I Kž-Us-108/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž Us 108/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. J., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. travnja 2010. godine br. K-Us-5/10, u sjednici održanoj 17. studenoga 2010. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te optuženika osobno uz branitelja mr. sc. R. M., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. N. J., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. N. J. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ za koje je tom presudom proglašen krivim na temelju čl. 337. st. 4. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. N. J., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 22. travnja 2010. godine br. K-Us-5/10 proglasio je krivim opt. N. J. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ i na temelju čl. 337. st. 4. KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci.

Na temelju čl. 77. KZ opt. N. J. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti u trajanju od pet godina, računajući od dana pravomoćnosti presude time da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

I Kž Us 108/10-5

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP ("Narodne novine" broj 152/08 i 76/09, u nastavku: ZKP) optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP u iznosu od 29.989,86 kn i čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn. Protiv te presude žali se optuženik po branitelju mr. sc. R. M., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Predlaže da se o sjednici vijeća izvijeste optuženik i branitelj. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 13. listopada 2010. godine br. KŽ-DO-1346/10 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela, te optuženika osobno uz branitelja mr. sc. R. M., odvjetnika iz Z..

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Optuženik u žalbi ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 4. i st. 2. ZKP.

Obrazlažući tu žalbenu osnovu optuženik navodi da bi optuženik kao veleposlanik, iznošenjem obrane na javnoj raspravi, u prisutnosti medija, ugrozio diskreciju kao bitnu komponentu veleposlaničke profesije i tajnost podataka o svom djelovanju, jer zastupanje vanjskopolitičkih interesa države prioritetno predstavlja političku aktivnost koju domicilna država želi zaštiti kao tajni podatak, te istovremeno predstavlja sigurnosni podatak. Stoga smatra da je ostvarena pravna osnova za isključenje javnosti iz čl. 388. st. 2. toč. 1. i 2. ZKP, jer su bez isključenja javnosti ugroženi interesi sigurnosti i obrane Republike Hrvatske kao i interesi zaštite tajne kojoj bi štetila javnost rasprave.

Odbijanjem tog prijedloga, smatra žalba, optuženiku je uskraćeno pravo obrane koje mu jamči čl. 64. st. 1. toč. 2. ZKP i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Slijedom toga, obrana optuženika ima značaj nezakonito pribavljenog dokaza pa je ostvarena i postupovna povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP.

Da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 4. ZKP potrebno je da je protivno zakonu donesena odluka o isključenju javnosti s rasprave, što znači da neisključenje javnosti nije povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 4. ZKP.

Eventualno bi se moglo raditi o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP ukoliko je postupljeno protivno odredbi čl. 388. ZKP i ukoliko je ta povreda utjecala ili mogla utjecati na presudu.

I Kž Us 108/10-5

U konkretnom slučaju nije ostvarena niti ta postupovna povreda, budući je osnovano sud prvog stupnja ocijenio da nisu ostvareni razlozi iz čl. 388. st. 2. toč. 1. i 2. ZKP, jer za to nije bilo nikakvog razloga, budući predmet kaznenog djela i ovog postupka nisu konkretni poslovi, aktivnosti i službene radnje koje bi optuženik obavljao kao veleposlanik, a koji bi eventualno bili tajni podaci i čije iznošenje bi moglo ugroziti sigurnost i obranu Republike Hrvatske, niti je bilo razloga i potrebe da se iste iznosi ili da se o njima raspravlja na raspravi.

Osim toga, optuženik je slobodno iznosio obranu i niti u jednom trenutku se nije pozvao na neke podatke o kojima bi govorio da je isključena javnost, a ne čini to niti sada u podnesenoj žalbi u kojoj ponovo iznosi obranu, istovjetnu kao i na raspravi.

Slijedom navedenog, optuženiku nije povrijeđeno niti pravo obrane, niti je ta obrana koju je optuženik dao na raspravi nezakonit dokaz.

Stoga nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 4., st. 2. i st. 3. ZKP.

Nije osnovana niti žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP koju optuženik nalazi u navodu da sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama u pogledu iskorištavanja položaja i ovlasti radi pribavljanja protupravne imovinske koristi i u pogledu postojanja namjere.

Iz obrazloženja tog žalbenog osnova proizlazi da optuženik u stvari ističe žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što i sam dozvoljava budući i podnaslov tog dijela žalbe veže te dvije žalbene osnove.

