Rev-363/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 363/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V.R. iz Z., koju zastupa punomoćnik S.B., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 28. rujna 1993. godine posl. br. Gž-6475/93, kojom je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 1993. godine posl. br. Pr-778/92, u sjednici održanoj dana 30. ožujka 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice V.R. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 1993. godine posl. br. Pr-778/92 suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Poništavaju se rješenja tuženika broj SU-35/92 od 3.2. 1992. godine, i od 9.3. 1992. godine, kojim je rješenjima odlučeno o prestanku radnog odnosa tužiteljice u Upravnom sudu RH u svojstvu stručne suradnice.

Tuženik je dužan tužiteljicu preuzeti u radni odnos u svojstvu stručne suradnice u Upravnom sudu RH.

Tuženik je dužan isplatiti trošak ovog postupka.

Tuženik je obveze prema ovoj presudi dužan izvršiti u roku od 15 dana."

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 28. rujna 1993. godine posl. br. Gž-6475/93 odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i u pobijanom dijelu u odnosu na odluku o glavnoj stvari navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno, da pobijane presude nižih sudova ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude ovaj revizijski sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Također nije ostvarena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7. ZPP. Ovo iz razloga što sud prvog stupnja nije dužan izvesti sve dokaze koje stranke predlože već je ovlašten sam odrediti koje će dokaze izvesti radi potpunog i istinitog utvrđivanja spornih činjenica o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.

U ovoj pravnoj stvari nije bilo sporno da je tužiteljica u pogledu kvalitete obavljenog rada postigla zadovoljavajući radni rezultat no tužiteljici je stavljeno na teret da nije u periodu 1990. i 1991. godine ostvarila uobičajen radni rezultat u pogledu broja predmeta a što je vidljivo iz izvještaja o kretanju predmeta i broju riješenih predmeta. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sud prvog stupnja nije bio dužan izvesti dokaze i utvrđivati da li je tužiteljica obavljala radne zadatke kvalitetno.

Zbog navedenih razloga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7. ZPP kad nije izveo dokaze predložene po tužiteljici a radi utvrđenja da je tužiteljica obavljene radne zadatke obavila kvalitetno.

Neosnovana je i tvrdnja revidentice da se pobijane presude temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se na taj način ostvario revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je prema rješenju Upravnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 1992. godine posl. br. Su- 35/92 tužiteljici prestao radni odnos zbog neostvarivanja uobičajenih rezultata rada na poslovima i zadacima stručnog suradnika po isteku otkaznog roka od 30 dana time da otkazni rok počinje teći danom konačnosti rješenja,

- da je prigovor tužiteljice protiv navedenog rješenja odbijen rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske od 9. ožujka 1992. godine posl. br. Su-35/92,

- da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu tužbom od 17. III. 1992. godine,

- da je u postupku prije donošenja osporavanog rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske o prestanku radnog odnosa tužiteljici utvrđeno da je tužiteljica u 1990. godini ostvarila radni učinak koji predstavlja 80% od predviđene norme, a u 1991. godini 72% od predviđene norme,

- da su ostali stručni suradnici koji su radili s tužiteljicom u istoj sobi tijekom 1990. i 1991. godine ostvarili predviđenu normu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da su postojali razlozi za prestanak radnog odnosa tužiteljici te da su slijedom navedenog pobijane odluke pravilne i zakonite.

Ovo iz razloga što je čl. 24. st. 1. Pravilnika o raspoređivanju dohotka radne zajednice i raspodjeli sredstava za osobne dohotke radnika te korištenju sredstava zajedničke potrošnje (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se za stručnog suradnika koji radi u vijeću smatra da je uredno izvršio jednomjesečne poslove odnosno radni zadatak, ako je pripremio, izvijestio te izradio nacrte u 28 predmeta. Iznimno ako je stručni suradnik u tijeku mjeseca radio na predmetu ili na materiji koja zbog složenosti i opsega zahtijeva posebno zalaganje dužan je o tome obavijestiti pismeno Komisiju za utvrđivanje rezultata rada (čl. 50.) kako bi se posebnosti slučaja imale u vidu kod utvrđivanja rezultata rada.

U ovoj pravnoj stvari tužiteljica, u uvjetima rada kakve su imali i drugi stručni suradnici (kako u pogledu korištenja sobe za obavljanje radnih zadataka tako i ostalih uvjeta) nije ostvarila kroz duže vrijeme u pogledu kvantiteta obavljenog posla uobičajene rezultate rada te su se ostvarile pretpostavke za prestanak radnog odnosa tužiteljici primjenom čl. 379. st. 1. i 2. Zakona o upravi ("Narodne novine" br. 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90 i 47/90 te 53A/91).

Pritom na navode revizije valja odgovoriti, iako Pravilnik Upravnog suda Republike Hrvatske ne normira posebno kvalitetu riješenih predmeta, da je pravni smisao određivanja broja riješenih predmeta kao norme taj da podrazumijeva da izrađeni nacrti odluka predstavljaju pravilnu odluku kako s aspekta primjene procesnopravnih instituta tako i s aspekta primjene materijalnog prava, a to znači kvalitetno rješavanje predmeta.

Zbog navedenih razloga ovaj je sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizijski razlozi koje revidentica navodi u reviziji te je primjenom čl. 393. ZPP revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.