Revr-1965/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1965/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice L. P. iz S., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-23/2015 od 13. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-49/14 od 2. prosinca 2014., u sjednici održanoj 22. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 19.404,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže označenom u izreci presude kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu 4.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda. Pod točkom II. izreke odbačena je dopuna žalbe tužiteljice kao nepravovremena, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška podnošenja žalbe.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja:

„Da li se Pravilnik o objedu (NN 130/09) primjenjuje na službenike i namještenike raspoređene u Ministarstvo obrane?“

a čiju važnost nalazi u tome što o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Tužiteljica ukazuje na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lelas protiv Hrvatske (zahtjev broj 55555/08), Trgo protiv Hrvatske (zahtjev br. 35298/04), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05), Radchikov protiv Rusije (zahtjev broj 65582/01), te na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., kao i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. i U-III-2153/2005 od 19. rujna 2005. Tužiteljica predlaže ukinuti nižestupanjske presude i rješenje i predmet vratiti na ponovno suđenje ili preinačiti drugostupanjsku presudu i rješenje. Zahtjeva trošak podnošenja revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja joj je nastala time što joj je tužena, kao njezin poslodavac, u razdoblju od 1. lipnja 2010. do 27. siječnja 2014. uskratila pravo na besplatni objed u ukupnom iznosu od 19.404,00 kn. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužiteljica, kao namještenica u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (dalje: MORH), Sektor za gospodarenje nekretninama, Područni odjel Split, Odsjek gospodarstva, Hotel „Zagreb“ na radnom mjestu sobarice, od početka rada imala pravo na besplatni topli obrok sve do 1. studenog 2009. kada je na snagu stupio Pravilnik o objedu od 29. listopada 2009. nakon čega je tužiteljici uskraćeno pravo na besplatni topli obrok. Kako se na tužiteljicu, kao namještenicu pri MORH-u ne odnosi Pravilnik o objedu jer je istim Pravilnikom regulirano pitanje organizirane prehrane u Oružanim snagama Republike Hrvatske (dalje: OSRH), te kako tužiteljica nije bila u službi u OSRH, to nižestupanjski sudovi utvrđuju da ista nema pravo na organiziranu prehranu, odnosno pravo na besplatni topli obrok i ocjenjuju da u postupanju tužene kao poslodavca nema protupravnosti, da uskrata besplatnog objeda ne predstavlja štetnu radnju i da nisu ispunjene temeljne pretpostavke odgovornosti za naknadu štete zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.

Osporavajući pobijanu presudu tužiteljica u reviziji dovodi u pitanje pravilnosti pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova o pravu tužiteljice, kao namještenice u MORH-u, na besplatni objed temeljem Pravilnika o objedu ("Narodne novine", broj 130/09). Pri tome se tužiteljica poziva na pojedine ranije navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatska, te na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lelas protiv Hrvatske (zahtjev broj 55555/08), Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 35298/04), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05), Radchikov protiv Rusije (zahtjev broj 65582/01).

U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013. predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog izgubljene plaće i božićnice. U odluci Ustavnog suda poslovni broj U-III-2153/05 od 19. rujna 2005. i odluci poslovni broj U-III-3228/04. od 14. veljače 2005. predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti otkaza i isplata.

Revidentica se u reviziji poziva na zajedničko shvaćanje izneseno u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetu Lelas protiv Hrvatske (zahtjev broj 55555/08), Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 35298/04), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05), Radchikov protiv Rusije (zahtjev broj 65582/01) po kojem rizik za svaku pogrešku koju učini državno tijelo mora snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog pojedinca. Pri tome se konkretno ukazuje na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Lelas protiv Hrvatske (zahtjev broj 55555/08) u kojoj je predmet spora zahtjev tužitelja, kao zaposlenika u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, za isplatu dnevnica, te je u tom predmetu bilo sporno pitanje zastare.

Suprotno navodima tužiteljice proizlazi da činjenični supstrat ovog predmeta nije jednak onome iz predmeta na koje se referiraju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, te presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Lelas protiv Hrvatske, a na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja. Naime, pobijana presuda polazi od utvrđenja da se na tužiteljicu, kao namještenicu pri MORH-u ne odnosi Pravilnik o objedu jer je istim Pravilnikom regulirano pitanje organizirane prehrane pripadnika OSRH, te kako tužiteljica nije bila u službi u OSRH, to ista nema pravo na organiziranu prehranu, odnosno pravo na objed, dok je u odlukama na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja predmet spora zahtjev za naknadu štete radi gubitka plaće, te zahtjev za utvrđenja nedopuštenosti otkaza.

Budući da se pobijana drugostupanjska presuda temelji na činjeničnim utvrđenjima koja su različita od utvrđenja u odlukama na koje se revizija poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja, to pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog reviziju tužiteljice je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Tužiteljica revizijom pobija i drugostupanjsku odluku o parničnom trošku, i to pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP.

Reviziju u odnosu na odluku o parničnom trošku valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)."

Sukladno tim odredbama ZPP, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP kojim je postupak pravomoćno završen.

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Polazeći od prethodno navedenog, kako protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga je podnesena revizija tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku nedopuštena, pa je valjalo istu odbaciti.

Zagreb, 22. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.