Legislator Case Law & Legislation
Revr-1533/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals as inadmissible for lacking specific legal questions or reasons under Civil Procedure Law.

Case Number Revr-1533/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by both the plaintiff and the defendant against the second-instance judgment. The parties argued that the appeals should be allowed based on Article 382 of the Civil Procedure Act, claiming significant legal issues regarding the interpretation of labor law directives and the need to unify judicial practice. The court rejected these appeals because they failed to meet the strict statutory requirements for extraordinary appeals, specifically lacking a clearly defined legal question or a specific reason demonstrating a divergence from established case law.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a; extraordinary appeals are inadmissible if they do not contain a clearly defined legal question or specific reasons demonstrating a divergence from the contested judgment or established case law.

Keywords

AI generated
extraordinary appeal Civil Procedure Act admissibility requirements judicial practice legal question unified application second instance

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 2. ZPP-a
- tuženica, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio presude kojim je obvezana platiti 36.067,49 kn), a sve s prijedlogom da revizijski sud „reviziju prihvati i preinači“ drugostupanjsku presudu ili da istu ukine „i predmet vrati sudu na ponovno suđenje“.
čl. 382. st. 3. ZPP-a
čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a
čl. 392.b st. 2. ZPP-a
Stoga je revizije tužitelja i tuženice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1533/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. P. iz M., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-1742/13-2 od 2. listopada 2013. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-436/12-15 od 3. srpnja 2013., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizije tužitelja i tuženice odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana platiti tužitelju:

- 66.098,42 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

- trošak parničnog postupka od 12.375,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 3. srpnja 2013. do isplate.

Drugostupanjskom presudom:

a) u stavku I. izreke, „djelomično se usvaja žalba“ tuženice, „te se preinačuje“ prvostupanjska presuda tako da je tuženica obvezana platiti tužitelju:

- 36.067,49 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

- trošak parničnog postupka od 6.811,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 3. srpnja 2013. do isplate,

b) u stavku II. izreke, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva „do traženog iznosa od 66.098,42 kn“.

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

- tužitelj, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio presude kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu u ostalom dijelu od 30.030,93 kn), a sve s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu ili da istu „u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak“,

- tuženica, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio presude kojim je obvezana platiti 36.067,49 kn), a sve s prijedlogom da revizijski sud „reviziju prihvati i preinači“ drugostupanjsku presudu ili da istu ukine „i predmet vrati sudu na ponovno suđenje“.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije tužitelja i tuženice nisu dopuštene.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanje:

„...da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud“?,

te istakao da je „riječ o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“, posebno važnom „jer je riječ o pravnom pitanju koje se tiče prava radnika i koje se pojavljuje u velikom broju radnih sporova“, a o kojem pitanju revizijski sud „još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje“, te da drugostupanjski sudovi „o istom pravnom pitanju imaju različita pravna shvaćanja“.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, tužitelj nije i postupio prema navedenim odredbama.

Konkretno, a za ovaj postupak relevantno, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da je postavljeno pitanje važno „zbog osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“ i jer se to pitanje „pojavljuje u velikom broju radnih sporova“: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog (konkretno određenog) suda ili sudskom (konkretno određenom) praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.

Od toga polazeći, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije tužitelja za prihvatiti da ona u svezi s u njoj postavljenim pitanjem ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu je pitanje postavljeno u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom (i to konkretiziranog suda i konkretizirane prakse: konkretizacija kojih je potrebna za dopuštenost izvanredne revizije - sve kako bi se mogla ocijeniti istinitost razloga revizije na koje se revident poziva, prvenstveno glede postojanja proturječne prakse), odnosno zašto bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava

i

ravnopravnosti

svih

u

njegovoj

primjeni.

Tuženica je reviziju podnijela na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavila pitanje:

„...koje materijalnopravne propise treba primijeniti kod određivanja visine naknade za rad van redovnog radnog vremena“?

Pritom je istakla da se radi o „sporu o kojem ovisi rješenje materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona jer se radi o tužbama državnih službenika tj. djelatnika MORH-a“, „a kojih predmeta ima više stotina“ navodeći da „za određivanje visine naknade nije odlučno da li se određena vrsta rada obavlja unutar redovnog fonda sati ili van redovnog fonda sati“, ukazujući na „presudu Europskog suda od 11. siječnja 2007. u slučaju Vorel: C-437/05“, u kojoj da se postavilo „prethodno pitanje da li se dežurstvo u medicinskoj ustanovi uračunava u radno vrijeme te pitanje određivanja naknade za takav rad“.

Reviziju tuženice valja razmotriti u svijetlu daljnjeg shvaćanja: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju i postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je upravo to (pravno) pitanje važno za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnom slučaju u njezinoj reviziji navedeno pitanje nije postavljeno određeno niti u vezi sa razlozima kojima revidentica obrazlaže njegovu važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: postavljenim pitanjem (onako kako je formulirano) problematizira se samo (načelno) koje materijalnopravne propise treba primijeniti kod određivanja visine naknade za rad „van redovnog radnog vremena“ - bez konkretiziranja koji je to propis pogrešno primijenjen i/ili koji je trebao biti primijenjen u revidiranoj odluci, dok se istaknutim razlogom važnosti to pitanja ne problematizira - već se u tom predmetu tužitelja J. V., tada zaposlenog na neodređeno vrijeme na radnom mjestu doktora u bolnici Č. K., problematizira (kako navodi revidentica) pitanje uračunavanja dežurstva u radno vrijeme i određivanja naknade za takav rad, odnosno tumačenje (interpretacija) Direktive 2003/08/EZ Europskog parlamenta i vijeća o određenim vidovima organizacije radnog vremena od 4. studenoga 2003., u primjeni konkretnih odredbi nacionalnog radnog zakonodavstva Republike Češke.

Ta revizija (prije svega) ne sadrži određeno pitanje - na koje bi se mogao dati određeni odgovor, ali niti navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu je pitanje postavljeno u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom, odnosno zašto bi to pitanje (tako postavljeno) bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema tome, takve revizije tužitelja i tuženice ne ispunjavaju pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njihovu dopuštenost: one ne sadrže određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebale sadržavati, dok revizija tuženice ne sadrži niti određeno pitanje - i revizijski sud (time) ne nalazi da bi u svezi s pitanjima iz revizije imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

S time u svezi, revizijski sud ukazuje:

- da za dopuštenost izvanredne revizije nije dovoljna tvrdnja revidenta da je postavljeno pitanje važno „jer o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a također (da) postoji različita praksa drugostupanjskih sudova“ ili da „se radi o sporu o kojem ovisi rješenje materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona jer se radi o tužbama državnih službenika tj. djelatnika MORH-a“, „a kojih predmeta ima više stotina“,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji pojedinog revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki,

- da se takav pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

Stoga je revizije tužitelja i tuženice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 4. listopada 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.