Kako je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja dao dostatne razloge koji nisu proturječni niti nerazumljivi, nije ostvarena postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP, kao niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nije osnovana žalba niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U pogledu te žalbene osnove optuženik presudu suda prvog stupnja pobija u dva pravca, da nije koristio službene kreditne kartice i novčana sredstva za osobne potrebe, plaćanje privatnih računa i da nije postupao s izravnom namjerom na pribavljanje znatne imovinske koristi.

Optuženik i nadalje ustrajava na obrani da su strukturu troškova činili troškovi u restoranima vezani uz obnašanje veleposlaničke dužnosti, troškovi nabave robe široke potrošnje za potrebe veleposlanstva ili za poklone vezane za ostvarenje određenih diplomatskih kontakata, te troškovi nastali podizanjem gotovine na bankomatima i to za potrebe gotovinskog plaćanja koji su u funkcionalnoj vezi s obvezama i zadacima veleposlaničke dužnosti.

Protivno žalbenim navodima, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika i takvi zaključci nisu žalbenim navodima s uspjehom osporeni.

I Kž Us 108/10-5

Optuženik niti na pripremnom ročištu, niti na raspravi, nije osporavao objektivni učin djela odnosno nije osporio da je korištenjem službenih kartica, za vrijeme obavljanja veleposlaničke dužnosti u W. i pri stalnoj misiji Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima, prouzročio trošak, koji nije opravdan u iznosu od 120.815,75 USD ili u protuvrijednosti od oko 677.000,00 kn.

Kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, financijsko-knjigovodstvenog vještaka, Naputka o korištenju poslovnih kreditnih kartica od 9. studenoga 2005. godine, Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih poslova i Europskih integracija, te diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu od 2. veljače 2006. godine i Odluke o korištenju kreditnih kartica u Službi vanjskih poslova od 20. rujna 2006. godine, veleposlanici koji su koristili poslovne kreditne kartice tijekom službenog putovanja, prilikom obračuna troškova trebali su priložiti slip i račun koji je plaćen karticom. Ako je kartica korištena za plaćanje reprezentacije ili drugih troškova, dužni su bili priložiti obrazloženje nastalog troška (tzv. R obrazac) te slip i račun.

Nije sporno da je optuženik, kao dugogodišnji diplomat to znao, a nije sporno niti da navedeni iznos troškova nije opravdao potrebnom dokumentacijom, kako to osnovano zaključuje sud prvog stupnja, a što optuženik niti ne poriče.

Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje optuženik nije osporavao na pripremnom ročištu i čije čitanje je predložio na raspravi, je utvrđeno da je optuženik službene kartice koristio za kupovinu robe široke potrošnje i za podizanje gotovine na bankomatima, što proizlazi i iz dokumentacije koja prileži u spisu i koja ne može predstavljati vjerodostojan dokument o nastalom poslovnom događaju. Dakle, nije se radilo o trošku reprezentacije, kako se specificira u R obrascu - obračun troškova reprezentacije, budući uz R obrazac nije priložen račun koji je plaćen karticom ili račun za iznos gotovine koja je podignuta putem službene kartice, već samo prileži slip iz kojeg je vidljiv iznos koji je plaćen karticom.

S obzirom na navedeno, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik službene kartice koristio u privatne svrhe, čemu u prilog govori i činjenica da je, kako bi prikrio zlouporabu službenih kreditnih kartica, dostavljao nepotpunu i neistinitu dokumentaciju.

Osnovano sud prvog stupnja ukazuje i da je veliki dio troškova nastao u L. V., gdje se gotovina uglavnom podizala u sklopu M., G. S. i M. S., što su poznati kockarski centri, što se ne osporava niti žalbom optuženika. U žalbi se jedino tvrdi da optuženik nije novac trošio na kockanje što je irelevantno za zaključak da je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, jer ga nije opravdao potrebnom dokumentacijom. Da li je optuženik novac podignut na bankomatima u L. V. potrošio na kockanje ili neke druge privatne svrhe, nije odlučna činjenica. Nije ga potrošio u službene svrhe, a to je nedvojbeno utvrđeno u provedenom postupku i stoga osnovano nije prihvaćena obrana optuženika.

U odnosu na troškove učinjene u L. V. optuženiku je potrebno odgovoriti na žalbene navode da navedeni troškovi nisu opravdani vjerodostojnom dokumentacijom, jer je priložen slip da je podignuta gotovina, a nema dokaza da bi ta gotovina bila utrošena za plaćanje

I Kž Us 108/10-5

računa za reprezentaciju, što je utvrđeno provedenim vještačenjem i taj trošak je inkriminiran optuženiku kao prisvajanje imovinske koristi.

