Rev-478/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 478/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Z. (Dom umirovljenika), OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu Stalna služba u Samoboru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-381/17-2 od 30. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Samoboru poslovni broj Pn-1057/15-27 od 30. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2018.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici na ime naknade štete isplatiti tužitelju 200.400,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2014. do isplate, uz naknadu troškova postupka.

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 10.000,00 kn sa zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) izjavio je tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače ili podredno da se te presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Glede pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka podnositelj se samo pozvao na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP.

Nastavno, podnositelj je reproducirao sadržaj st. 4. navedene zakonske odredbe te se potom u daljnjem tekstu revizije bavio uopćenom analizom i iznošenjem zaključaka o zakonitosti pobijane i drugostupanjske presude.

U odnosu na primjenu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP kojom je uređen sadržaj obrazloženja pisano izrađene presude, treba reći da je zadatak suda prilikom sastavljanja obrazloženja pružiti strankama obavijesti o subjektivnim i objektivnim elementima spora te objasniti razloge zbog kojih je donio odluku sadržanu u izreci.

U tom pravcu najprije treba izložiti zahtjeve stranaka budući da oni određuju granice raspravljanja i odlučivanja u smislu čl. 2. st. 1. ZPP, zatim navesti pravno relevantne činjenice i dokaze koje su stranke predložile. U daljnjem dijelu obrazloženja sud je dužan sažeto opisati radnje koje su poduzete tijekom postupka i objasniti svoja shvaćanja te posebno navesti koje odredbe materijalnog prava je primijenio, a dužan je izjasniti se i o shvaćanjima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima.

Tako sastavljeno obrazloženje prvostupanjske presude pruža osnovu za kontrolu u drugostupanjskom stupnju postupka.

Međutim, nedostaci pisano izrađene presude u ovisnosti o naravi nedostataka u pravilu se mogu otklanjati pozivom na postojanje pojedine bitne povrede odredaba parničnog postupka kojom je pobliže uređena zaštita stranaka od nezakonitog postupanja suda. To je u prvom redu pozivanje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturiječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Tužitelj se međutim nije pozvao na postojanje takve apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, odnosno na postojanje bilo koje druge povrede odredaba parničnog postupka, a kako je već rečeno revizijski sud na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP nije ovlašten ispitivati pobijanu presudu izvan granica razloga određeno navedenih u reviziji. Osim toga, odredba čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP daje ovlaštenje revizijskom sudu ispitati zakonitost pobijane presude samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom.

Revizijski sud ne nalazi da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom zbog toga što nije otklonjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP (koja u reviziji nije ni jasno obrazložena) učinjena od strane prvostupanjskog suda predstavljala takvu bitnu povredu.

Predmet spora je novčani zahtjev tužitelja za naknadu štete protiv tuženice Republike Hrvatske zbog nezakonitog i nepravilnog rada suda, koja se ogledala u tome što zbog dugotrajnog i nezakonitog te nepravilnog rada suda tužitelj nije mogao ostvarivati pravo na mirno uživanje vlasništva na većem broju svojih pokretnina bespravno zadržanih od strane njegovog najmodavca.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj 17. studenoga 2008. pod poslovnim brojem P-11378/08 podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu protiv tuženika N. P. i Z. P. rade predaje stvari, s prijedlogom za izdavanje privremene mjere,

- da je u tom predmetu donesena presuda 2. srpnja 2009., kojom je odbijen tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za određivanje privremene mjere,

- da je navedena presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-307/11 od 14. studenoga 2011.,

- da je nakon toga presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7872/11 od 28. prosinca 2011. ponovno odbijen tužbeni zahtjev i prijedlog za izdavanje privremene mjere,

- da je i ta presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-708/12 od 27. lipnja 2012. te je odlučeno da će se postupak provesti pred drugim sucem – pojedincem,

- da je zatim u tom predmetu donesena presuda poslovni broj P-5456/12 od 16. lipnja 2014., kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2013. do isplate, a djelomično odbijen za iznos 39.000,00 kn,

- da je presudom poslovni broj Gž-2306/14-4 od 6. listopada 2015. prvostupanjska presuda djelomično potvrđena i djelomično ukinuta,

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7444/15 od 21. srpnja 2016. djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja u iznosu 5.000,00 kn sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2013. do isplate, a odbijen ostali dio zahtjeva u iznosu 44.000,00 kn te je protiv odbijajućeg dijela tužitelj podnio žalbu 25. srpnja 2016., o kojoj do dana donošenja prvostupanjske presude nije odlučeno drugostupanjskom odlukom,

- da je posebice u presudi poslovni broj P-7872/11 od 28. studenoga 2011. u skladu s uputom drugostupanjskog suda utvrđeno da tužitelj nije platio najamninu za tri mjeseca u ukupnom iznosu 1.200 EUR i režijske troškove u iznosu 7.660,78 kn, što je bilo osnovom za pozivanje na pravo zadržanja od strane njegovih najmodavaca, odnosno tuženika; ocijenio je i da sve stvari koje su u predmet tužbenog zahtjeva koji u ovom odštetnom predmetu predstavlja osnovu za naknadu štete mogu biti predmetom ovrhe,

- da je ta presuda ukinuta drugostupanjskim rješenjem od 27. lipnja 2012. uz daljnje obrazloženje da prvostupanjski sud nije imao na umu odredbu čl. 128. mjerodavnog Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ), kojom odredbom je propisano koje predmete treba izuzeti od ovrhe.

