Gž-4269/2007-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-4269/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednika vijeća, te Dubravke Butković Brljačić i Duška Abramovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Nj., K., zastupanog po punomoćnicima D. Č. i D. M., odvjetnicima iz R., protiv tuženika 1. OPĆINE OMIŠALJ i 2. GRADA KRKA, zastupanih po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-796/06-165 od 4. svibnja 2007. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2009. godine,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda suda prvog stupnja p o t v r đ u j e u dosuđujućem dijelu točke I. izreke, te odbijajućem dijelu citirane točke izreke za iznos od 60.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te u točkama II. i III. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbi stranaka p r e i n a č u j e s e presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke I. izreke za iznos od 30.000,00 kn (preko iznosa od 60.000,00 kn do iznosa od 90.000 kn), te u točki IV. izreke, i sudi:

Tuženici su dužni solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete i daljnji iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% tekućom od 4. svibnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi od 14% godišnje, te mu solidarno naknaditi parnični trošak u iznosu od 51.303,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke tuženici su obvezni solidarno isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 80.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu za iznos od 90.000,00 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

Točkom II. izreke tuženici su obvezni solidarno isplatiti tužitelju s naslova razlike u otpremnini iznos od 15.505,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje tekućom od 1. lipnja 2002. godine do 30. lipnja 2002. godine, a po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2002. godine do isplate.

Podstavkom prvim točke III. izreke citirane presude tuženici su obvezni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 107.585,53 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, sve pobliže navedeno citiranom izrekom, u roku od 15 dana.

Podstavkom drugim navedene točke izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 36.312,03 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, također pobliže precizirano navedenom točkom izreke.

Točkom IV. izreke tuženici su obvezni solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 88.137,61 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen.

Protiv te presude žale se obje stranke.

Tužitelj citiranu presudu pobija u njezinom odbijajućem dijelu točke I., III. i IV. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da je pobijanom presudom pogrešno utvrđeno činjenično stanje u dijelu u kojem sud utvrđuje da mu je životni aktivitet smanjen 45%, a ne 50%, kako su to iskazali vještaci dr. N. E., dr. B. P. i dr. R. B.. Naime, sud pogrešno drži kako je zadatak vještaka bio utvrditi radi li se o smanjenju životnog aktiviteta od 40 ili 45%, dok su imenovani vještaci utvrdili da se radi o smanjenju od 50%. Ovo stoga, jer je dokaz dopunskim vještačenjem od strane sve trojice vještaka prvi puta proveden na ročištu 29. ožujka 2007. godine kada su vještaci mogli neposredno uskladiti svoje nalaze, slijedom čega sud nije bio ovlašten samoinicijativno tako utvrđeno smanjenje životnog aktiviteta od 50% smanjivati na 45%. Iz navedenih razloga tužitelj ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada mu je na ime naknade duševnih bolova zbog smanjenja životnog aktiviteta dosuđena naknada u iznosu od 80.000,00 kn, umjesto u zatraženom iznosu od 100.000,00 kn.

Tužitelj drži da je sud pogrešno utvrdio i činjenicu trajanja fizičkih bolova i s tim u svezi neosnovano odbio tužbeni zahtjev na ime naknade tog oblika štete, smatrajući da je isti u zastari. Ističe naime, da je lake bolove trpio i nakon 12. prosinca 1985. godine, uz koji datum sud veže završetak njegovog liječenja. Ovo tim više jer dr. E. navodi da su ti bolovi prisutni i danas. Stoga, a jer fizički bolovi predstavljaju jedan od oblika nematerijalne štete, tvrdi da se ne može govoriti da bi pravo na naknadu štete s naslova jakih i srednjih bolova zastarjelo, a s naslova lakih bolova nije u zastari. Navodi da se isto odnosi i na odbijanje tužbenog zahtjeva na ime naknade za pretrpljeni strah jakog i srednjeg intenziteta, budući da je strah trpio i kasnije, te se razvio i manifestira u kliničkoj slici depresije.