Neosnovano se optuženik u obrani i sada u žalbi poziva na definiciju diplomacije navodeći da promocija hrvatskih interesa, političkih i drugih, nema cijenu i da je trošak diplomacije planirani trošak, pa su galantnost veleposlanika i članova diplomatske misije dio diplomatskog običaja koje Republika Hrvatska mora poštivati, ukoliko namjerava postići cilj, pa da u tom svjetlu treba promatrati sveukupnost nastalih troškova.

Naime, kako to pravilno konstatira sud prvog stupnja, sredstva reprezentacije su u dvije inkriminirane godine premašena i utrošena u iznosu od 217% i 187% više od predviđenih i prethodno odobrenih i ta su sredstva naknadno odobrena i plaćena, pa je promašeno pozivanje optuženika na daljnju galantnost veleposlanika koju bi Republika Hrvatska trebala poštivati radi ostvarenja svojih ciljeva.

Zadane ciljeve Republika Hrvatska svakako neće ostvariti trošenjem državnog novca veleposlanika npr. u L. V., neovisno u koju privatnu svrhu. Ono što je potrošeno za reprezentaciju i dokumentirano računima je naknadno odobreno i plaćeno, pa i ta činjenica sama za sebe govori da je inkriminirani iznos optuženik potrošio za osobne potrebe. Takav zaključak suda prvog stupnja nije s uspjehom osporen žalbenim navodima.

Osnovano prvostupanjski sud zaključuje i da je djelo počinio s izravnom namjerom jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje. Dugogodišnje iskustvo u diplomaciji te obrazovanje optuženika, opravdavaju zaključak da je, protivno žalbenim navodima, imao svijest o svom djelu i htio njegovo počinjenje. Znao je da ne može službene kartice koristiti za kupovinu robe široke potrošnje i podizanje gotovine na bankomatima za osobne potrebe, jer bi ih u protivnom opravdao potrebnom i propisanom dokumentacijom.

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije osnovana žalba niti zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje optuženik nalazi u odbijanju prijedloga da se na raspravi ispita financijsko-knjigovodstveni vještak i svjedok S. P..

U pravu je sud prvog stupnja kada je na raspravi odbio prijedlog obrane da se u dokaznom postupku ispita knjigovodstveno-financijski vještak i svjedok S. P., jer su na pripremnom ročištu optuženik i njegov branitelj predložili da se nalaz i mišljenje pročita, ne predlažući neposredno ispitivanje vještaka, a nisu predložili niti ispitivanje svjedoka S. P.. Radi se o dokazima za koje je optuženik znao na pripremnom ročištu, a na raspravi nije dao opravdane razloge zbog kojih nije predložio navedene dokaze na pripremnom ročištu pa su ti dokazni prijedlozi osnovano odbijeni, na temelju čl. 421. st. 2. toč. 1. u svezi čl. 377. st. 1. ZKP.

Naime, optuženik i sada u žalbi navodi da su iz obrane optuženika, koja je prvi puta iznesena na raspravi, proizašla saznanja i podaci za koje se nije znalo na pripremnom ročištu. Nije naveo koja su to saznanja i podaci na koja bi se trebao očitovati vještak i predloženi svjedok. Osim toga, obrana optuženika nije nešto što optuženik ne bi znao i što bi ga moglo

I Kž Us 108/10-5

iznenaditi na raspravi, pa da bi se moglo podvesti pod opravdani razlog zbog kojeg na pripremnom ročištu nisu predloženi određeni dokazi.

Navedeno se odnosi i na žalbeni navod da je prvostupanjski sud mogao od kartičnih kuća pribaviti podatke o stvarnim troškovima i njihovoj specifikaciji po vrsti usluge, datumu i mjestu troška, a radi provjere obrane.

Na pripremnom ročištu optuženik je bio upoznat sa sadržajem optužbe, nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, dokumentacijom koja prileži u spisu, nije osporavao objektivni učin djela, nije stavljao dokazne prijedloge, a ovaj dokazni prijedlog nije stavio niti na raspravi, pa stoga nije razvidno zbog čega bi sud trebao po službenoj dužnosti odlučiti da se izvede navedeni dokaz, s obzirom da je pribavljena sva potrebna dokumentacija koju optuženik nije osporavao.

