuti pozornost ugovaratelju na promjenjivost kamatne stope, parametre o kojima to ovisi, pa tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila određena, niti je bila odrediva.
Međutim, pogrešno je dijelom sud prvog stupnja odlučio o istaknutom prigovoru zastare. Naime, prema shvaćanju V. suda R. H. izraženog u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe - ovdje 13. lipnja 2014. U ovoj pravnoj stvari tužba je podnesena 8. srpnja 2015. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina; cijeneći da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012. godine (što slijedi iz obrazloženja odluke poslovni broj P-1401/12) to su međutim zastarjele tražbine koje su do tada bile zastarjele, a to su sve one dospjele do 4. travnja 2007. godine. Zbog toga je valjalo preinačiti odluku, kao u izreci, i tužitelju dosuditi i preostale tražene iznose prema nalazu vještaka financijske struke B. H. u iznosu ukupno 1.039,75 kn sa zateznim kamatama, sveukupno iznos od 1.644,87 kn sa zateznim kamatama, a u preostalom dijelu zahtjev odbiti.
Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 373. t. 3. i čl. 373.a st. 2. ZPP (u dijelu glede prigovora zastare radi donošenja odluke o isplati) odlučeno je kao u izreci.
Odluku o trošku postupka valjalo je preinačiti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa mu, primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP, pripada trošak za sastav tužbe, zastupanja na raspravama za svaku 25 bodova plus PDV, sastav podneska od 17. ožujka 2017. godine 25 bodova plus PDV, pristojbe na tužbu i presudu (ukupno 200,00 kn), trošak vještačenja 1.500,00 kn, sveukupno 3.262,50 kn; a tuženiku ne pripada trošak postupka.
Kako je žalba tuženika neosnovana odbijen je zahtjev istog za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.
U Puli – Pola, 10. prosinca 2018.
Predsjednik vijeća
M. R., v.r.