Nadalje, tužitelj tvrdi da je sud neosnovano odbio i njegov zahtjev za naknadu izgubljene zarade u iznosu od 36.312,03 kn za vremensko razdoblje od 1. lipnja 1995. godine do 7. svibnja 1998. godine, smatrajući da je taj dio tužbenog zahtjeva također zastario. Ovo iz razloga jer je s tuženikom u postupku radi naknade štete od 1989. godine, te je u tužbi zatražio naknadu s naslova izgubljene zarade, a postupak nije pravomoćno završen do danas, pa budući da je u ovoj pravnoj stvari raspravljanje nastavljeno tek u svibnju 2001. godine, ističe da prethodno tome nije mogao postaviti zahtjev za naknadu tog oblika štete.

Slijedom izloženog tužitelj tvrdi da je sud trebao u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Predlaže da se citirana presuda u pobijanom dijelu preinači, uz obvezu naknade parničnog troška.

Tuženici citiranu presudu pobijaju u dosuđujućem dijelu točke I., II., III. i IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07; u nastavku teksta: ZPP).

Tvrde da je donošenjem pobijane presude počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl.354. st.2. t.11. ZPP-a, budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni, nejasni su. Također, iako su ukazivali na razloge za isključenje odgovornosti zbog krivnje tužitelja ili treće osobe, o tome u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi.

Tuženici ustraju da nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, te da ne postoji ni njihova odgovornost iz razloga što istu isključuju radnje samog tužitelja, kao i treće osobe, niti je visina dosuđene naknade primjerena stvarnim posljedicama.

Osporavajući pasivnu legitimaciju tuženici tvrde da se u konkretnom slučaju ne radi o radnjama kada bi bivša Općina Krk postupala u smislu obveza iz Zakona o općenarodnoj obrani (NN 27/84 – dalje ZONO), jer nije uređivala niti organizirala konkretne mjere. Naredba da je došla od bivše društvenopolitičke organizacije Saveza komunista, te je općina bila obvezna postupati po takvoj naredbi, no nije bila organizator takve akcije, zbog čega za radnje bivših društveno političkih organizacija može odgovarati jedino Republika Hrvatska, a ne bivša Općina Krk. Međutim, sve kada bi tuženici i bili pasivno legitimirani, ističu da ne bili odgovorni za predmetnu đaja koji prethodi povrjeđivanju tužitelja slijedi štetu. Ovo stoga jer da iz opisa doga

da nije postupio u okviru svog tadašnjeg zadatka, već je osobno intervenirao i prekoračio granice zadatka, pa je samim time utjecao na to da dođe do njegovog povrjeđivanja, a takve radnje tužitelja isključuju odgovornost tuženika. K tome, navode da je tužitelj povrijeđen od strane S. N., koji nije ni u kakvoj vezi s tuženicima i koji se može smatrati trećom osobom.

Nadalje, tuženici ističu da sud nije točno utvrdio stupanj invaliditeta tužitelja te nije razjašnjeno zašto i na temelju kojih kriterija sud prihvaća stupanj invaliditeta tužitelja od 45%, a ne od 40%, s time da je povećanje invaliditeta tužitelja prema nalazu vještaka na 50% provizorno i neutemeljeno. Također, dosuđeni iznos nematerijalne štete da nije primjeren sudskoj praksi.

Tuženici pobijaju i odluku o parničnom trošku tvrdnjom da im nikada nije dostavljen troškovnik tužitelja kako bi mogli provjeriti ispravnost obračunatih radnji, niti sud obrazlaže priznati trošak tužitelju, čime je također počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl.354. st.2. t.11. ZPP-a.

Predlažu da se citirana presuda u pobijanom dijelu ukine, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl.354. st.2. t.11. ZPP-a, budući presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl.365. st.2. ZPP-a.

Tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari tužitelj je zatražio od tuženika naknadu štete iz štetnog događaja od 24. srpnja 1984. godine, kada je po nalogu Komiteta općenarodne obrane i društvene samozaštite tadašnje MZ Nj. vršio službu patrole zajedno s I. P., kojom prilikom ga je napao i teško tjelesno ozlijedio S. N., protiv kojega je vođen kazneni postupak.

Provedenim dokazima sud prvog stupnja odbija prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika utvrđenjem da je u djelokrugu rada Općine Krk bila općenarodna obrana i društvena samozaštita, a Komitet za ONO i DSZ MZ Nj. tužiteljev odštetni zahtjev našao osnovanim, te ga sa svojim mišljenjem proslijedio tadašnjoj Općini Krk. Utvrđuje da za noćna dežurstva kao opasnu djelatnost odgovara organizator takve djelatnosti, Općina Krk, koje su pravni sljednici Grad Krk i Općina Omišalj, stoga odgovorni za štetu u vezi s tom djelatnošću.

Također, sud odbija prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja utvrđenjem da se s obzirom na okolnosti slučaja istom ne može staviti na teret ikakav doprinos nastanku štetnog događaja. K tome, utvrđuje da je u donošenju presuda u ovoj pravnoj stvari poslovni broj P-576/89-55 od 4. prosinca 1992. godine (list 123 spisa), P-30/94- 84 od 27. lipnja 1995. godine (list 182 spisa) i P-44/02-152 od 13. listopada 2003. godine (list 342 spisa), drugostupanjski sud utvrdio postojanje pasivne legitimacije i isključive odgovornosti tuženika.

Nadalje, sud utvrđuje da se prema odredbi čl.11. ZONO povrede i oboljenja koja nastanu zbog izvršavanja prava i obveze iz općenarodne obrane utvrđenim Zakonom, smatraju povredama na radu. Zbog toga, tužitelj koji je doživio nezgodu izvršavajući noćno dežurstvo, da je stekao sva prava kao osoba koja je pretrpjela povredu na radu. S tim u svezi utvrđuje neprijepornim da je tužitelj rješenjem SIZ MIORH od 12. prosinca 1985. godine premješten na drugo radno mjesto, slabije plaćeni posao alatničara na kojem je radio do odlaska u invalidsku mirovinu 1. lipnja 2002. godine. Utvrđuje da tužitelju, presumirajući da se radi o šteti na radu, pripada razlika u primanjima iz radnog odnosa, a djelomično je takva isplata s naslova izgubljene zarade već pravomoćno presuđena presudom poslovni broj P- 30/94-84 od 27. lipnja 1995. godine u iznosu od 13.9393,82 kn, za vremensko razdoblje od 1. studenoga 1989. godine do 1. svibnja 1995. godine.

Sud utvrđuje da u ovoj fazi postupka tužitelj s naslova materijalne štete, izgubljene zarade potražuje iznos od 143.897,56 kn počev od 1. lipnja 1995. godine do odlaska u mirovinu 1. lipnja 2002. godine. Predmetni zahtjev tužitelj da je postavio na raspravi 7. svibnja 2001. godine, za vremensko razdoblje od 1. svibnja 1995. godine do dana rasprave, da bi nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 12. veljače 2003. godine taj zahtjev specificirao, te predmetnu naknadu zatražio za razdoblje od 1. lipnja 1995. godine do 1. lipnja 2002. godine. Utvrđuje da je istim podneskom tužitelj zatražio i razliku od 15.505,84 kn na ime otpremnine, koja bi sukladno primanjima njegovog radnog mjesta prije štetnog događaja iznosila 140.505,84 kn, a ne 125.000,00 kn, koliko je primio.

Navedeni zahtjev za isplatu razlike u otpremnini u iznosu od 15.505,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2002. godine, sud utvrđuje osnovanim u cijelosti.

Međutim, u odnosu na zahtjev za izgubljenom zaradom, sud nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja tužbenom zahtjevu udovoljava za iznos od 107.585,53 kn, dok u preostalom dijelu za iznos od 36.312,03 kn odbija utvrđenjem da je u zastari.