Iz navedenih razloga, nije osnovana niti žalba zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S obzirom da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon, nije osnovana niti žalba zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik ističe kao tzv. posrednu povredu, niti je ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP nađeno da bi na neki drugi način bio na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog oduke o kazni.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća sve utvrđene okolnosti koje su optuženiku cijenjene kao olakotne, da je do sada neosuđivan, da je ovo djelo eksces u životu optuženika, te da je na račun stalne misije uplatio iznos od 141.646,96 USD.

Prihvaća i utvrđene otegotne okolnosti, visinu protupravno stečene imovinske koristi koja višestruko prelazi kvalifikatorni element djela, odnosno iznos od 30.000,00 kn, da je optuženik djelo počinio u svojstvu veleposlanika, čime je naštetio ne samo osobnom ugledu već i ugledu Republike Hrvatske, dok je njegov položaj nalagao promicanje ugleda i značaja Republike Hrvatske na međunarodnom planu i predstavljanje Hrvatske u svijetu.

Međutim, nije prihvaćeno kao otegotna okolnost da bi optuženik pokazao prezir prema načelima države i vladavine prava, te da je svoje ponašanje u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti želio svesti na običan nemar i neurednost, a zadovoljenje svojih vlastitih potreba da je na ciničan način pokušao podvesti pod žrtvovanje za probitke Republike Hrvatske.

Prije svega, optuženik se ima pravo braniti kako smatra da je za njega najpovoljnije i obrana, bez obzira kakva bila, ne može se cijeniti kao otegotna okolnost, prilikom odmjeravanja kazne, kako to u konkretnom slučaju čini sud prvog stupnja.

Kada je netko diplomat 17 godina, kao što je to bio optuženik, i koji je imao diplomatske uspjehe, što ne osporava niti sud prvog stupnja, teško je za prihvatiti da je svojim ponašanjem pokazao izvjestan prezir prema načelima države i vladavine prava, jer i prvostupanjski sud prihvaća da je to eksces u ponašanju i životu optuženika.

I Kž Us 108/10-5

U prilog tome govori i činjenica da je optuženik vratio cjelokupni iznos prisvojenog novca, čak i više od iznosa koji mu se stavljao na teret, ne čekajući ishod kaznenog postupka. Na taj način je optuženik ipak pokazao da je shvatio nedopuštenost svojih postupaka, neovisno o kasnijoj obrani i toj činjenici je sud prvog stupnja trebao dati veći značaj prilikom odmjeravanja kazne.

Novac je optuženik vratio odmah i bespogovorno, što se ne sreće često u sudskoj praksi, što uz sve navedeno opravdava blaže kažnjavanje.

Neosnovan je žalbeni navod optuženika da mu je kao otegotno cijenjena okolnost da je naštetio i svom osobnom ugledu.

Kada je netko diplomat 17 godina i kada je u tom svojstvu stekao ugled u sferi međunarodnih odnosa i vanjske politike i kada s druge strane njegovi postupci, iako predstavljaju eksces u životu, rezultiraju kaznenom odgovornošću, tada je nedvojbeno da je time naštetio i svom ugledu, što prvostupanjski sud konstatira, ali ne cijeni tu činjenicu kao otegotnu okolnost, za razliku od činjenice da je time naštetio ugledu Republike Hrvatske i ta činjenica je osnovano cijenjena otegotnom.

Pri tome je neosnovan navod optuženika da je činjenicom, da je u polovini mandata prestao biti veleposlanik Republike Hrvatske, Republici Hrvatskoj nanesena veća šteta od one koja mu se stavlja na teret ovim kaznenim djelom, budući je upravo on taj koji je prouzročio i jednu i drugu štetu, odnosno upravo šteta koju je prouzročio prisvajanjem imovinske koristi je rezultirala prestankom mandata veleposlanika.

Međutim, životno je da je optuženiku, nakon jedne tako duge diplomatske karijere, teško priznati i verbalizirati nedopuštenost postupaka, koji su doveli do njenog prestanka odnosno ovog kaznenog postupka, ali Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je to učinio upravo vraćanjem cijelog iznosa štete i stoga toj činjenici daje već značaj nego sud prvog stupnja.

Stoga je optuženik kazna snižena, kao u izreci ove presude, za koju kaznu Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 6. i 50. KZ.

Izrečena sigurnosna mjera je u skladu sa zakonom.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. studenoga 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.