Legislator Case Law & Legislation
I Kž-898/1995-3 AI generated

Supreme Court quashes first-instance conviction for embezzlement due to failure to prove subjective intent of misappropriation.

Case Number I Kž-898/1995-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia quashed the first-instance conviction for embezzlement and remanded the case for retrial. The defendant argued that the lower court erred in factually establishing the crime by failing to prove her subjective intent to misappropriate funds, noting she repaid the shortage before prosecution. The court agreed, ruling that the first instance incorrectly inferred intent solely from the existence of a shortage without examining the defendant's actual purpose or knowledge of her obligations.

Legislator headnote

AI generated

čl. 223. st. 3. KZRH; The court must establish the subjective intent of misappropriation to convict for embezzlement; a mere objective shortage of funds does not suffice without proof of the defendant's intent to permanently deprive the owner of the property.

Keywords

AI generated
embezzlement conviction subjective intent misappropriation proof fact finding error remand for retrial criminal law Croatia financial shortage

Cited Legislation

AI generated
čl. 223. st. 3. KZRH
djela iz čl. 223. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25.
čl. 61. OKZRH
Državni odvjetnik se žali zbog neizricanja sigurnosne mjere optuženici i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženici izrekne sigurnosna mjera iz čl. 61. OKZRH.
čl. 360. st. 2. ZKP
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženice odbije kao neosnovana.
čl. 347. st. 7. ZKP
čl. 375. st. 1. ZKP
Iz izloženih razloga trebalo je riješiti kao u izreci na temelju čl. 375. st. 1. ZKP.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 898/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Z.K., zbog kriv. djela iz čl. 223. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. rujna 1995. godine br. K-146/95, u sjednici održanoj 29. veljače 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D.,

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se žalba opt. Z.K., ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. Z.K. je oglašena krivom zbog kriv. djela pronevjere iz čl. 223. st. 3. KZRH, činjenično opisanog u njenoj izreci, i po istom krivičnom zakonu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženica po braniteljici G.K. .M., odvjetnici iz Z..

Državni odvjetnik se žali zbog neizricanja sigurnosne mjere optuženici i predlaže da se pobijanu presudu preinači i optuženici izrekne sigurnosna mjera iz čl. 61. OKZRH.

Optuženica se žali zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženice odbije kao neosnovana.

Osnovana je žalba optuženice, zbog čega je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna.

Doduše, nije u pravu optuženica kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede krivičnog zakona. Tu žalbenu osnovu ona niti ne obrazlaže, niti tvrdi da bi krivični zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje kakvo je utvrđeno pobijanom presudom, već upravo prigovara ispravnosti tog činjeničnog utvrđenja, pa se onda ni ne radi o povredi krivičnog zakona, nego isključivo o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, u pravu je optuženica kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (ne i nepotpuno, jer se dokazi predloženi u žalbi odnosne na nebitne ili nesporne ili razjašnjene činjenice i okolnosti).

Naime, na temelju provedenog postupka, poglavito poduzetog knjigovodstveno-financijskog vještačenja (l. 23-31) i saslušanja vještaka S.J. (l. 58), te nesporne dokumentacije u spisima (l. 5-9) sud prvog stupnja je pouzdano utvrdio da je optuženica, kao odgovorna osoba, poslovođa ostvarila manjak u iznosu od 2.979,00 kn, a u obračunskom razdoblju od 30. lipnja do 30. rujna 1993. godine, kako to proizlazi iz nalaza vještaka, a ne do 30. studenog 1993. godine, kako se to pogrešno navodi u izreci pobijane presude. Optuženica je prodavala i robu koju je preuzela iz prodavaone br. 9 primo-predajnim "popisom robe" od 17. srpnja 1993. godine. To proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, te iskaza svjedokinje N.N. (l. 21, 59). Međutim, sav utržen novac nije predavala oštećenom poduzeću, već ga je - sve do visine manjka - zadržavala, koristeći činjenicu da u poslovnim knjigama oštećenika nije odmah po preuzimanju robe iz prodavaone br. 9 Prečko tom robom zadužena, niti se je dužila sama, čime i opravdava svoje postupanje. Ali, dok se na ponovljenoj inventuri, pri kojoj je i ta roba uzeta u obzir, utvrđuje manjak, ona odmah priznaje direktoru Č.J. da je te novce zadržala, svjedok kaže "za sebe" (l. 19, 59), a nakon što je pismeno terećena za manjak prema obavijesti o knjiženju od 21. listopada 1993. godine (l. 9 ) i od 17. studenog 1993. (l. 6,7) optuženica u cijelosti podmiruje manjak i to plaćanjem prema terećenju od 21. listopada 1993. dana 26. listopada 1993. iznos od 738.200 HRD i 7. prosinca 1993. godine prema terećenjima od studenog 1993. godine. To proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Upravo ta činjenica podmirenja manjka, a već na temelju samog terećenja po oštećenom poduzeću, kada se dovede u vezu s obranom optuženice - koja tijekom postupka uporno tvrdi da novac nije prisvojila - dovodi u dvojbu činjenični zaključak suda prvog stupnja da je optuženica novac prisvojila (da ga zadrži za sebe), odnosno da je novac pronevjerila.

Zapravo, sud prvog stupnja se i nije bavio pitanjem stvarne namjere optuženice, subjektivnom stranom djela, već je samo na temelju objektivno utvrđenog manjka zaključio: "optužena je kao poslovođa prodavaonice br. 4 bila zadužena sa robom, istu je prodala, a novac dobiveni za tu robu je prisvojila...", te da je time počinila krivično djelo pronevjere.

Optuženica je ozbiljna osoba, s duljim radnim stažom i iskustvom prodavača (l. 13) i očito je dobro znala da će biti, makar i nešto kasnije, zadužena za robu iz prodavaone br. 9, s obzirom da je tu robu zapisnički, odnosno uz popis, i primila, o čemu je obaviješteno i računovodstvo oštećenog, kako to proizlazi iz iskaza svjedokinje N.N. (l. 5, 21). Upravo te činjenice, pa daljnje postupanje optuženice, plaćanje manjka prema terećenju - dovode u sumnju ovako paušalni zaključak suda o namjeri prisvajanja. Ovo napose još i iz razloga što optuženica podmiruje sav manjak i prije no što oštećeno poduzeće podnosi protiv nje krivičnu prijavu (zaprimljenu u Državnom odvjetništvu 19. siječnja 1994. - l. 10), na što se ukazuje u žalbi, a dakako i znatno prije nego je protiv optuženice formalno pokrenut ovaj postupak (prvi put je saslušana 20. rujna 1994. godine).

Stoga se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da se u djelatnostima optuženice stječu bitna obilježja krivičnog djela pronevjere za koje je oglašena krivom.

U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja treba utvrditi stvarnu namjeru optuženice, vodeći računa o gore istaknutim činjenicama, tj. je li manjak u njenom poslovanju nastao iz razloga što je ona novac prisvojila, dakle pronevjerila ili je novac samo zadržala zato što u poduzeću za robu još nije bila zadužena, da li se uopće radi o krivičnom djelu i posebno o krivičnom djelu pronevjere, pa nakon što ponovno ocijeni obranu optuženice i sve izvedene dokaze, a poglavito one na koje je ukazano u ovom rješenju, treba donijeti novu odluku i istu obrazložiti sukladno odredbi čl. 347. st. 7. ZKP.

Iz izloženih razloga trebalo je riješiti kao u izreci na temelju čl. 375. st. 1. ZKP.

U Zagrebu, 29. veljače 1996. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.