Rev-1278/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1278/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Mladena Žuvele, Miroslave Vekić i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja F. F. iz S., S. K., kojeg zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženice ZOIO C. Z. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. M., dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 8. siječnja 1991. poslovni br. Gž-9457/1990-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. 7. 1990. godine posl. br. Pn-277/1988, u sjednici održanoj dana 9. listopada 1991.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja F. F. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog Općinskog suda u Zagrebu od 10.srpnja 1990. posl. br. Pn-277/88 suđeno je:

"I. Tužena Z. C. iz Z., dužna je platiti tužitelju F. F. iz S. K., iznos od 27.000,00 dinara s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom po stopi u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20% i obračunate mjesečnom konformnom metodom, a tekućom od 10. srpnja 1990.godine do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.402,00 dinara, sve to u roku od 15 dana.

II. Tužena ZOIO C. iz Z. dužna je plaćati tužitelju F. F. iz S. K. mjesečnu rentu u iznosu od 450,00 dinara mjesečno počevši od 1. kolovoza 1990. godine pa nadalje, s time da je dospjele obroke s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom po stopi u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećanom za 20% i obračunatom mjesečno konformnom metodom dužna platiti odjednom u roku od 15 dana, a dospijevajuće najkasnije svakog 5-og dana u mjesecu na ruke tužitelja.

III. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjih 6.120,00 dinara s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 277. st. 1. ZOO-a tekućom od 10. srpnja 1990. godine do isplate, kao i u dijelu zahtjeva za isplatu daljnjih 102,00 dinara mjesečno počevši od 1. kolovoza 1990. godine, pa nadalje na ime rente, tužitelj se o d b i ja."

Presudom drugostepenog Okružnog suda u Zagrebu od 8. siječnja 1991. godine poslovni br. Gž-9457/90-2 odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i prvostepena presuda potvrđena u toč. III izreke prvostepene presude, reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači u smislu revizionih navoda time da traži i nadoknadi trošak sastava revizije, administrativnog troška i troška sudske takse.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1.Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske u daljnjem tekstu: ZPP dostavio na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tuženica na izjavljenu reviziju nije odgovorila niti se o reviziji izjasnio nadležni javni tužilac Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju,ovaj sud ocjenjuje da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano revident smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni je sud prihvatio utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelju zbog postoperativne hernije potrebna tuđa pomoć trajno, dva puta tjedno po tri sata, dakle šest sati tjedno, obzirom da tužitelj nije u mogućnosti sam obavljati teže i teške fizičke poslove.

Nižestepeni su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili primjenom odredbe čl. 223. ZPP visinu naknade s osnova tuđe pomoći u visini od 450 dinara mjesečno, odnosno 18,5 dinara po jednom satu pružene tuđe pomoći.

Ovo iz razloga što su u ovom slučaju tužitelju pomoć pružali članovi njegovog porodičnog domaćinstva (navod tužitelja u podnesku od 13. IV 1990. godine list 22 spisa) kojima nije plaćao naknadu pa sud može o visini naknade za tuđu pomoć odlučiti po slobodnoj ocjeni. Neosnovano revident smatra da bi mu pripadalo pravo na naknadu za tuđu pomoć u visini.određenoj u potvrdi Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući (list 24 spisa).

Revident naime gubi iz vida da su o visini naknadu koju daju radnici Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući uračunati troškovi dolaska do bolesnika, odlaska od bolesnika te doprinosi na ostvarenu naknadu. Zbog navedenog je visina naknade koju dobiva osoba koja pruža tuđu pomoć niža od bruto iznosa cijene označenoj u potvrdi Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući. Kako su revidentu tuđu pomoć pružale osobe koje s njim žive u zajedničkom domaćinstvu, pa nije bilo troškova vezanih uz doprinose, te troškova dolaska i odlaska od revidenta zbog čega je i visina naknade za tuđu pomoć pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđena u nižem iznosu od iznosa navedenog u potvrdi Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući.

Pored navedenog valja još istaći da se u potvrdi Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući navode cijene koje važe od 1. siječnja 1990. godine, dok se u ovom slučaju odlučivalo o naknadni za tuđu pomoć počev od 1. kolovoza 1985.godine, pa spomenuta potvrda nije mogla biti temelj za određivanje visine naknade za tuđu pomoć za razdoblje prije 1. I 1990. godine jer se naknada za tuđu pomoć dosuđuje u nominalnom iznosu (bez revalorizacije).

Revident neosnovano pobija odluku o naknadi parničnog troška jer su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju dosudili parnični trošak srazmjerno uspjehu tužitelja u parnici. Tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu cijelog parničnog troška u slučaju da su se ispunile pretpostavke iz čl. 154. st. l. ZPP, a to u ovom predmetu nije slučaj.

Zbog izloženih razloga ovaj sud ocjenjuje da se nisu ostvarili revizioni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizioni razlozi na koje revident upućuje u reviziji, pa je revizija tužitelja temeljem odredbe čl. 393. ZPP ovom presudom odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 9. listopada 1992.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoja Momčinović,v.r.