Naime, pozivom na odredbu iz čl.376. Zakona o obveznim odnosima ("NN"

53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u nastavku teksta: ZOO) prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine, a da je tužitelj zahtjev za ovaj vid materijalne štete koji se odnosi na vremensko razdoblje od 1. svibnja 1995. godine do 7. svibnja 1998. godine zatražio na raspravi 7. svibnja 2001. godine, utvrđuje da je predmetni zahtjev u zastari za iznos od 36.312,03 kn.

U odnosu na zatraženu naknadu nematerijalne štete i s tim u svezi istaknuti prigovor zastare, sud utvrđuje da je prema rješenju Komisije SIZ MIORH broj … od 12. prosinca 1985. godine medicinsko stanje tužitelja postalo definitivno iako je proces liječenja tužitelja nastavljan kod psihijatra i neurologa. Pri tome, sud utvrđuje da se tuženik poziva na obavijest I. P. da je tužitelj na novoodređeni posao stupio 1. ožujka 1986. godine, a da je novim rješenjem SIZ MIORH od 18. ožujka 1987. godine nakon kontrolnog pregleda utvrđeno da nije došlo do promjene u preostaloj radnoj sposobnosti, smatrajući stoga da je s danom 13. prosinca 1988. godine tužitelj izgubio pravo na naknadu nematerijalne štete.

Radi razjašnjenja ove okolnosti, sud prvog stupnja na osnovi nalaza i mišljenja vještaka dr. N. E. utvrđuje da je organska povreda mozga stabilizirana kad je sanirana mogućnost hidrocefalusa mozga tzv. vodene glave i kad su se resorbirala postojeća krvarenja nagnječenih dijelova mozga. Liječenje te organske povrede tužitelja da je svakako završilo dana 12. prosinca 1985. godine kada je doneseno citirano rješenje SIZ MIORH kojim je tužitelj premješten na lakše poslove i zadatke.

Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka dr. N. E. i dr. B. P. sud utvrđuje da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 7 dana, a srednjeg intenziteta 10 dana, dok povremeni bolovi lakog intenziteta traju do danas. Kako su fizički bolovi jakog i srednjeg intenziteta prestali završetkom liječenja vezano uz organsku povredu mozga, što je svakako do trenutka kada je zdravstveno stanje tužitelja stabilizirano, a to je s danom 12. prosinca 1985. godine, dok je tužba podnesena 11. srpnja 1989. godine, sud utvrđuje da je osnovom odredbe čl.376. ZOO-a ovaj oblik štete u zastari. Slijedom izloženog sud odbija zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova.

U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog pretrpljenog straha sud prvog stupnja iz nalaza i mišljenja vještaka dr. R. B. utvrđuje da je tužitelj trpio strah jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta u trajanju od dva i pol mjeseca, a da strah lakog intenziteta traje i danas kao klinička slika depresije, koja je uslijedila 1986. godine kada se tužitelj javio liječniku. Stoga, sud utvrđuje da je strah jakog i srednjeg intenziteta u zastari.

U odnosu na odštetni zahtjev za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnog aktiviteta sud utvrđuje da početak subjektivnog roka za potraživanje ovog oblika naknade uzrokovane štete teče od kada je završilo liječenje i stabiliziralo se oštećenikovo zdravlje, odnosno od kada je oštećenik saznao za trajne posljedice zadobivenih ozljeda.

Utvrđuje da su vještaci dr. E., dr. P. i dr. B. suglasno potvrdili kako su organska i psihička narav ozljede nerazdvojivi, te se moraju promatrati u cjelini, budući da su psihičke smetnje nastale kao posljedica organske povrede. Radi se o dinamičnom procesu bolesti koje nije završeno, već traje i danas, te se ne može tvrditi da bi rješenjem SIZ MIORH-a od 12. prosinca 1985. godine kod tužitelja nastupilo konačno stanje. Utvrđuje da smanjenje životnog aktiviteta obuhvaća i kategoriju lakih povremenih bolova koji se kod tužitelja javljaju od ozljeđivanja do danas, a isto tako i strah slabijeg intenziteta koji se manifestira kroz kliničku sliku depresije od koje se tužitelj redovito liječi te je u tri navrata bio i bolnički hospitaliziran.