U daljnjem postupku vođenom pred novim, drugim sucem djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu 10.000,00 kn, a odbijen za 39.000,00 kn, a koja presuda je ukinuta zbog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka,

U posljednjoj presudi broj P-7444/15-77 od 21. svibnja 2016. prihvaćen je novčani tužbeni zahtjev za isplatu 5.000,00 kn sa zateznim kamatama, a odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 44.000,00 kn, sve po slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP, posebice i zbog toga jer odgovarajuće vještačenje nije bilo moguće uspješno provesti upravo zbog neodređenosti činjenične osnove tužbe koja nije sadržavala dovoljno elemenata za utvrđenje identiteta i vrijednosti odnosno visine svake pojedine pokretnine koja se tužbenim zahtjevom potraživala.

Daljnji tijek postupka nije bilo moguće ocjenjivati jer se odnosi na postupanje sudova nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu i time te činjenice nisu mogle biti obuhvaćene granicama pravomoćnosti.

Na osnovu izložene procesne građe, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da iako su u predmetnim postupcima i odlukama počinjene izvjesne "greške i propusti", da takve nepravilnosti u radu sudova ne sadrže dovoljne elemente protupravnosti, odnosno pretpostavke koje bi dovele do odgovornosti tuženice primjenom odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima.

Izloženi zaključak u svojoj osnovi prihvaća i revizijski sud.

U ustroju trodiobe vlasti, sudbena vlast je jedna od oblika državne vlasti, zbog čega Republika Hrvatska i odgovara za štetu koju u svom radu obavljajući sudačku dužnost stranci nanesu suci.

O odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog rada u obnašanju sudačke dužnosti te o kriterijima takve odgovornosti izjašnjavao se i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama, npr. u odluci broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007.

U skladu s prethodno iznesenim, za ocjenu postojanja odgovornosti tuženice za štetu tužitelju u smislu odredbe čl. 106. st. 1. mjerodavnog Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/05, 116/10, 122/10 – dalje: ZS) bitno je:

- je li riječ o nezakonitom i/ili nepravilnom radu suda

- je li tužitelj pretrpio štetu uslijed takvog rada suda i

- postoji li uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada suda i nastale štete, pri čemu je potrebno da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog odnosno nepravilnog rada suda.

Ocjena je revizijskog suda da pogrešna shvaćanja od strane sudaca koji su obnašali sudačku dužnost predstavljaju povrede u suđenju i ne mogu se podvesti pod pojam nezakonitog ili nepravilnog rada suca o kojem govori odredba čl. 106. st. 1. ZS.

Pogrešna primjena materijalnog prava je jedan od žalbenih razloga, kao i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka i to samo za sebe nije i ne može biti razlog zbog kojeg bi tuženica, a podredno suci bili pozvani na odštetnu odgovornost. Naime, treba razlikovati slobodu sudačkog uvjerenja, a što je u temelju sudbene vlasti, od vođenja postupka i suđenja, u kojem se nedvojbeno krše jasne pravne norme i pravni instituti te ne primjenjuje ustaljena sudska praksa i općeprihvaćene metode postupanja, o čemu u spornom predmetu nije riječ.

Pritom treba imati na umu da je u relevantnom razdoblju (od podnošenja tužbe tužitelja za povrat pokretnina 17. studenoga 2008. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 22. kolovoza 2014.) proteklo nešto više od šest godina, a da do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu za naknadu štete su protekle još dvije godine. U tom razdoblju doneseno je nekoliko prvostupanjskih i drugostupanjskih odluka, u kojima su pored rečenog sudovi iskazali znatnu aktivnost i nastojanje predmet privesti pravomoćnosti, a u opisanim okolnostima postupanje sudaca nema potrebne sastavnice nezakonitog i nepravilnog postupanja u obnašanju sudačke dužnosti u smislu postojanja odgovornosti države na temelju čl. 106. st. 1. ZS.

Osim toga, duljini trajanja postupka zbog kojeg je tužitelj u ovom predmetu podnio zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva (Protokol 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potvrđene Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – "Narodne novine" broj 18/97) je po shvaćanju revizijskog suda pridonio i sam tužitelj nedovoljnom identifikacijom predmeta spora u postupku zbog kojeg se vodi ova parnica.

Pored rečenog, tužitelj nije dokazao ni postojanje visine štete u traženom iznosu od 200.400,00 kn.

Zbog svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi na koje se tužitelj u reviziji pozvao. Zagreb, 27. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.