Glede satisfakcije s naslova duševnih boli zbog smanjenja životnog aktiviteta sud utvrđuje da je aktivitet tužitelja umanjen 45%, jer vještaci pozvani da se usuglase radi li se o invaliditetu od 40% ili pak 45%, utvrđuju da se radi o invaliditetu od 50%, koji su neosnovano povećali, a da za to nije bilo objektivnih mogućnosti, iz kojih razloga sud utvrđuje da je kod tuženika nastupio invaliditet od 45%. Cijeneći pri tome da je u vrijeme nastanka štetnog događaja tužitelj bio u dobi od 39 godina, do tada zdrav, te radio na radnom mjestu šefa smjene, a da je štetnom radnjom trajno oštećen, s obzirom na dinamičan tijek bolesti s tendencijom pogoršanja, to tužitelju na ime pravične naknade za ovaj oblik štete dosuđuje iznos od 80.000,00 kn.

Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ustraju kod prigovora promašene pasivne legitimacije, te da ne bi bili odgovorni za predmetnu štetu, a o kojim prigovorima je u ovom postupku već raspravljeno, budući da je u predmetu donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-30/94-84 (list 182-190 spisa), koja je djelomično potvrđena presudom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž- 40/01 od 10. siječnja 2001. godine (list 250-258 spisa) u dijelu kojim su tuženici obvezni na ime naknade štete tužitelju isplatiti iznos od 13.939,82 kn s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi izgubljene zarade.

U tom dijelu postupka raspravljeno je o navedenim prigovorima tuženika, te utvrđeno da je za štetni događaj isključivo odgovoran organizator dežurstva, nekadašnja Općina Krk, koja je prema tada važećim odredbama ZONO bila obvezna i ovlaštena uređivati i organizirati općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, te u okviru toga rukovoditi sustavom i civilne zaštite na svome području (čl.37. st.2. t.1. i čl.43. st.1. t.6. ZONO), pa stoga i odgovarati za štete u svezi s tom djelatnošću. Nadalje, utvrđeno je da je prijeporno dežurstvo po vlastitom nahođenju napustio jedan od dežurnih, ostavivši tužitelja da sam patrolira u kasnim noćnim satima, iz čega slijedi da to dežurstvo nije bilo dovoljno dobro organizirano, a posebice ne u smislu sigurnosti osoba koje su obavljale taj posao.

Slijedom toga, utvrđeno je da općina odgovara za štete koje nastanu u izvršavanju obveza u oblasti ONO i DSZ, kada se ista, kao što je to konkretan slučaj, javlja kao organizator takve opasne djelatnosti (čl.173. ZOO), pa kako tuženici kao sljednici nekadašnje Općine Krk nisu dokazali ni postojanje nekog od razloga iz odredbe čl.177. ZOO temeljem kojeg bi se mogli osloboditi konkretne odštetne odgovornosti, utoliko nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi tuženika koji ističu suprotno. Što se pak tiče istaknutog prigovora zastare naknade nematerijalne i materijalne štete, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova u zastari.

Ovo stoga jer iz nalaza i mišljenja vještaka dr. E. i dr. P. proizlazi da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta sedam dana i srednjeg intenziteta deset dana, dok povremene bolove lakog intenziteta trpi i danas, s time da je trajno stanje organskog zdravlja tužitelja nastupilo s danom 12. prosinca 1985. godine. Od tada je pak počeo teći subjektivni rok za potraživanje ovog oblika uzrokovane štete. Pri tome, bolovi koje će tužitelj osjećati trajno do kraja života, ne mogu imati utjecaja na odmjeravanje naknade s naslova pretrpljenih fizičkih boli, osim do trenutka nastupa trajnog stanja zdravlja tužitelja.

Oni pak imaju utjecaja na odmjeravanje visine naknade s naslova pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životnog aktiviteta, o čemu je sud vodio računa donošenjem pobijane presude, a što će se nastavno obrazložiti.

Stoga, kako je trajno stanje organskog zdravlja tužitelja nastupilo s danom 12. prosinca 1985. godine, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. srpnja 1989. godine, protekao je trogodišnji zastarni rok u okviru kojeg je tužitelj mogao tražiti naknadu predmetne štete.

Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da je u zastari zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade za vremensko razdoblje od 1. svibnja 1995. godine do 7. svibnja 1998. godine u iznosu od 36.312,03 kn, također s obzirom na propisani zastarni rok od tri godine, a da je tužitelj predmetni zahtjev istaknuo tek 7. svibnja 2001. godine. Naime, nisu postojale procesne zapreke da tužitelj zahtjev za naknadu ovog oblika štete zatraži pravovremeno i u okviru zakonom propisanog roka za zastaru.

Nadalje, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da nije u zastari zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade za vremensko razdoblje od 8. svibnja 1998. godine do 31. svibnja 2002. godine, te s osnove razlike u isplaćenoj otpremnini u iznosu od 15.505,84 kn, visina kojeg zahtjeva je utvrđena provedenim knjigovodstvenim vještačenjem.

Isto tako, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da nije u zastari ni zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime duševnih bolova zbog smanjenja životnog aktiviteta, budući da je provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da su organska i psihička narav ozljede tužitelja nerazdvojive, te se moraju promatrati u cjelini, a radi se o dinamičnom procesu bolesti koje nije završeno već traje i danas.

Međutim, pogrešno je utvrđenje suda prvog stupnja da bi invaliditet tužitelja iznosio 45%, kada su se vještaci dr. P., dr. B. i dr. E. suglasili da je kod tužitelja s obzirom na organske i psihičke ozljede, kao i daljnji dinamički proces bolesti u psihičkoj sferi, nastupilo trajno smanjenje životnog aktiviteta od 50%.

Takvom jedinstvenom nalazu i mišljenju imenovanih vještaka tuženici su paušalno prigovorili, ne predlažući provođenje vještačenja po drugim vještacima, pa utoliko nije bilo osnove da sud koji ne raspolaže stručnim medicinskim znanjem ne prihvati navedeni postotak trajnog smanjenja životnog aktiviteta tužitelja od 50%. Visina naknade ovog oblika štete pravilno je pak utvrđena u dosuđenom iznosu od 80.000,00 kn. Ovo cijeneći da su kod tužitelja trajno zaostale tegobe u smislu intermitentne glavobolje, trnjenja zatiljka, smetnje ponašanja u smislu anksiozno depresivnih i frustriranih slika stanja, smanjenom kapacitetu aktivnosti u privatnom i profesionalnom životu, te kliničkoj slici depresije.

Također, pogrešno sud prvog stupnja utvrđuje da bi zahtjev tužitelja na ime naknade štete za pretrpljeni strah bio u zastari, a ovo iz razloga jer je tužitelj strah jakog intenziteta trpio u trajanju od tri dana, strah srednjeg intenziteta tijekom dva i pol mjeseca, dok laki strah trpi i danas kao kliničku sliku depresije, međutim koja klinička slika depresije je uslijedila 1986. godine kada se tužitelj javio liječniku, pa stoga do podnošenja tužbe 1989. godine nije nastupilo trajno stanje psihičkog zdravlja tužitelja.

Pri tome je ocjena ovog suda da tužitelju u primjeni odredbe čl.200. ZOO za navedeni oblik štete pripada naknada u zatraženom iznosu od 30.000,00 kn, cijeneći trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, tj. pojavne oblike u kojima se manifestira.

Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja presuda suda prvog stupnja preinačena, te pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju s osnove nematerijalne štete dosuđena naknada u daljnjem iznosu od 30.000,00 kn.

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

Uspjeh tužitelja po okončanju ovog žalbenog postupka iznosi 71%, pa mu razmjerno tome pripada pravo na naknadu dijela troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u prvostupanjskom postupku, s time da prema troškovniku priloženom na listu 122 spisa potpuni trošak tužitelja iznosi 152,95 kn, dok je prema troškovniku na listu 181 spisa tužitelju priznat trošak zastupanja na ročištima 21. travnja, 15. studenoga i 20. prosinca 1994. godine, te 2. svibnja 1995. godine po Tbr.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, u nastavku teksta:

Tarifa/93) u iznosu od po 840,00 kn, za sastav podnesaka od 4. listopada, 15. studenoga i 28. studenoga 1994. godine po Tbr.8. t.1. Tarife/93 u iznosu od po 840,00 kn, za pristup ročištu 27. lipnja 1995. godine po Tbr.9. t.1. Tarife/93 u iznosu od 1.290,00 kn, te za sastav podneska istog nadnevka po Tbr.8. t.1. Tarife u iznosu od 1.290,00 kn. Prema troškovniku tužitelja na listu 340 spisa, istom je za sastav žalbe od 13. siječnja 1997. godine priznat trošak u iznosu od 450,00 kn po Tbr.10. t.3. Tarife/93, pristup raspravama 7. svibnja i 24. kolovoza 2001. godine, te 15. travnja 2002. godine po Tbr.9.t.1.

Tarife/93 u iznosima po 3.200,00 kn, za sastav podnesaka od 7. svibnja i 6. kolovoza 2001. godine po Tbr.8. t.1. Tarife/93 u iznosu od po 3.200,00 kn, za sastav žalbe od 6. listopada 2001. godine po Tbr.10. t.3. Tarife/93 u iznosu od 1.600,00 kn, za pristup raspravi 13. veljače 2003. godine po Tbr.9. t.1. Tarife/93 u iznosu od 3.600,00 kn, pristup raspravi 13. listopada 2003. godine po Tbr.9. t.4. Tarife/93 u iznosu od 900,00 kn, te za sastav podneska od 5. studenoga 2003. godine po Tbr.8. t.1. Tarife/93 u iznosu od 3.600,00 kn. Prema troškovniku na listu 378 spisa tužitelju je priznat trošak sastava žalbe od 27. rujna 2004. godine po Tbr.10. t.1.

Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN. 91/04, 37/05 i 59/07; dalje Tarifa/04) u iznosu od 1.000,00 kn, pristup raspravama 7. studenoga 2006. godine i 29. ožujka 2007. godine po Tbr.9. t.1. Tarife/04 u iznosu od po 5.000,00 kn, te za pristup raspravi 1. ožujka 2007. godine po Tbr.9. t.4. Tarife/04 u iznosu od 1.250,00 kn, sve uz pripadajući PDV u iznosu od 9.240,00 kn, što čini ukupan potpuni parnični trošak u iznosu od 59.852,95 kn. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na presudu i žalbu u iznosu od 1.350,00 kn, što zajedno s navedenim troškom zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi ukupno 61.202,95 kn.

Tužitelj je u prvostupanjskom postupku uspio 71%, pa mu je u tom omjeru priznat trošak zastupanja po odvjetniku i sudskih pristojbi, a što čini iznos od 43.454,00 kn. Nadalje, tužitelju je u cijelosti priznat trošak vještačenja u iznosu od 6.934,00 kn, te razmjeran uspjeh u žalbenom postupku od 24%, a što čini iznos od 915,00 kn, te u konačnici dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 51.303,00 kn. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen je kao neosnovan.

Iz ovih je razloga na temelju odredbi čl.368. st.1., čl.373. t.3. i čl.166. st.2. ZPP-a odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

U Rijeci, 7. listopada 2009. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ivanka Maričić Orešković, v.r.